
Kako je grupa studenata novinara sa Beogradskog univerziteta osnovala radio stanicu B92
1998. godina bila je jedna od najgorih u novinarstvu Srbije i svojevrsni nagoveštaj svega lošeg što nam tek sledi. Te godine je Nada Rajičić foto-aparatom zabeležila divne scene sa licima iz B92 na krovu Doma omladine. Tada smo uspeli da se izborimo za prvu dozvolu za emitovanje i instalirali smo predajnik, za koji su sredstva prikupili građani Beograda i celog sveta. Antenski stub još uvek stoji na ovoj zgradi u centru grada.
Godina je 1990. Roditelji su mi razvedeni. Zemlja se raspala. Rat divlja. Grad umire.

Bilo je to drugačije vreme... Internet, torenti, muzički portali, striminzi - ništa od toga nije postojalo. Ni televizija nije postojala, osim dva režimska kanala. Radio je bio sve što su imali oni koji su žudeli za prozorom u svet kakav je bio muzički deo B92, kaže jedan od tvoraca čuvene Muzičke redakcije Radija B92.
Tokom 1992. i 1993. godine poznati fotograf i kamerman Goran Basarić, fotografisao je svakodnevni život jednog Radija, koji je bio mnogo više od radio stanice – bio je to pokret - društveni, kulturni, angažovani…
Tekst “Zašto nismo?” objavljen je u zborniku “Nikome se ne ponovilo - Genocid u Srebrenici i borba protiv zaborava”, koji je priredila Ajla Škrbić a izdavači su Inicijativa mladih za ljudska prava, Forum ZDF Srbija i NDN Vojvodine.
Deveti mart je bilo gubljenje nevinosti – ona tačka posle koje više nema nazad. Zemlja se nakon toga raspala u moru krvi, a mi smo preko noćI odrasli znajućI da više ništa neće biti isto. Posle se desio Vukovar, zatim Sarajevo, onda Srebrenica, Oluja, Kosovo i bombardovanje.
Sloboda je imala cenu u slučaju radio-voditelja i stendap komičara Darka Mitrovića, pošto ga je zbog šala na račun srpskog Broja jedan u humorističkoj emisiji pre pet godina progutao medijski mrak, isti onaj u kome su se kasnije redom našli Olja Bećković i ostali novinari i autori koji su pokušali da ostanu nezavisni.