31. jul 2017.

Može li Bela kuća da dobije rat protiv „dubokih grla“?

Telefonski razgovor koji je novinar Njujorkera Rajan Liza vodio sa novim direktorom komunikacija u Beloj kući, živopisnim Entonijem Skaramućijem, a potom ga objavio na portalu svog lista, svedoči o dimenzijama jedne od najvećih frustracija s kojima se suočava administracija predsednika Trampa: ko novinare snabdeva svakojakim informacijama, naročito onim o predsedniku?

Foto: Ad Meskens / Wikimedia Commons

„Ko ti je otkrio tu informaciju? Ono što ću uraditi zbog curenja informacija jeste da ću otpustiti sve iz svog tima i onda ćemo krenuti od nule!“

Drugim rečima, ili ćeš mi reći ime ili ćeš snositi odgovornost za otpuštanje. Kad se novinar Njujorkera na to samo nasmejao, Skaramući je u očaju potegao još jedan adut: patriotizam.

„Američki si građanin, a ovo je velika katastrofa za Ameriku, pa zato od tebe, kao američkog patriote, tražim da mi kažeš od koga ti je stigla informacija.“

[povezaneprice]

Curenja informacija iz Bele kuće, kao i iz ostalih federalnih institucija, složne su u tome američke kolege, uvek je bilo, ali nikad, vala, ovoliko koliko je u medije stiglo za prvih šest meseci Trampovog mandata. Uz obilje poverljivih informacija i dokumenta, do javnosti su – čak! – stizale informacije sa sastanaka na kojima se raspravljalo o tome koje mere da se preduzmu kako bi se zapušile rupe u Beloj kući. O samoj Trampovoj frustraciji javnost je ipak najviše saznavala sa njegovog Tviter naloga.

Može li, opravdano je pitanje, Bela kuća da se izbori s problemom u čemu do sada, i pored silnih najava obračuna s „dubokim grlima“, nije bila uspešna? Ili je pak pravo pitanje – želi li uopšte da taj problem sveobuhvatno reši?

Večera razdora

Otpuštanjem ljudi iz komunikacijskog tima curenje informacija neće prestati. Uostalom, šef tog tima ni sam ne misli da je u tom sektoru ključni problem. U nastavku krajnje bizarnog razgovora između novinara Njujorkera i Entonija Skaramućija, taze postavljeni šef komunikacija zapravo otkriva pretpostavku o tome ko je novinaru odao informaciju o večeri sa Donaldom Trampom, te za to, koristeći pretnje otkazima i patetiku, pokušava, bez uspeha, da dobije potvrdu.

Ispostavlja se: u pitanju nije niko od nižerangiranih stafera, već, slutio je Skaramući, (u tom trenutku i dalje) šef kabineta predsednika Trampa, Rajns Pribus. Vulgarnosti kojima je u razgovoru Skaramući počastio najvažnijeg čoveka u Administraciji dale su za pravo medijskim napisima o dubokoj netrpeljivosti između njih dvojice. Nije, dakle, bila sporna informacija o večeri Skaramućija, Trampa i drugih, koliko to ko je i iz kojih pobuda to dojavio novinaru. (Skaramući je pozvao Lizu nakon što je ovaj tvitnuo o večeri sa predsednikom, pozivajući se na višeg zvaničnika Bele kuće.)

Za novinara Njujorkera, kako sam kaže, informacija o toj večeri bila je značajna zbog toga što su za stolom na večeri bili poznati voditelj Foks njuza Šon Heniti i bivši izvršni producent te kuće Bil Šajn (šta li Tramp planira s njima dvojicom?). I, ono što je svakom novinaru najvažnije – pokazalo se da je informacija tačna. O motivima onog ko je ovu informaciju „pustio“, Rajan Liza, kao ni bilo koji drugi politički novinar u Vašingtonu, nema ni gram iluzija.

Tri grupe izvora

U brojnim analizama tolike „poroznosti“ Trampove Bele kuće, kao moguće glavne razloge za postojanje „dubokih grla“ američke kolege navele su sledeće: 1) da se iskaže nezadovoljstvo Trampom kao predsednikom i načinom kako obavlja tu funkciju; 2) da se skrene pažnja Trampu na određena pitanja i 3) da se napakosti rivalskoj frakciji unutar Administracije.

Istorija američkog žurnalizma, međutim, svedoči o tome da bitne informacije za javnost, ma koliko bile poverljive, uostalom, sa svim rizicima po „duboko grlo“, najčešće nađu put do novinara; dovoljno je setiti se „Votergejta“ ili „Dokumenata iz Pentagona“

U prvoj grupi izvora, učtivo je pretpostaviti, nalaze se nezadovoljni pripadnici obaveštajne zajednice, s kojima Tramp vodi rat još iz vremena kada nije stupio na funkciju a na sve načine je omalovažavao njihov rad, te kadrovi diljem sistema federalne vlasti koji su se tu smestili tokom Obaminih mandata, a koje Tramp naziva „duboka država“. Ima tu verovatno i Trampovih ljudi koji su njegovu pravu prirodu – oh, za razliku od ostalih – upoznali tek kada je ovaj kročio u Belu kuću.

U drugoj grupi su isključivo Trampovi kadrovi, lojalni vrhovnom komandantu, ali očajni zbog toga što ili ne mogu da dopru do razgovora s predsednikom ili ne uspevaju da mu na drugačiji način skrenu pažnju i ukažu na određena važna tekuća ili strateška pitanja s kojima se valja suočiti. Toliko su, navodno, očajni da jedino rešenje vide u razgovoru s novinarima.

Poslednja, treća grupa servira medijima, da se ne lažemo, ubedljivo najveće poslastice – razmirice u najužem Trampovom okruženju. Tu, sva je prilika, spada i informacija koja je iz direktora komunikacija u razgovoru s novinarom isterala onoliko srdžbe i vulgarnosti.

I, vrlo je verovatno da upravo potonje informacije koje stižu do novinara izazivaju najveću frustraciju kod predsednika SAD. One, naime, ukazuju na nejedinstvo u Administraciji, a to je ono što Donald Tramp ni kao biznismen nije mogao da toleriše, jer em donosi lošu sliku, em (što nije zanemarljivo) generiše neefikasnost. Gotovo nikakav učinak i istorijski najniži rejting Trampa u prvih šest meseci predsednikovanja dovoljno govore o tome.

Najavljene istrage protiv onih koji s novinarima dele informacije, pogotovo one poverljive, a takvih je od januara na tone završilo u medijima, zaplašiće brojne i, moguće je, za neko vreme zavrnuti barem tu slavinu. Ipak, uputno bi bilo da obnova „bezbednosne kulture“ u Trampovoj administraciji zakači i samog predsednika, koji je do sada u najmanje dva slučaja odao poverljive informacije (u razgovoru sa Sergejom Lavrovom i kada je na Tviteru kritikovao „omiljeni mu“ Vašington post zbog objavljivanja teksta o TAJNOJ operaciji CIA u Siriji).

Hoće li Pribusov odlazak iz kabineta nešto promeniti?

Istorija američkog žurnalizma, međutim, svedoči o tome da bitne informacije za javnost, ma koliko bile poverljive, uostalom, sa svim rizicima po „duboko grlo“, najčešće nađu put do novinara; dovoljno je setiti se „Votergejta“ ili „Dokumenata iz Pentagona“.

Uz obilje poverljivih informacija i dokumenta, do javnosti su – čak! – stizale informacije sa sastanaka na kojima se raspravljalo o tome koje mere da se preduzmu kako bi se zapušile rupe u Beloj kući. O samoj Trampovoj frustraciji javnost je ipak najviše saznavala sa njegovog Tviter naloga

Preživeće i ovu oluju odskora potčinjeni Entoniju Skaramućiju, jer je njegov bes bio usmeren zapravo na daleko više pozicije unutar Bele kuće – i, u toj nameri je izgleda uspeo, budući da Rajns Pribus od petka više nije šef kabineta predsednika Trampa: on sam kaže da je ostavku podneo još u četvrtak, drugi tvrde da ga je Tramp otpustio. Ko god da je od njih dvojice prvi povukao potez, informacije koje su puštane o sukobu dvojice visokih zvaničnika Bele kuće nisu samo bile tačne, već su verovatno i uticale na krajnji epilog.

Ovaj slučaj, međutim, ne označava i kraj frakcijskih borbi unutar Bele kuće i stoga nema razloga da sočinjenija iz tog serkla prestanu da tajnim kanalima dolaze do medija. Na kraju krajeva, pokazalo se da takav metod unutrašnjeg obračuna mnogima odgovara – i u Beloj kući i u medijskom svetu. Osim Trampu. Samo, pogrešna je pretpostavka da je on taj koji može da uspostavi mir: on je, naime, birao svoj tim, za koji se tražila ponajpre slepa lojalnost. U Beloj kući su, otuda, završili krajnje nepomirljivi karakteri, ali s tom razlikom što su tokom kampanje imali zajednički cilj – pobedu, a sada, sedeći u susednim kancelarijama, samo gledaju kako da se, s drugim zainteresovanim, izbore za naklonost predsednika (koji, navodno, uvek posluša savet poslednje osobe s kojom je razgovarao), od kojeg, avaj, ne stižu uverljive poruke o tome šta treba da im bude cilj koji će ih ponovo ujediniti. Rat protiv „dubokih grla“ trebalo bi da povedu, dakle, oni kojima trenutno do uspeha tog rata i nije previše stalo. Iz uskogrudih ili „viših“ pobuda, za takav ishod ni oni na brojnim pozicijama unutar vlasti nisu preterano zainteresovani.

Potvrda takvog raspoloženja mogla bi da stigne veoma brzo. Preko izvora, naravno. Jer, kako drugačije?

1 komentar za: “Može li Bela kuća da dobije rat protiv „dubokih grla“?

  1. vazduplohov

    Potrudite se malo, pobogu!U našem jeziku „duboka grla“ ne znači ništa. Da niste možda mislili na „cinkaroše“?
    Inače, članke o Donaldu Trampu koje objavljuju naši mediji ne vidim da treba tumačiti na bilo koji drugi način nego kao težnju naših medija da se dodvore „našem“ (moj nije, ako ima nekog čiji je, želim mu svu sreću ovoga sveta!)malom Budi, da se pokaže kako, eto, i Ameri imaju svog TN, od kog je AV kudikamo bolji i suptilniji i podmukliji!

    02. авг 2017. at 12:16

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend