11. jul 2022.

Novinar sa zaplenjenom jaknom

Miodrag Zarković je dugo u novinarstvu, ali je postao zvezda tek za publiku desničarskih Jutjub medija. Jedan je od retkih srpskih novinara koji izveštavaju sa fronta u Ukrajini. Tamo Zarković otvoreno navija za Ruse

Početak proleća zna da bude varljiv, pa se valja odevati slojevito. Krajem marta je u Marijupolju češće bilo vedro nego oblačno, ali najniže temperature bile su jedva iznad nule. Tada je Miodrag Zarković (48), srpski novinar i dokumentarista, nabavio maslinastu jaknu. Možda malo tesnu, ali kvalitetnu, sa čičkovima na grudima gde se lepe vojne oznake.

“Moj prvi ‘ratni plen’, jakna bataljona Azov, zaplenjena u njihovoj bazi u Marijupolju”, napisao je Zarković na Tviteru, uz priloženu fotografiju. “Nova-novcijata, jedino što sam skinuo njihove oznake.”

Ređale su se pohvale i pokude. Neki su pitali da li je skinuo jaknu sa živog ili mrtvog čoveka. Drugi su ga pitali da li je nabavio i frižider. Zarković je odvratio da to “imbecili” brane Azov od njega, a da je jakna bila “neotpakovana, nekorišćena, ničija”.

Ulazak u grad koji je ruska strana maltene sravnila sa zemljom, te u bazu zloglasnog ukrajinskog puka Azov – dobrim delom sastavljenog od nacista – bio je vrhunac ratnog izveštavanja Miodraga Zarkovića. Taj novinar Jutjub kanala HelmCast skoro da je jedini reporter iz Srbije koji je uopšte kročio u Donbas tokom rata koji zanima ceo svet. A među onima koji su kročili, sigurno ima najdeblji staž u Donbasu.

Dvosatni izveštaj iz baze Azova je najpopularniji snimak koji je sačinio, sa oko 400.000 pregleda na Jutjubu. Ali svaki snimak ima desetine hiljada klikova – pa makar se na njemu video samo Zarković kako iz jednostavne hotelske sobe u Donjecku daje opservacije o ratu.

Snimci su beznadežno amaterski, telefonom, to Zarković zna i uvek kaže da “još uči video-novinarstvo”. U njima je malo na licu mesta, malo ćaska sa vojnicima, pa se svađa sa odsutnom publikom koja sumnja u rusku pobedu, pa otkriva navodne zavere, prenosi šta se priča u donjeckoj čaršiji i bavi se strategijom.

Ko je ovaj čovek koji sebe opisuje kao srpskog “rodoljuba i nacionalistu”, trudi se da bude novinar, ali ne krije da u ratu navija za jednu stranu? I šta fenomen govori o srpskoj medijskoj sceni i publici? “Vreme” je proteklih dana pregledalo desetine sati materijala, pričalo sa Zarkovićem i više kolega koji ga poznaju.

Od posmatrača do reportera

Spisak novina i publikacija za koje je Zarković pisao tokom četvrt veka bavljenja zanatom tako je dug da ni on ne može svih da se seti. Jednom je radio i za pravi ruski medij – Fond strateške kulture, portal koji je objavljivao i na srpskom, a onda je iz nejasnih razloga ugašen.

Te 2016. godine, dok je Zarković bio deo redakcije, iz Donjecka su grozničavo tražili posmatrače iz “prijateljskih zemalja” za lokalne izbore. Zarković je jedva dočekao da ode, iako su se izbori kasnije izjalovili. Isto tako je bio u Lugansku 2018. godine, a nastavio je da ide u Donbas kao novinar. Do danas je naučio ruski taman koliko treba.

“Ove godine u tri navrata su gledaoci HelmCasta skupljali pare da bih mogao da dođem u Donbas. Koliko mi je poznato, to je prvi crowdfunding u oblasti medija u Srbiji”, kaže on za “Vreme”. “Toliko je dobar bio odziv da smo svaki put pozivali ljude da više ne daju pare jer smo skupili dovoljno. Mislim da to dovoljno govori o raspoloženju naroda o ovom ratu.”

Narod hoće istinu, kaže Zarković, a nje nema u mejnstrim medijima ni u Srbiji ni na Zapadu. Njihovo izveštavanje o Ukrajini zove “tragikomičnim” i lažljivim. Sebe smatra objektivnim – koliko se može. “Ubeđen sam da ljudi uvek na početku rata biraju stranu, kao pred fudbalsku utakmicu”, kaže on. “Moguće da moji izveštaji nose povećani rizik od navijanja, jer otvoreno pričam svoja politička gledišta.”

Jednom je Zarković ispričao da je kao mali navijao za Ivana Draga protiv Rokija Balboe, iako je u tom filmu Rus predstavljen kao esencija zla. Isto, kaže, u Holivudu prolaze i Srbi, gore od talibana.

Sada mu “navijanje” još lakše pada jer mu u Donjecku, gde je uglavnom smešten, oko glave padaju ukrajinske granate. Tvrdi da gađaju škole i porodilišta, a retko vojne ciljeve. Zamera zapadnim medijima što o tome ćute, mada se istovremeno u njegovim izveštajima slabo šta može čuti o ruskim zločinima. Prema Zarkoviću, ti zločini ne postoje i samo su plod izmišljotina.

“Naravno da ne može da se stekne celokupna slika samo sa jedna strane fronta. Ali za mene je to nužnost, jer bih na ukrajinskoj strani bio uhapšen, pogotovo jer sam bio posmatrač na izborima u Donbasu”, kaže on. U izveštavanju, tvrdi, ima potpunu slobodu – samo do linije fronta se ide u pratnji vojske i ne sme da se vršlja okolo. “Ali oni nikada nisu uticali na mene šta ću i kako da pričam, niti su unapred proveravali šta izveštavam.”

„Ima li mrtvih?“

Izgleda da u Donbasu imaju poverenja u Zarkovića. Pre dve sedmice je dobio priliku da intervjuiše dvojicu zarobljenih Amerikanaca, o čijem se zdravlju interesuje ceo svet. Doduše, možda je to bilo i zato što dobro govori engleski.

Američki dobrovoljci zarobljeni kod Harkova – tvrde da su uhvaćeni nakon jedva tri sata neslavnog vojevanja – izvedeni su pred kamere umiveni i začešljani, da ispričaju kako su bili žrtve zapadne propagande pa su se zato zaputili u Ukrajinu.

Zarković ih je propitivao jesu li videli ukrajinske naciste i je li istina da nigde nisu videli ruske zločine. Jedan od Amerikanaca, svestan da mu preti streljanje, ipak je rekao da nije video naciste, a da su Rusi bombardovali svaki grad u kojem je bio. I još je rekao da su ga u zarobljeništvu nekoliko puta premlatili.

Pred kamerom je često i Dejan Berić, omaleni srpski snajperista koji u Donbasu važi za prekaljenog i smrtonosnog borca. U nedavnom razgovoru sa Zarkovićem, Berić priča o Avdijevki, varoši na par kilometara od Donjecka, odakle godinama nemilice tuče ukrajinska artiljerija. “Avdijevka se polako okružuje i, kad je okružimo, niko neće izaći odande”, rekao je Berić. Kaže, verovatno će naredba biti da se svi streljaju na licu mesta.

To je najava ratnog zločina usred izveštaja. Zarkovića ta izjava kao da je malo zatekla, pa je pitao da li je naredba već zvanična, ali nije imao daljih primedbi.

U reportaži s početka juna pojavljuje se nadrealna scena. Izveštač zadihan stiže do stambene zgrade u Donjecku koju je pogodila ukrajinska artiljerija. “Ima li mrtvih?”, pita jednu gospođu. A ona počinje da ga grdi, viče da su svi Srbi budale koje podržavaju Putina, da je ona Ruskinja, ali da je ovo agresija i da razume Ukrajince kad gađaju Donjeck. Zbunjeni Zarković odlazi dalje i prevodi gledaocima.

Na te momente je ponosan jer, kaže, dokazuju da ništa ne cenzuriše. “Imam izgrađene stavove, ali ne bih rekao da izbegavam preispitivanje. U reportažama dajem prostora ljudima koji se ne slažu sa mnom, kao što sam radio u svojim emisijama.”

Kažu da je tvrdoglav

Zbilja, bude kod Zarkovića i neistomišljenika. Pre nekoliko godina mu je gost na HelmCastu bio pokojni urednik ovog nedeljnika Dragoljub Žarković, i tada Zarković postaje više od voditelja, raspravlja se, ubeđuje, začas skače sa Jasenovca na depeše Vikiliksa i iz srednjeg veka u budućnost. “Pa ne mogu ja sad da postanem Rus jer sam kod vas u emisiji”, rekao mu je Žarković lakonski. Drugom prilikom je Milan St. Protić bio ciničan: “Ovo je nivo rasprave u kojem se ja više ne snalazim.”

Do najviše gledalaca je Zarković došao kad se umalo potukao sa sagovornikom u studiju Balkan Infa, dok je voditelj emisije Teša Tešanović to razdragano gledao. Kao da je sve deo šou-programa.

Ljudi mu govore da je tvrdoglav, da nije spreman da uvaži argumente. Zarković to vidi drugačije, mada kaže da ostaje pri osnovnim stavovima. “To može da znači da sam se previše vezao za njih, a možda znači da su ispravni, da se ne kose sa moralom i logikom, pa uporno preživljavaju moja preispitivanja. Nadam se da je ovo drugo slučaj.”

Jedan kolega, koji je s njim ranije vodio rasprave, kaže da je Zarković emotivac sklon samoobmanama, “često sa rupama u znanju, mada ponegde jako dobro potkovan”. “To je Šešeljevo razumevanje geopolitike i nacionalnih interesa, ali bez udbaške pokvarenosti i dvoličnosti”, kaže taj sagovornik.

I on i drugi potvrđuju da Zarković živi skromno, da se nikad nije “naplatio” niti “prodao”. Sve radi iz ubeđenja. “Jeste ostrašćen kao ličnost”, kaže drugi kolega iz alternativnih medija. “To se vidi u emisijama u studiju gde se svađa sa gostima. Ali, iskreno, mislim da su svi mediji ostrašćeni, samo je razlika u stilu.”

Ipak, malo ko dobaci – ili želi da dobaci – do govornika na političkom mitingu. “Živela Srbija, živela Rusija, živeo Donbas!”, vikao je Zarković sa bine u Beogradu sredinom aprila, dok su stotine ljudi aplaudirale u moru ruskih zastava i slova “Z”. Protest su sazvali ekstremni desničari i fašisti iz Narodnih patrola i sličnih organizacija sa dna kace.

To Zarkoviću nije smetalo, kao da sve ide u rok službe. Isto tako, nema problem da priča sa novinarima koje smatra stranim plaćenicima. Ali tako da je uvek jasno šta o njima misli. Možda se zato, posle odiseje po nizu medija, konačno pronašao u kosmosu alternativnih Jutjub kanala. Tamo njegovi stavovi i stil ne štrče.

Ako je najpopularniji među tim medijima Balkan Info oaza bizarnosti – gde se priča o ravnoj Zemlji, vanzemaljcima i izmišljenoj istoriji Srba – drugi su sasvim na liniji “rodoljublja”. Zovu se HelmCast, Srbin Info, Novi standard, Catena Mundi, objavljuju intervjue, dokumentarce, prave tribine, štampaju knjige.

U tom kosmosu odvajkada je u toku sudar dobre Rusije i zlog Zapada, a Srbija je premrežena agenturama, “autošovinistima” i lobistima NATO-a. Srbima su nanošene razne nepravde i Srbi ni za šta nisu krivi. Srebrenica nije genocid, a “pitanje je da li je i zločin”, kako kaže Zarković.

Bombastično su naslovljeni intervjui u kojima defiluju manje ili više poznati desničari – ali mahom oni koji pljuju Vučićevu vlast, pa nemaju prilike da srbuju u “Ćirilici” na televiziji Happy. Neke HelmCastove epizode nose naslove: “Zapad je prestravljen”, “Pakleni plan CIA za Srbiju” i “Pederi izmileli!”.

Obračun sa „Igrom prestola“

Put Miodraga Zarkovića, zvanog Mića, do takvih medija nije bio pravolinijski. Batalio je studije fizike da bi, tokom protesta zbog izborne krađe 1996. godine, počeo da piše za “Demokratiju”, koju je tada uređivao Cvijetin Milivojević. On se seća da je Zarković banuo sa ulice sa grupom studenata, želeći da piše o sportu.

“Bio je od one fele pomalo zaboravljenih novinara kojima je potpis ispod tekstova kojima su bili zadovoljni najčešće bio važniji od činjenice da su honorari bili mizerni ili nikakvi”, kaže Milivojević.

U Zarkovićevoj biografiji su i Radio Novosti, “Nedeljni telegraf”, “Sport”, “Glas javnosti”, “Blic plus”, pravio je časopise za sportske kladionice, a onda se bacio na politiku u “Novoj srpskoj političkoj misli” i “Pečatu”. U ovom potonjem se zadržao najduže, četiri godine, ali je, kako se čuje, otišao zbog bliskosti glavnog urednika Milorada Vučelića sa vlastima.

Zarković, inače, o vlastima u Srbiji ne misli dobro, Vučića zove “slabićem i veleizdajnikom”. Čudi se što ga nikad nisu pozvali “ni na informativni razgovor ni na kafu”, s obzirom da je toliko po Donbasu. Pita se da li te službe išta rade.

Sa vlastima mu bolje ide u Republici Srpskoj, gde je petnaestak lokalnih samouprava podržalo snimanje njegovog dokumentarca “Sinovi Srpske” o Prvoj gardijskoj motorizovanoj brigadi Vojske RS. To je trosatni hvalospev ovoj jedinici o kojem su javili čak i “Informer” i drugi režimski tabloidi.

Snimio je još dva dokumentarca, “Braća po neprijatelju” o Donbasu, te jedan koji još nije prikazan, a nosi radni naslov “The Deepest State”. Tu će se raditi o čuvenom serijalu epske fantastike “Pesma leda i vatre” Džordža Martina i o tome kako je jadno pretočen u televizijsku seriju “Igra prestola”. “Primer te adaptacije sam iskoristio da prikažem koliko su zapadni mediji i kultura neiskreni, rukovođeni i zlonamerni, pa je zato zapadna javnost ogrezla u samoobmanu”, kaže Zarković. U šali kaže da će se obogatiti od tog filma – ako ikad nađe stranog producenta.

Ali, prvo će na jesen ponovo u Donbas, odakle se upravo vratio u rodni Beograd. “Iznenađenje mi je koliko rat uđe pod kožu. Tu su i strah i oprez, ali se javljaju adrenalin, možda inat, ljudska potreba da se suočava sa opasnošću. Čim sam prešao iz Donbasa do Sočija, već je počelo da mi fali.”

Korpulentni novinar je ubeđen da rat prija i njegovoj liniji. Kao što su ljudi u ruskom svetu srećniji, vazduh čistiji i žene lepše, tako je, tvrdi, i hrana zdravija, pa je smršao preko dvadeset kilograma. “Nema bolje dijete od rata”, kaže. Sva je prilika da će mu i jakna iz skladišta Azova bolje stajati kad u Donbasu zahladni.

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend