Gdje je tokom američko-izraelskog rata s Iranom nestalo kritičko novinarstvo

I ton, i pristup, i terminologija, a posebno činjenice o kojima mediji izvještavaju oduvijek su uglavnom bili različiti kad je praćenje sukoba, a pogotovo ratova u pitanju. Tako je i u slučaju posljednjeg rata Izraela i SAD-a protiv Irana, ali i iranskog odgovora koji je uslijedio.

S jedne strane su zapadni mediji, za koje je rat „neophodna intervencija“ kako bi se neutralizirala nuklearna prijetnja koja potencijalno dolazi iz Irana, ali i pružila podrška snagama koje žele promjenu vlasti u toj zemlji. Daje se prednost izjavama dužnosnika i stavovima vlada, predviđaju se geostrateške i političke posljedice sukoba, iznose se podaci o likvidaciji ključnih figura, uništavanju vojnih postrojenja, ali i nužnosti demokratskih promjena. Naravno da se upozorava, ipak znatno rjeđe, i na humanitarnu krizu, ali i eventualni haos koji može uslijediti ako se rat razbukta i proširi širom Bliskog i Srednjeg istoka. No, značajniji kritički odmak izostaje.

S druge strane, mediji u regiji koja je često izložena ratnim sukobima izvještavaju onako kako je određena država naklonjena ili nije naklonjena Iranu. Dok jedni donose činjenice o napadima, relativno su oprezni i u strahu od širenja sukoba i moguće odmazde Teherana (koja se i događa, prije svega u ciljanju američkih baza i drugih objekata na tom području, ali i napada na Izrael), katarska Al Jazeera, uz lokalne efekte sukoba, reakcije i rizike koji su izgledni, fokusirana je na humanitarna pitanja i civilne žrtve, izvještava o šteti na kulturnoj baštini, ali i podsjeća na izostanak slične akcije i intervencije da se spriječi stradanje palestinskog naroda u Gazi.

Lokalno gledano, redakcije na balkanskom prostoru uglavnom se oslanjaju na zapadne medije i ono što pišu velike svjetske agencije, uz pozivanje analitičara, ali i stavljanje priče u domaći kontekst – je li počeo light treći svjetski rat i hoće li se proširiti, te kako će se sve to odnositi na sigurnost i ekonomsku stabilnost Balkana, pogotovo u svjetlu mogućeg poskupljenja nafte i njenih derivata. Ode se, naravno, i korak dalje, pa se analizira i uloga velikih sila (Rusije i Kine), koje su za sada, osim verbalno, ostale po strani. Na kraju, sve se svede na površno objašnjavanje zamršenih geopolitičkih odnosa, pa se lako završi u zoni senzacionalizma.

Ko sve posmatra s visine, a ko sa zemlje?

Koristi li se u medijskim izvještajima termin intervencija ili agresija, kakve termine koriste u opremi (kao u slučaju napada na žensku školu u Minabu), koji mediji sve posmatraju iz zraka, iznoseći podatke o oružju, naprednoj tehnologiji i vojnim sposobnostima te donoseći snimke iz brojnih letjelica, koji mediji izvještavaju sa tla, ukazujući na humanitarni aspekt rata i suverenitet jedne zemlje te donoseći slike stradanja i uništavanja, odnosno koju stranu su zauzeli i mediji i publika, pitanje je koje je Mediacentar Sarajevo postavio novinarima i analitičarima.

Spomenuti napad, u kojem je ubijeno najmanje 150 djevojčica, poslužio je Irvinu Pekmezu, novinaru Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), da ukaže kako su pojedini utjecajni zapadni mediji oprezno prenosili ovu važnu informaciju. Sintagma „Iran tvrdi“ nalazila se u tekstovima listova poput The New York Timesa, što stvara jasno distanciranje od izvora informacije, ukazuje Pekmez. U kratkoj vijesti o sahrani ubijenih djevojčica, CNN u naslovu i leadu izbjegava spomenuti rat, SAD ili Izrael. Uz izuzetak tek ponekih, poput The Guardiana, utjecajni mediji u danima koji su uslijedili nisu detaljno analizirali i pružili dodatnu pažnju koju ovakav masakr iziskuje.

„Važno je obratiti pažnju riječima u naslovima, najmoćnijem dijelu teksta. Izraelsko-američka bombardovanja koja rezultiraju civilnim žrtvama se kod pojedinih utjecajnih medija predstavljaju korištenjem neodređenih riječi poput ‘napad’ bez jasnog počinitelja i uz pozivanje na iranske tvrdnje, što kod dijela javnosti izaziva sumnju u događaj. U slučaju iranskih napada na Izrael ili zemlje Arapskog zaljeva koriste se efektivne opisne riječi uz direktno navođenje počinitelja. Kritičari često navode BBC i Sky News kao primjere ovakvog pristupa“, ukazuje Pekmez.

Podsjeća i kako su kritičari medijske pristranosti tokom genocida u Gazi „ovakav pristup vezali za medijsku dehumanizaciju i davanje većeg značaja jednoj grupi civila čije stradanje je praćeno jasnim naslovima u odnosu na drugu koja bi bila samo neodređeno konstatovana“. Kao i u slučaju The Guardiana, i u ovom slučaju izuzeci postoje, konstatira Pekmez, pa su tako njemački Die Welt ili France24 izvještavajući o stanju u Teheranu naveli da je u izraelsko-američkom napadu ubijeno na stotine civila.

„Do sada možemo pronaći nekoliko korisnih kumulativnih tekstova o stradanju civila u utjecajnim zapadnim medijima prilikom čega se pozivaju na različite izvore, uključujući iranske i međunarodne nevladine organizacije. Također, postoje tekstovi bazirani na razgovorima sa građanima Irana o novom životu pod bombama, ali i njihovom odnosu sa režimom tokom vanrednog stanja“, kaže Pekmez.

Kovačević: Svjedočimo krizi zapadnih medija

Uz ogradu da pomnije prati samo zapadne medije, vanjskopolitički analitičar i bivši diplomat Božo Kovačević misli da „svjedočimo žalosnom gubljenju kritičke funkcije medija na Zapadu“.

„Vidljiva je namjera velikog broja zapadnih medija da iranski režim prikažu kao zločinački, a iransku odmazdu na američko-izraelski napad prikažu kao krajnje neodgovornu“, kaže Kovačević. „S druge strane, naglašavajući odgovornost Irana za eskalaciju sukoba i širenje izvan granica Irana, istodobno mnogi od mainstream zapadnih medija u potpunosti odbijaju problematizirati činjenicu da su SAD i Izrael napali Iran“.

Prema njegovim riječima, to je „znatan pomak u načinu izvješćivanja zapadnih medija, jer se primjećuje da oni u sve većoj mjeri nekritički prenose pozicije svojih vlada, ne propitujući ih onako kako su to činili do Trumpove tužbe protiv CNN-a“.

„Najjednostavnije rečeno, mislim da svjedočimo krizi zapadnih medija što je posljedica povećanog pritiska vlada na medije da ne problematiziraju politike tih vlada, osobito kad su u pitanju Amerika i Europa, jer je te politike sve teže racionalno argumentirati, osobito europske“, kaže Kovačević.

Ukazuje i kako „većina europskih vlada žestoko kritizira rusku namjeru da ograniči suverenitet Ukrajine, dok istodobno – ili prešutno, ili otvoreno – podržavaju namjere SAD-a i Izraela da unište iransku državu i u potpunosti uskrate mogućnost bilo kakvog suvereniteta Iranu“.

Kao poseban primjer i Kovačević ističe „činjenicu da je prva bomba, valjda, u Iranu pogodila žensku školu“, kao i da ta vijest „uopće nije zauzela ono mjesto u medijima koje bi trebala zauzeti“.

Važno zadržati kritičku distancu, ali i paziti na terminologiju

Ocjenjujući da sve što se događa u Iranu i što je Trumpova administracija uradila u Venecueli nisu samo kršenje međunarodnog prava, nego i normi koje su usvojene u posljednjih 100 godina, iskusni novinar, publicist i bivši diplomat Hajrudin Somun ukazuje kako je važno zadržati kritičku distancu, ali i paziti na terminologiju. Posebno upozorava na termine koji se „upotrebljavaju olako“ i pri čemu se „očito koristi umjetna inteligencija“.

„Generalno, mediji previše prate zapadne medije i objavljuju sve što Donald Trump kaže. Svaki dan se samo to ponavlja – Trump, Netanyahu i njihove izjave. Posebno im televizija suviše puno prostora daje, pa njihovom slikom, likom i lažima, tim stalnim ponavljanjima, ljudi automatski vjeruju“, kaže Somun.

Prema njegovim riječima, i redakcije u Bosni i Hercegovini „nekritički prenose zapadne medije, pa nema prave istine“. Pogotovo je, dodaje, iz medijskih izvještaja teško da shvatimo šta je glavni cilj ovog rata, a on je jasan: „poklopili su se interesi Izraela i SAD-a – da sruše režim i uspostave Izrael i Iran kao glavne stubove podrške Americi i Zapadu u toj regiji“.

„I mi smo dio medijskog zapada i ima rezona da se kritikuje iranski režim, jer je nakon ubistva Mahse Amini nešto krenulo po zlu, kako sam tada i napisao. Ipak, ovdje je Izrael aktivno krenuo u realizaciju projekta velikog Izraela. U tome im međunarodne okolnosti pogoduju. S druge strane, Trumpu je u interesu da sve velike zemlje podlegnu njegovom interesu“, objašnjava Somun.

Ukazuje i da je potrebno posebno posmatrati i odnos arapskih zemalja prema Iranu, kao i obrnuto. Podsjeća kako su „Arapi, a posebno zaljevske zemlje, u prvim satima rata izražavali neku vrstu solidarnosti s Iranom, ali ne i otvorene podrške, jer postoji animozitet Saudijske Arabije i Irana koji je puno dublji nego što se zna kod nas i u svijetu“.

„Dakle, drugačije gledaju na Iran u arapskom svijetu, drugačije na Zapadu, a drugačije to gledamo mi“, u Bosni i na Balkanu, zaključuje Somun.

Balkanski mediji prate rat ‘vrlo raznoliko’

Da ovdašnji mediji „vrlo raznoliko“ pristupaju novom ratu, „u pravilu s manje ili više izraženom navijačkom ostrašćenošću“, ukazuje i vojni analitičar Marinko Ogorec.

Prema njegovim riječima, „svaki rat, pa tako i ovaj aktualni, uvijek izaziva veliku medijsku pozornost, što je i razumljivo“. Upravo zbog toga su ratovi, ističe, „procesi u kojima informacije imaju izuzetno važnu ulogu i kao svojevrsno ‘oružje’ kojim se nastoji nanijeti šteta protivničkoj strani plasmanom fake informacija, namjernih dezinformacija, poluistina i sličnih sadržaja tzv. psihološkog ratnog djelovanja“.

Temeljni cilj takvog postupanja je, kako objašnjava, „dezorijentacija protivničkog vojnog i političkog čelništva, širenje straha, anksioznosti i osjećaja nesigurnosti među protivničkim stanovništvom i neborbenim sastavom, te osjećaja prevarenosti i izdaje među protivničkim borcima“. U takvim kampanjama, dodaje Ogorec, „veliku ulogu imaju svi raspoloživi mediji i razne medijske kuće, ali u posljednje vrijeme značajnu ulogu imaju i društvene mreže“.

„Američko-izraelsko-iranski rat je na jednaki način praćen kroz razne medije i pojedine istaknute komentatore, pri čemu zapadni mediji uglavnom podržavaju američko-izraelsku vojnu kampanju i osuđuju iranski režim i oružane snage kao krivce što je do sukoba uopće i došlo“, ističe Ogorec.

Pružiti perspektivu događaja, ali i educirati javnost

Odgovarajući na pitanje može li izvještavanje bosanskohercegovačkih, ali i balkanskih medija o ovom ratu ipak imati sadržaj više, a ne biti samo kopiranje objava zapadnih medija, Irvin Pekmez ističe kako se „domaći mediji moraju oslanjati na moćnije medije kako bi javnosti prikazali stanje na terenu kojem naši novinari uglavnom nemaju pristup“.

„Domaći mediji imaju priliku da kroz razgovore s analitičarima i istraživačima Bliskog istoka građanima Bosne i Hercegovine pruže balkansku ili bosansku perspektivu događaja u smislu edukacije o tome šta ovaj rat može značiti za naš region. Ovo je prilika da se simplističko shvatanje odnosa preispita te da se kompleksna geopolitika i mjesto Bosne i Hercegovine približi bh. javnosti“, smatra Pekmez.

Ipak, dodaje, „imajući u vidu četverogodišnju invaziju na Ukrajinu i činjenicu da bh. mainstream mediji nisu uspjeli edukovati javnost o stvarnom utjecaju tog rata na Bosnu i Hercegovinu, teško je vjerovati da će se to desiti u slučaju Irana“.

Na kraju, konstatira i kako su mediji u Bosni i Hercegovini podijeljeni u prirodi praćenja rata.

„Mediji pod kontrolom trenutne vlasti u Republici Srpskoj često se oslanjaju i prenose tvrdnje i analize iz ruskih izvora koje je BIRN BiH u više navrata prepoznao kao diseminatore dezinformacija i propagandnih narativa koji odgovaraju Moskvi i separatizmu u tom entitetu. S druge strane, u Federaciji BiH mediji često nekritički prenose stavove režima u Teheranu, mada generalno objektivnije prate situaciju uključujući perspektive različitih aktera u regionu“, zaključuje Pekmez.