11. sep 2018.

Divni gubitnici

Da je bilo do Vrkića i Matića, nitko ne bi bio ni nestao – to je prvo što treba reći o činjenici da su ta dva bivša opozicionara pristala, u ime nacionalističkih predsjednika Hrvatske i Srbije, pokušati olakšati potragu za nestalima. Da je bilo do Vrkića i Matića, nit' bi bilo rata, niti mrtvih, obogaljenih, ranjenih, niti zločina, razaranja, svog tog užasa i patnje. Nije, međutim, bilo do njih, nego do onih koje kao svoje uzore i danas, svatko na svoj način, ističu predsjednici Hrvatske i Srbije.

A opet su to dvoje, Grabar-Kitarović i Vučić, baš od Vrkića i Matića zatražili da potragu za nestalima odvoje od politike i pretvore u ono što je oduvijek morala i biti: ne, kako je to dobro formulirao Ivica Vrkić, »potraga za Srbima i Hrvatima«, nego, naprosto, »potraga za mrtvima«. Time, tim pozivom »divnim gubitnicima« – naslov romana Leonarda Cohena lijepo opisuje sve koji su se suprotstavljali ratu – Vučić i Grabar-Kitarović još su jednom potvrdili notorno, što se ovdje na Balkanu uporno odbija razumjeti: da nacionalistička isključivost ne može riješiti baš nijedan ozbiljan problem, štoviše, da ih može samo stvoriti.

Ivica Vrkić i Veran Matić, dakle, izaslanici su Grabar-Kitarović i Vučića za nestale. U utorak su se prvi put sastali u Osijeku, i već na tome prvom sastanku iznijeli podataka i prijedloga kakvih javnost dugo nije čula; neke od njih nikada. No valja se, prije svega, prisjetiti tko su to, zapravo, Vrkić i Matić. Devedesetih, obojica su skoro izgubili glavu: Vrkića, tadašnjeg političara Hrvatske narodne stranke u Osijeku, vjerojatno je samo pismo Savke Dabčević-Kučar Tuđmanu spasilo od zagonetne pogibije na crti fronta, nakon što je u srpnju 1991., zajedno s još nekoliko osječkih oporbenjaka, dobio mobilizacijski poziv. S one strane granice, Veran Matić je u Beogradu pokretao nezavisni Radio B92, tijekom cijelih devedesetih najpozudanije oporbenjačko-mirotvorno uporište protiv Miloševićeva režima – a ne treba posebno napominjati što je to moglo značiti za osobnu sigurnost. Usprkos svemu tome, obojica – i Vrkić i Matić – u kasnijim su godinama razvili rijetku vrlinu da izvuku najbolje čak i iz povremene suradnje s notornim nacionalistima, pa se Matić dao u humanitarni rad, dok je Vrkić uspješno okončao mirnu reintegraciju istočne Slavonije, a danas, kao gradonačelnik Osijeka, svoj lijepi grad na Dravi postepeno ali uspješno liječi od posttraumatskog poremećaja dugih glavaševskih i đapićevskih godina.

I opet su sada Matić i Vrkić, mogao bi netko reći, pristali s đavolom tikve saditi. Možete li, primjerice, zamisliti s kakvim će raspoloženjem Verana Matića, tog prononsiranog »soroševca« i »izdajicu«, dočekati u generalštabu Vojske Srbije kada zatraži da otvore arhive o nestalima iz Hrvatske? I kako će Vrkića dočekati u hrvatskome povjerenstvu za nestale kada im dođe prenijeti požurnicu Srbije da ubrzaju ekshumaciju više od sedamdeset neekshumiranih grobnih mjesta, koliko ih još u Hrvatskoj čeka otkopavanje? No gesta Vrkića i Matića vrijedna je baš zato što se čini beznadnom. Premda lišeni ikakve moći osim moći javne riječi, a suočeni s najzatvorenijim i najzlogukijim strukturama bivše države, Vrkić i Matić mogu mnogo učiniti. Vidjelo se to već u utorak, na konferenciji za novinare poslije njihovoga prvog sastanka. Obojica su govorili otvoreno i bez kalkulacija; štoviše, rečene su stvari kakvih nikad još nismo čuli: da je »bol ista na obje strane«, da su u Dunavu pronađena tijela te da se rijeka pretražuje i dalje; da Srbija traži ekshumaciju 76 grobnica u Hrvatskoj te identifikaciju četristo već ekshumiranih tijela; da prijavljivanje mjesta grobnica treba postati »častan čin« a ne »izdaja«; da pretragu vojnih arhiva u Srbiji treba voditi nezavisna komisija; da u potragu valja uključiti nevladine organizacije; te, napokon, priznanje da je politika dosad ometala potragu, te da to mora prestati.

Upućeniji su to, manje-više, znali i dosad, ali sada je prvi put rečeno javno, s pokroviteljstvom vlasti u obje države, i to od ljudi s osobnim integritetom i moralnim pravom da govore o potrazi za nestalima: jer, ponavljamo, da je bilo do Matića i Vrkića, nitko ne bi bio ni nestao. I zato ćemo pohvaliti samo tu dvojicu divnih gubitnika, a ne one koji su ih imenovali; jer, činjenica da su Grabar-Kitarović i Vučić baš Matića i Vrkića zadužili da traže nestale, manje je od najmanjeg što bi to dvoje političara moralo učiniti za obitelji nestalih ljudi. Matić i Vrkić, pak, premda znaju s kim imaju posla, pristali su založiti vlastiti moralni integritet kako bi pomogli ljudima kojima pomoć uistinu treba. Nadajmo se, zato, da će im i ovaj posao uspjeti onako kako je Vrkiću uspjela mirna reintegracija: potpuno, bez ijedne žrtve i bez ijednoga novog nestalog, na veliku žalost šovinista s obje strane granice.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend