11. apr 2021.

Slučaj doktora Dragomira

Treba li se, može li se, smije li se manjinski tjednik baviti temama etničke – a onda, jasno, i političke – većine? Kako možemo i smijemo znati da to nisu teme koje se vrlo tiču i hrvatskih Srba? Evo malog laboratorijskog eksperimenta u kontroliranim uvjetima...

O čemu bi trebale pisati i govoriti Novosti, tjednik Srpskog narodnog vijeća, kolokvijalno dakle tjednik hrvatskih Srba? Jedna je to od javnih tema u kojoj su stavove uspješno usuglasili i zadrigli hrvatski nacionalisti i hrvatski polulijevi poluliberali. Treba li se, može li se, smije li se manjinski tjednik baviti temama etničke – a onda, jasno, i političke – većine? Kako možemo i smijemo znati da to nisu teme koje se vrlo tiču i hrvatskih Srba? Evo malog laboratorijskog eksperimenta u kontroliranim uvjetima. Za eksperiment je vrlo važno da znate kako je priča koja slijedi u potpunosti istinita, i da nijedan njen detalj nije izmišljen.

Mjesto radnje je jedna mala općina blizu hrvatsko-bosanske granice, nedaleko od Županje, a junak priče tamošnji je ugledni liječnik, kardiolog i ravnatelj općinskog Doma zdravlja.

Doktor Drago, pretpostavimo da se tako zove – pravo mu je ime zapravo Dragomir, ali nazovimo ga Drago – vlasnik je tipične tranzicijske biografije. U vrijeme Jugoslavije istaknuti komunist i partijski sekretar – koji je zahvaljujući Partiji uspješno iz biografije izbrisao onih šest mjeseci zatvora zbog ubojstva koje je još kao student počinio obijesnom vožnjom u pijanom stanju – Drago je početkom devedesetih, u dane ponosa i slave, iznenada u sebi otkrio velikog domoljuba, dobio ratni raspored kao ravnatelj Doma zdravlja, okrenuo veliki novac s novčanim prilozima iz dijaspore – u jednom mafijaškom obračunu ostao bez oka i to, jasno, prikazao kao ranjavanje na ratištu – pa nakon rata u mjesnom hotelu otvorio noćni klub, za koji su svi u općini znali da je zapravo javna kuća.

I na koncu, jasno, na listi vladajuće stranke ušao u parlament.

Doktor Drago postao je tako, da skratim, seoska politička zvijezda i najuglednija osoba cijele svoje male općine: imao je sređenu i uzornu obitelj, suprugu i djecu, kao veliki vjernik nedjeljom nije propuštao mise, posve predan Bogu i domovini, cijenjen i poštovan u stranci i izvan nje. I tko zna kako bi se njegova karijera dalje razvila da jednog dana za šankom u lokalnom kafiću nije vidio tu konobaricu.

Nazovimo je Sanja. Sanja je imala dvadeset pet i zajedno s obitelji u gradić je došla nakon rata, kao izbjeglica. Vrlo brzo je shvatila da je krupni čovjek kojemu su se svi klanjali i sklanjali vrlo važna osoba, a on je obigravao oko nje i besramno je zavodio, sve dok ona konačno – malo uplašena, malo impresionirana – nije podlegla čarima njegove moći.

Naravno da je onda, kao u lošem provincijskom političkom trileru, Sanja ostala trudna. Doktor Drago je dobio slom živaca: imao je društveni ugled, obitelj i obećavajuću političku karijeru, i najmanje mu je trebala trudna ljubavnica. Počeo ju je nagovarati da pobaci, ali ona nije htjela ni čuti. A vrijeme je curilo: Sanja je bila u osmom mjesecu trudnoće kad je naš uglednik shvatio da nešto mora poduzeti.

Jedne večeri u rujnu 1997. Drago je s policijskom motorolom koju mu je nabavio rođak, vozač Doma zdravlja, banuo u kuću Sanjinih roditelja, te zajedno s trojicom prijatelja odjevenih u policijske uniforme priveo djevojku, s objašnjenjem da je riječ o nekakvoj rutinskoj istrazi. Nesretnicu su onda dovezli u Dom zdravlja, gdje ju je doktor Drago nasilno uspavao i te noći – sad zadržite dah – za jednog kardiologa i za ženu u osmom mjesecu trudnoće izveo prilično, hm, uspješan abortus. Nakon noći užasa polumrtvu su Sanju odvezli izvan gradića i krvavu izbacili na jednu livadu: srećom, u blizini je bila vojarna, pa su je tamo u zoru, na rubu života i smrti, pronašli i spasili vojnici.

Znam, priča je strašna, ali čekajte, najgore tek dolazi. Iako je zahvaljujući svojim političkim i društvenim vezama doktor Drago pokušao zataškati cijelu stvar, na kraju je propjevao njegov rođak, vozač Doma zdravlja: policijska motorola koju mu je nabavio bit će na sudu jedan od ključnih dokaza. Rođak je uskoro, naravno, pod nerazjašnjenim okolnostima pronađen mrtav u garaži, ali bilo je kasno: za njim su propjevala i trojica pomagača, priznavši da im je za sudioništvo u zločinu Drago isplatio po petsto ondašnjih njemačkih maraka. Najzad, nakon nekoliko dugih i mučnih godina ugledni je doktor i uvaženi gospodin zastupnik osuđen na cijele četiri i pol godine zatvora.

Priča je strašna, ali najgore, rekoh, tek dolazi: iako je odrobijao zbog prisilnog pobačaja, liječnička komora doktoru Dragi nikad nije oduzela licencu. Nakon odsluženja kazne ne samo da se tako vratio na mjesto zločina, u mjesni Dom zdravlja, dodijelivši sebi i stan, pa uskoro na općinskom zemljištu bespravno sagradivši i vlastitu privatnu kardiološku kliniku, nego se – zar ste uopće sumnjali? – vratio i u politiku.

Bilo je davno, i nitko više nije ni pamtio.

Mada osuđeni ubojica – mada je divljajući provincijskim cestama svojim bogatim njemačkim voznim parkom u međuvremenu izazvao tri teške saobraćajne nesreće, ubivši jednog čovjeka i ostavivši drugog doživotnim invalidom – ugledni se doktor Drago na koncu u svojoj maloj općini kraj Županje na parlamentarnim izborima 2015. godine zatekao kao nositelj liste, gledajući svoje građane s plakata u društvu samog predsjednika Vlade, sa sloganom „Kad je najteže, s narodom svojim!“.

Priča je, rekoh, strašna, a najgore još nije ni došlo: eno na njenom kraju doktora Drage i dandanas na vlasti u svojoj maloj općini, eno uglednog kardiologa, cijenjenog poduzetnika i poštovanog gradskog vijećnika, eno ga s obitelji na misama i na Facebooku sa svojim Mercedesima i BMW-ima, na važnim društvenim događanjima i ratnim obljetnicama, u društvu svećenika, uvaženih kolega zastupnika i predsjednika Vlade.

Bilo je davno, i nitko više i ne pamti.

Pitate li se pak kako dosad niste čuli za ovu strašnu priču, reći ću vam i to: priču o doktoru Dragi i njegovoj fantastičnoj političko-poslovnoj karijeri niste dosad čuli iz jednostavnog razloga što nijedne hrvatske novine o tome nikad nisu pisale.

Osim, eto, zloglasnih srpskih Novosti.

Ukoliko ste pažljivo pratili upute, zaprimivši napomenu kako je priča istinita, vi ste sad u šoku i nevjerici, ali – ovo je sad vrlo zanimljivo – ne zbog toga što ste za nju čuli iz srpskih Novosti, već zbog toga što za nju niste čuli ranije. Taj šok i nevjerica, eto, cilj su ovog eksperimenta: vi, naime, niste toliko šokirani otkrićem jednog davnog zločina nekog zastupnika vladajuće stranke – odavno nas je HDZ navikao na takve priče, i samo još jedan lokalni šerif krvavih ruku u Plenkovićevom društvu nije vrijedan vašeg šoka i nevjerice – već činjenicom da za to dosad niste znali.

Treba li se, dakle, može li se, smije li se manjinski tjednik baviti takvim temama? Tiču li se zločin i karijera doktora Dragomira samo većine i, hm, većinskih novina – pojednostavljeno, tiču li se njegov zločin i karijera samo onih koji su ga birali – ili se tiču svih građana? Bi li ugledni ubojica u premijerovu društvu mogao i smio biti tema manjinskih novina samo ukoliko bi bio, štajaznam, Srbin?

Što, naime, ukoliko stvarno i jest? Što ukoliko je doktor Drago zapravo dr. Dragomir Kerović, a njegova mala općina nedaleko od Županje, blizu hrvatsko-bosanske granice, zapravo s druge strane granične rampe? Što ako je osuđeni ubojica i direktor Doma zdravlja u Loparama – tako se, naime, zove to malo mjesto u Republici Srpskoj – na lokalnim izborima 2016. pobijedio kao nositelj liste Srpske napredne stranke, sa sloganom „Kad je najteže, s narodom svojim!“ i u društvu tadašnjeg predsjednika srpske Vlade Aleksandra Vučića?

U tom slučaju nije, naime, pravo pitanje kakve to uopće veze ima već i s hrvatskim Srbima, a kamoli s vama. Pravo je pitanje: zašto ni u jednom trenutku niste pomislili kako je posve nemoguće i nezamislivo da bi se tako nešto dogodilo ili još uvijek događa u Republici Hrvatskoj? Pravo je pitanje: kako vam i zašto nije izgledalo nemoguće takvog doktora Dragomira zamisliti u društvu, sad napamet govorim, Andreja Plenkovića?

U odgovoru na to pitanje – i to bi, otprilike, kako sam ga zamislio, bio cilj ovog malog eksperimenta – leži i odgovor na pitanje s početka teksta. Koje su to dakle srpske teme koje nisu i hrvatske? Pardon, ispričavam se: koje su to hrvatske teme koje nisu i srpske?

Kako možete znati da to nisu teme koje se vrlo tiču i vas?

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend