13. mar 2020.

Pomažu li novinari širenju govora mržnje?

Kako postupiti s izjavama koje sadrže vrijeđanje, huškanje i govor mržnje?

Posao novinara je, između ostalog, da prenosi tuđe izjave o datoj temi, što zvuči vrlo jednostavno, ali ponekad sa sobom nosi brojna pitanja i nedoumice. Problemi nastaju kada izjave sagovornika sadrže vrijeđanje, huškanje, govor mržnje i druge sporne elemente, pa se postavlja pitanje da li ih uopšte citirati, citirati ali staviti u takav kontekst da publici bude jasno da izjava nije u redu, ili uraditi nešto potpuno treće.

Desetak novinara i urednika u bh. medijima reklo nam je da se ova odluka donosi od slučaja do slučaja, te da ne postoji generalno pravilo koje bi se moglo slijediti. Isto tako, domaći mediji nemaju interne kodekse niti pravilnike o radu koji bi regulisali ovu oblast.

Novinarka dnevnih novina EuroBlic Milkica Milojević smatra da u ovakvim slučajevima novinari imaju samo dvije opcije – ignorisati ili kritički prenijeti.

„Ako procijenimo da je to najbolji odgovor, trebali bismo ignorisati. Vrlo često političari i druge javne ličnosti pokušavaju da privuku pažnju takvim nepočinstvima. Time što ih prenosimo dajemo im na značaju i onda se vrti taj točak. Druga varijanta je prenijeti i kritikovati. Sada ću navesti kao personifikaciju, a ne kao konkretnu ličnost. Ukoliko Milorad Dodik kaže nešto što je govor mržnje ili poziv na nasilje, to onda ne možemo ignorisati jer je relevantna osoba, obratila se vrlo širokom krugu ljudi, najvjerovatnije preko vrlo moćnih medija. To je već ostvarilo uticaj. Mi onda moramo kao odgovorni novinari da kažemo šta je ta osoba izjavila, ali da je to nedopustivo i da se tako ne trebamo ponašati jer nas to vodi nasilju, ratu, kršenju konvencija…“, naglašava Milojević.

Tokom dugogodišnjeg rada za više medija, nije se susrela sa redakcijom koja je internim pravilnicima regulisala ovo pitanje.

„To je prepušteno uglavnom novinarima, što je jedan vid velike i odgovornosti i slobode. Mislim da svaki novinar zaista treba da ima barem taj minimum svoje lične uređivačke politike, da ima svoj izgrađen stav prema govoru mržnje, huškanju i drugim oblicima nasilja u javnom prostoru. Ali ukoliko i ima neke uređivačke politike na nivou redakcije, ona podržava govor mržnje pozivajući se na to da to prodaje novine i TV sadržaje, da će to svi gledati i čitati“, upozorava Milojević.

Asistent na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Borislav Vukojević smatra da bi mediji trebali imati interne etičke kodekse koji bi regulisali ovu, ali i slične oblasti.

„Mišljenja sam da je najveći nedostatak većine medija upravo nedostatak prave, pisane uređivačke politike, koja bi bila kao ‘mali ustav’ medija i koja bi tretirala i oblast prenošenja govora mržnje. Prenošenje govora mržnje je osjetljiva oblast, jer on postaje sve suptilniji i sve ga je teže ‘na prvu’ otkriti. Zbog toga treba postojati jedan dokument koji bi davao preporuke i smjernice unutar redakcije“, navodi Vukojević.

Kako ističe, novinar bi sa ovakvim izjavama trebao postupati u zavisnosti od konteksta. Ukoliko se radi o otvorenom govoru mržnje ili huškanju, ta izjava ne bi smjela dospjeti u medije ni pod kojim uslovom.

„Novinar/ka bi trebao/la skrenuti pažnju svom sagovorniku da je u pitanju govor mržnje i da nije u redu to iznositi u javni prostor. S druge strane, ukoliko je izjava suptilniji govor mržnje, izjavu bi trebalo prenijeti uz napomenu o tome kako se radi o nekom obliku necivilizovanog govora. Ukoliko se emisije emituju uživo, tada je neophodno da novinar/ka javno kaže kako se ograđuje od takvog govora“, smatra on.

Uticaj na položaje određenih grupa

Nekritičko prenošenje spornih izjava može imati veliki uticaj na položaj određenih grupa, na koje se te iste izjave odnose.

„Kreiranjem stereotipnog diskursa, bez obzira što se ne radi o otvorenom govoru mržnje, stvara se pogrešno uvjerenje i time čini direktna šteta. Na primjer, kreiranjem diskursa prijetnje tokom migrantske krize stvara se nepopravljiva šteta migrantskoj populaciji – diskurs je najčešće dihotoman, odnosno stvara se ‘crno-bijeli’ pogled na svijet u kojem je zemlja domaćin ‘dobra’, a grupe ljudi koje dolaze su ‘loše’“, naglašava Vukojević.

Sa njim se slaže i novinarka Milkica Milojević, koja je podsjetila na napad koji se desio prije nekoliko godina na ekipu BN televizije od strane radnika koji su se zatekli na terenu dok su novinari snimali prilog.

„To se desilo zato što je Milorad Dodik uveo napad na novinare kao pravilo ponašanja i znak moći. Ako može najmoćniji političar u zemlji, onda to naravno može svaki prolaznik na ulici. Ne samo da može, nego treba. Kod nas su političari glavne poznate ličnosti i oni određuju šta je modni trend, šta je pravilno i poželjno ponašanje. Ako oni kažu da su migranti prljavi, zli i nasilni, to će većina stanovništva primiti zdravo za gotovo. U tome i jeste najveća njihova odgovornost, kada su u pitanju stavovi javnosti. Oni onda otvaraju lov na te ljude“, upozorava Milojević.

Izvršna direktorica Vijeća za štampu Dženana Burek podsjeća da u ovakvim slučajevima postoji dvostruka odgovornost – medijska i politička. Političku snosi osoba koja iznosi sporne stavove i ona ne bi smjela biti abolirana od nje.

„Kad su izjave političara u pitanju, upravo zbog političke odgovornosti i težine koju nose njihove izjave, možda će novinarska procjena za objavom takvih izjava biti još teža. Novinari moraju imati na umu da je njihova dužnost poštivati potrebe građana za korisnim, blagovremenim i relevantnim informacijama, kao i braniti načela slobode informiranja i prava na pravedan komentar i kritičko novinarstvo. Dakle, u ovom slučaju treba potcrtati – pravo na kritičko novinarstvo. A to znači da kod prenošenja izjava sa sadržajima govora mržnje i huškanja, urednik mora obavezno imati naveden stav redakcije prema takvoj izjavi i ograditi se od nje, kako se takvi sadržaji ne bi shvatili kao stav redakcije“, savjetuje.

Kodeks za štampu i online medije BiH

Vijeće za štampu je tokom 2019. godine primilo 22 žalbe koje su se odnosile na govor mržnje u tekstovima. Dženana Burek ističe da nisu imali žalbe na problematične izjave sagovornika. Ona podsjeća da etiku izvještavanja reguliše obavezujući etički kodeks za novinare, odnosno Kodeks za štampu i online medije BiH, kojeg su 1999. godine zajednički formulisali i potpisali novinari svih tadašnjih šest Udruženja/udruga novinara u BiH.

„U Općim odredbama Kodeksa stoji da ‘novinari štampe i online medija u BiH imaju obavezu da prema javnosti odražavaju visoke etičke standarde u bilo kojem trenutku i pod bilo kojim okolnostima’. Na govor mržnje odnose se Član 3 – Huškanje, zatim Član 4. – Diskriminacija, Član 4a – Ravnopravnost spolova i poštivanje osobenosti, te član 5 – Tačnost i fer izvještavanje“, navodi ona.

S obzirom na to da se ne može donijeti pravilo koje će se striktno sprovoditi u svim situacijama, Burek ističe da se radi o novinarskoj i uredničkoj procjeni koja se mora donositi od slučaja do slučaja.

„Novinar, odnosno urednik, mora donijeti procjenu da li je u određenom trenutku važnije da javnost sazna mišljenje osobe koja ga iznosi, jer ono može dati vrlo važne informacije, posebno kad su u pitanju osobe koje se nalaze na odgovornim pozicijama, ili je važnije da javnost zaštiti od širenja i raspirivanja mržnje. Ukoliko je, naravno, donesena procjena da je određena izjava sama sebi svrha, novinar i urednik će vjerovatno odlučiti da je ne objave. Ista je situacija i sa izvještavanjem sa događaja na kojima se čuje govor mržnje“, ističe.

Praksa svjetskih medija

Slobodna novinarka Amanda Coakley, koja je radila za svjetske medije kakvi su CNN, BBC i Channel 4 News, smatra da se određeni stavovi jednostavno ne bi smjeli naći u javnom prostoru.

„Govor mržnje nema mjesta u našim medijima i zajednicama. Smatram da je naš posao novinara da budemo svjesni toga i da to istražimo, ali imam ozbiljne brige kada se radi o direktnom citiranju. Ne radi se o uskraćivanju medijskog prostora, već postavljanju pitanja: Želite li dati legitimitet ovim ljudima tako što citirate njihove manifeste?“, pita ona.

Naglašava da mediji imaju svoje interne kodekse i pravila postupanja. Kao primjer navodi pucnjavu u džamiji Christchurch, kada su mediji širom svijeta odlučili da ne prenesu manifest napadača.

„To je bila ispravna odluka. Ja radim na ovaj način – volim da budem svjesna toga, ukoliko je to dio moje priče i ukoliko je neophodno, pročitam o čemu se radi, ali ne citiram prilikom izvještavanja. Ako nekada budem u poziciji da to moram uraditi, sigurno ću se konsultovati sa svojim urednikom i advokatom“, govori.

Kako postupiti?

Izuzetno je važno reagovati na svaki govor mržnje, huškanje i vrijeđanje koji prijete da se nađu u javnom prostoru. Zbog toga novinari imaju veliku odgovornost prilikom otkrivanja ovakvih izjava.

  • Prije gostovanja uživo, objasnite sagovornicima pravila. Ukoliko ih se ne budu pridržavali, odmah intervenišite i argumentovano objasnite publici da izneseni stavovi nisu u redu te da ne izražavaju stavove vas i vaše redakcije.
  • Pažljivo slušajte sagovornike kako biste mogli odmah uočiti sporne dijelove.
  • Ukoliko prilikom uzimanja izjave primijetite govor mržnje, huškanje ili vrijeđanje od strane sagovornika, zadržite se na tome i postavite dodatna pitanja. Tražite da sagovornici potkrijepe svoje izjave činjenicama i dokazima, a ukoliko to ne uspiju, objasnite im zašto se neće naći u javnom prostoru.
  • Ukoliko je sagovornik na javnoj funkciji ili ima veliki domet u medijima, prenesite njegovu izjavu ali uz veliku dozu kritike.
  • Ne ulazite u konflikte sa sagovornicima, čak i ukoliko oni to iniciraju.
  • Reagujte kada vidite da se sporne izjave šire medijima. Upozorite svoje kolege na propuste i javno se oglasite. Uradite tekst ili prilog na istu temu, ali sa drugačijim kontekstom.
  • Ako niste sigurni radi li se o govoru mržnje, uradite test od pet koraka.

Više preporuka za postupanje pronađite u smjernicama koje je objavio Internews pod nazivom Reporting atrocities.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend