16. apr 2019.

Kako se boriti protiv lažnih vijesti kad vlasti stoje iza njih

Veliki broj je medija u regiji koji plasiraju lažne vijesti u korist određenih političkih stranaka.

Lažne vijesti postoje gotovo od samih početaka ljudske civilizacije, a manipuliranje činjenicama u svrhu ostvarivanja neke koristi je stara vještina velikog broja političara širom svijeta. Razvojem interneta, koji je omogućio svakom s imalo znanja da mu se glas nadaleko čuje, lažne vijesti su se poput epidemije počele širiti na sve strane, pogotovo proteklih nekoliko godina.

I dok su takozvane clickbait vijesti, skandaloznog naslova uglavnom bezopasne i služe za generiranje posjeta na portalima, što direktno donosi zaradu vlasnicima i „urednicima“ takvih medija, neistinite vijesti korištene u političke svrhe imaju znatno teže posljedice.

A lažnih vijesti koje se, barem indirektno, mogu povezati s političkim strankama, prije svega onim na vlasti, u regiji ne nedostaje, govore sagovornici Al Jazeere specijalizirani za takozvani factchecking, odnosno provjeru istinosti sadržaja koji se plasiraju javnosti.

Širenje neistinitih informacija u medijskom prostoru je problem koji brine ne samo vlade, već i kompanije širom svijeta, s obzirom da one mogu oblikovati političku scenu, ali i utjecati na dešavanja na tržištu, izazivati pobune i druge događaje koji remete svako uređeno društvo.

Međutim, koliko god da lažne vijesti mogu predstavljati problem, toliko i borba protiv ovog fenomena, koju provode vlasti, može biti mač s dvije oštrice. Glavni uzrok briga jeste strah da bih se ta borba, koji podržava vlast, mogla biti zloupotrijebljena kako bi se ušutkali opozicija i kritički mediji.

Prorežimski mediji

Marija Vučić, novinarka KRIK-a, navodi da je u Srbiji situacija takva da su od osam dnevnih novina većina njih tabloidi režimskog usmjerenja, u kojim se uglavnom može naći „fake news“, a lažnih vijesti u javnom diskursu te zemlje ima mnogo.

Kako kaže, neistinite vijesti plasiraju prorežimski tabloidi, prorežimske televizije i prorežimske novinske agencije, a onda se preko tih agencija šire lažne vijesti i do Javnog servisa Radiotelevizije Srbije te do medija koji bi se trebali smatrati ozbiljnim i profesionalnim.

„Jedna od takvih jeste agencija Tanjug, koja je prema našem monitoringu jedan od najčešćih distributera lažnih vesti i po pravilu, te vesti služe političkim interesima“, navodi Vučić.

Slično je i u Bosni i Hercegovini, dodaje Tijana Cvjetićanin s portala Raskrinkavanje.ba, koja govori da postoje portali za koje je više nego jasno da su povezani s nekom političkom partijom, a koji služe ili za hvaljenje stranke iza koje stoje ili za blaćenje konkurencije, a sredstva se često ne biraju.

Sagovornici Al Jazeere napominju da je teško dokazati da su političke partije te koje generiraju neistinite informacije, odnosno da su direktno umiješane u širenje lažnih vijesti. Uvijek postoji mogućnost da novinari i urednici, iz vlastitih interesa ili uvjerenja, plasiraju „fake news“, a gotovo je nemoguće dokazati direktnu vezu i namjeru stranaka da budu uključene u takve poduhvate.

Lokalni mediji

Cvjetićanin podsjeća da su poseban slučaj lokalni mediji, koji se veliki broj gotovo javno stavio na stranu „jednih“ ili „drugih“, čija privrženost nije upitna i koji plasiraju ono što je očito u interesu stranke koju favoriziraju, iako je i u ovom slučaju teško dokazati direktnu umiješanost.

Osim što je za zemlje regije zajedničko to što gotovo pa sigurno političke stranke, pogotovo one na vlasti, s najdubljim džepovima, imaju umiješane prste u generiranje i širenje lažnih vijesti, isto tako im je slično da niko od nezavisnih factchecking organizacija ne vjeruje u objektivnu i iskrenu borbu na državnom nivou protiv plasiranja neistinitih informacija.

„Što se tiče vlasti u Srbiji, zaista ne bi bilo dobro da se one uključe u borbu protiv lažnih vesti, jer su istovremeno te vlasti dio mašinerije koja proizvodi i širi lažne vesti. Ko bi bio u tom radnom telu, ko bi odlučivao šta su lažne vesti, šta je istina? Suviše su vlasti kvarne da bi im dali legitimitet da procenjuju šta je laž, da se bore protiv lažnih vesti“, smatra novinarka KRIK-a.

Cvjetićanin dodaje da, kada se radi o legislativi, nju moraju predložiti političari koji dolaze iz stranaka koje se služe lažnim vijestima, što u startu dovodi u pitanje iskrenost njihovih namjera za usvajanje regulativa usmjerenih za smanjivanje utjecaja manipulacija.

Ako se vlasti iz regije prihvate borbe protiv lažnih vijesti, smatraju sagovornici Al Jazeere, ona će vrlo vjerovatno biti zloupotrebljena kao sredstvo da se ušutkaju kritičari i opozicija.

Osjetljivo pitanje

A to se već dešava širom svijeta, govori Petar Vidov s hrvatskog portala Faktograf, posvećenog provjeri istinosti plasiranih informacija. Kao i u Srbiji i u BiH, nesumnjivo je da i u Hrvatskoj postoje mediji i stranice u službi određenih političkih stranaka, a koje se ne mogu direktno dokazati.

Zvanična borba protiv lažnih vijesti je jako osjetljivo pitanje, na koje još niko nema odgovor, dodaje Vidov, koje ostavlja puno prostora za borbu protiv neistomišljenika.

Dovoljno je pogledati primjere sa Filipina, iz Singapura, Rusije, gdje je zakonski uređena borba protiv lažnih vijesti, a koja je iskorištena za cenzuru i udar na neistomišljenike.

„Moment u koje se vlasti uključuju u borbu protiv dezinformacija, lažnih vijesti, daje ljudima pravo da biraju što je istina a šta laž, što je granica slobode govora, što je zadiranje u slobodu govora, to je osjetljivo pitanje i upitno je da li se može izvesti na način koji se neće dovoditi u pitanje“, kaže on.

Poseban problem je u zemljama sa manje razvijenim demokratijama, a u koje spadaju, sviđalo se to nama ili ne, zemlje regije, dodaje.

Rješenje bi moglo ležati u društvenim mrežama, koje su primarni kanal za širenje dezinformacija, smatra, uz kvalitetniju regulaciju njihove provjere tačnosti informacija, te im propisati obavezu da kvalitetnije nadziru sadržaj koji se na njihovim platformama širi i da ljudski moderatori, a ne mašina koja još nije na nivou da može razlikovati satiru od lažne vijesti, donose odluku da li je nešto prihvatljivo.

„Moramo imati veća očekivanja od društvenih mreža i tražiti od njih veći angažman u borbi protiv ovog problema. Lažne vijesti su uvijek postojale, ali su posebno došle do izražaja s širenjem interenta. Ako je problem stvorila nova tehnologija, onda će i nova tehnologija morati biti više uključena u rješavanje problema lažnih vijesti, uz adekvatnu regulaciju“, smatra stručnjak iz Hrvatske.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend