04. sep 2021.

Uloga medija u suočavanju sa prošlošću: Rizična zona izvještavanja

Tema koja na prostoru Zapadnog Balkana ne prestaje biti aktuelna i o kojoj se još uvijek piše i diskutuje i iz etničkih pozicija, interpretativnih glasova, ali i kroz činjenično izvještavanje, pokazuje koliko je rat iz devedestih dio svakodnevice. Haotičnu sliku o prošlosti prenose i kreiraju i mediji, slijedeći matricu u kojoj nema niti institucionalnog niti sistemskog suočavanja sa prošlošću.

Foto: Pixabay

Odgovornost medija je u ovom polju velika: doprinose tome kako se tvori i održava slika o počinjenim ratnim zločinima, suđenjima, pomirenju, prevazilaženju prošlosti. Mediji su izvor informacija kojima se vjeruje; mediji ‘potvrđuju’ jednu verziju istine; mediji su važan kanal za ‘otkrivanje’ istine mladima koji o ratu imaju tek posredne i fragmentirane informacije.[i]

Kao i za druge teme, senzacionalizam nažalost privlači mnogo više pažnje, koristeći polu-informacije, bombastične izjave, provokativan sadržaj koji – na duge staze – donosi mnogo više štete nego se to čini na prvu. Nažalost, „selektivnim pokrivanjem ratnih događaja i manjkom kritike prema zapaljivoj i razdornoj etnonacionalnoj politici, mediji nastavljaju perpetuirati etnonacionalne podjele i doprinose selektivnim sjećanjima na prošlost”.[ii]

Niti mediji, niti novinari i novinarke, nisu homogena skupina, te je potrebno razlikovati vrste medija, načine izvještavanja, vrste novinarstva. Niti su svi mediji i njihovi uposlenici i uposlenice neprofesionalni niti svi koriste činjenice za izvještavanje. Taj jaz se produbljuje i uzrokuje i društveni odgovor kada se sadržaj bavi temama rata, ratnih zločina, suđenja i odgovornosti.

To percipiranje medija ‘svojim’ (i onim koji piše istinu za razliku od drugih koji izvještavaju drugačije o istom pitanju) vjerno slijedi podjelu utemeljenu na etničkoj ili nacionalnoj ili religijskoj pripadnosti.

Takvo kolektivno oblikovanje sjećanja nije specifično za Bosnu i Hercegovinu, no jeste zabrinjavajuće koliko dugo i uspješno se putem medija instaliraju isključivi etnički narativi o prošlosti – čak i tamo gdje postoje sudske presude o počinjenim ratnim zločinima i osuđenim zločincima. To selektivno javno sjećanje („koje se javlja zaglušujućom šutnjom“[iii]) u kojem sudjeluju i mediji, utiče na to da imamo crno-bijele, duboko etnicizirane i vrlo selektivne narative o prošlosti ili čak historije/istorije/povijesti.[iv]

Prekretnicu u medijskom izvještavanju o činjenicama koje su utvrđene pravosnažnim sudskim presudama svakako će činiti Odluka Visokog predstavnika kojom se donosi Zakon o dopuni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.

Prateći medijska izvještavanja prije i poslije Odluke, moguće je uvidjeti dvije osnovne tendencije o temi ratnih zločina: prije uvođenja krivične odgovornosti za negiranje zločina utvrđenih pravomoćnim presudama medijski prostor je bio ispunjen i osporavanjem ratnih zločina, i triumfalizmom, i veličanjem ratnih zločinaca; nakon uvođenja krivične odgovornosti za ovakvu praksu, mediji su u velikom broju izvještavali o ‘Inzkovom zakonu’, ‘zakonu protiv negiranja genocida’, ‘otporu iz Republike Srpske’.

U oba slučaja, propušteni su, i čak zloupotrebljeni, javni prostori koji imaju potencijal da utiču na društvenu percepciju rata, odgovornosti, sadašnjosti.

Jednostrano izvještavanje

Suočavanje sa prošlošću je proces koji traje – ne postoji tačan rok niti datum kada možemo očekivati da su svi akteri i svako društvo uspjeli da sagledaju nedjela počinjena u njihovo ime.

Sastavni dio ovih procesa čine krivična suđenja, mehanizmi za reparacije (materijalne i simboličke), dokumentovanje počinjenih zločina i žrtava. Ponekad paralelno (kao što je slučaj u BiH), a ponekad integrisano sa ovim mehanizmima tranzicijske pravde, politike sjećanja djeluju u pravcu društvenog memorisanja dijelova prošlosti kojih se sjećamo sad i koje se trebaju prenijeti na buduće generacije.

Kako i šta pamtimo određuje gdje pripadamo i obrnuto. Politike sjećanja su moćan instrument za upravljanje prošlošću i najčešće su u rukama političkih elita. Kako navodi Aleida Assmann, „tamo gde povest stoji u službi građenja identiteta, gde je građani usvajaju a političari prizivaju, može se govoriti o ‘političkom’ ili ‘nacionalnom pamćenju’. Nasuprot mnogoglasnom socijalnom pamćenju, koje je pamćenje ‘odozdo’ i koje se smenom generacija svaki put gasi, nacionalno pamćenje, koje teži dugoročnom trajanju, mnogo je kompaktnija konstrukcija; ono je usidreno u političkim institucijama i ‘odozgo’ utiče na društvo“.[v]

Oblikovanje kolektivnog sjećanja na prošlost uključuje intervenciju i odabir onoga čega se sjećamo ujedno birajući ono što želimo kao kolektiv da zaboravimo. I prošlost i sjećanje su blisko vezani za izgradnju i održavanje identiteta, posebno u podijeljenim i postkonfliktnim društvima. „Alati“ kojima se kolektivno pamćenje gradi i održava su spomenici, obrazovni sistemi, ali i mediji.

To što BiH još uvijek jeste u procesu součavanja sa prošlošću nije neuobičajeno. No, načini na koje se ovaj proces vrlo nekonstruktivno, selektivno i neproduktivno vodi jeste problem koji protekom vremena postaje samo veći. Mediji i odnos prema novinarima i novinarkama zapravo jesu dio samog problema.

Korištenjem selektivnog i neistinitog sadržaja, koji naravno ima svrhu i to nerijetko politički obojenu, doprinosi se podjelama i kreira sistematsko stvaranje stanja poricanja.

Izvještaj Modeli propagande, dezinformacija i mržnje u medijima i komunikacijama u BiH navodi o postojanju selektivnog izvještavanja, za promociju etnonancionalnih ili religijskih narativa i političkih agendi koji su usmjereni protiv drugih etnonacionalnih, političkih ili manjinskih grupa.

Nadalje, primjećuje se da „ovi modeli djeluju kao eho komore, gdje se publika susreće sa mišljenjima svoje etnonacionalne, vjerske ili političke grupe i zanemaruje druge činjenice, što može dodatno sprječavati procese pomirenja, izgradnje države i razvoja nacionalne kohezije“.

State Department u Izvještaju o stanju ljudskih prava za 2020. navodi da je u značajnoj količini medijske pokrivenosti dominirala nacionalistička retorika te etnička i politička pristranost, često potičući netrpeljivost i ponekad mržnju.

Mediji su nastavili, kroz prenošenje izjava i tekstova (najčešće političara) ili kroz kreiranje vlastitog sadržaja, pružati neupitnu podršku ratnim zločinima. Reporteri bez granica u procjeni slobode medija u svijetu za 2021. konstatiraju kako većini medija u BiH njihovu uređivačku politiku određuju „bliskost pojedinim političkim strankama ili etnička opredijeljenost“.

Ipak, kako prekinuti matricu u kojoj se činjenice  iz sudskih presuda pretvaraju u medijski interpretativni sadržaj, uslovljen time da li se činjenice uklapaju u zvanični (etnički) narativ o prošlosti ili ne.

Analiza „Sud i njegovi tumači“ utvrđuje da u medijskim izvještajima o radu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju umjesto informacija dominiraju komentari, da je ispunjen jezikom mržnje i političke propagande, te dozom senzacionalizma.

Upravo tako „informacija ostaje tek negdje na kraju, zanemarena i zaboravljena, a javnosti je uskraćena mogućnost da bude informisana i da na toj osnovi donosi vlastite odluke“. To dalje vodi nepoznavanju činjenica, koje ostaju zarobljene u etnički isključivim narativima o prošlosti.[vi]

Po primjer koliko i šta znaju građani o prošlosti i koliko se to podudara sa činjenično utvrđenim događajima, možemo do Srbije gdje je 2020.godine provedeno istraživanje Obaveštenost građana Srbije o ratovima iz 1990-ih, ratnim zločinima i suđenjima optuženim za ratne zločine.

Prema rezultatima istraživanja: trećina građana Srbije svoju obavještenost o suđenjima za ratne zločine ocjenjuje kao veoma lošu; onima koji se obavještavaju, dominantni resurs informacija je televizija sa 31%, internet sa 10%, novine i radio sa po 5%. Nacionalna pristranost ispitanika je iskazana u najvećoj mjeri u odgovorima na pitanja o nacionalnoj pripadnosti žrtava i nacionalnoj pripadnosti najvećih zločinaca u ratovima 90-ih.

Natpolovična većina ispitanika nije čula za višegodišnju opsadu Sarajeva, zločin na Ovčari, masovne grobnice u Srbiji. Većina ispitanika nije znala ni broj ubijenih u NATO bombardovanju Savezne Republike Jugoslavije. Kako se navodi – „negiranje zločinačke prošlosti nije ukorenjeno u neznanju. Kreatori javnog diskursa, pre svega oni koji su na mestima političke, medijske i kulturne moći, dobro znaju šta se dogodilo“.

Stoga je potrebno iskazati dozu rezerve prema stavu da svi (misleći na građane i građanke prvenstveno, kao javnost) sve znaju i zapitati se kakvo je bilo informativno okruženje u kojem je odraslo posljednjih 25 generacija.

Izloženost jednostranoj verziji istine i zapaljivom, nekontrolisanom govoru mržnje u online medijima (zajedno sa obrazovnim sistemima koji također zastupaju isključivu verziju istorijskih događaja) su proizveli ne samo nedostatak znanja već i izostanak interesa i sposobnost da se te etničke (medijski promovirane) konstrukcije prošlosti propitaju i o njima promisli.

Upravo ta isključivost, jednostranost u izvještavanju zaoštrava kako razlike u društvu (zajednicama) tako i podiže tenzije prema medijima i novinarima i novinarkama iz ‘drugog tabora’. Ovi sukobi narativa se time prelivaju na one koji o njima pišu, pretvarajući ih u ‘izdajice’, ‘neprijatelje’, mete napada.

Važno je istaknuti da novinari i novinarke koji poriču činjenice zapravo uskraćuju građane i građanke za istinito izvještavanje. Nedostatak istraživačkog i analitičkog novinarstva i profesionalizma u medijima,  pogoduje razvoju napetosti između narativa ali i javnosti i medija. Ovime se otvara prostor za govor mržnje, koji pak može dalje potaknuti na nasilje. Ono što je neophodno jeste preusmjeravanje novinarstva na činjenice, objašnjenja i ekspertizu.

Novine u Krivičnom zakonu koje je donijela Odluka Visokog predstavnika vrlo jasno zahtijevaju poštovanje sudskih presuda za ratne zločine i činjenica njima utvrđenih. Istraživačkim novinarima, neovisnim medijima, medijskim kućama koje već objavljuje isključivo sadržaje utemeljene na činjenicama, ovo neće suviše promijeniti način rada.

Za one sklone interpretativnim i politički instrumentaliziranim verzijama istina o prošlosti, ipak će neke promjene biti neophodne.

Koja je cijena činjenica?

Činilo bi se sasvim etičkim, normalnim i profesionalnim kreirati sadržaje i uredničke politike tako da mediji izvještavaju i otvaraju prostor za diskusiju o važnim društvenim temama poput procesuiranja ratnih zločina na osnovu činjenica i uz poštovanje integriteta žrtava.

Kako je već spomenuto, suočavanje sa prošlošću je proces i važno je posvetiti mu javni prostor. U zemljama koje imaju mnogo duže periode u kojima se ovi procesi odvijaju, pa čak i uspješni modeli součavanja sa prošlošću poput njemačkog, znaju da nema garantovanog uspješnog i jednostavnog puta. To podrazumijeva i medijski prostor u kojem nije lako izvještavati, jer sukobljena prošlost sustiže sadašnjost i vrlo lako izazove nasilje prema onima koji izvještavaju.

Primjera radi: 2020.godine španska vlada ekshumirala je ostatke diktatora Francisca Franca iz bazilike u Dolini palih (Madrid). Nakon pravne bitke, Vrhovni sud Španije konačno je odobrio takav potez kao način priznavanja patnje Frankovih žrtava. To je otvorilo teška pitanja o tome kako obilježiti španski građanski rat i kako se nositi sa erom Franka. Pored toga, nekoliko španskih novinara i direktori medija borili su se protiv građanskih i krivičnih tužbi unuka generala Francisca Franca zbog istraživačkog izvještaja emitiranog na TV stanici Cuatro u julu 2018. godine koji je ispitivao porijeklo tajnog bogatstva španskog diktatora i njegovo nasljedstvo. Frankovi unuci tražili su odštetu od 50.000 eura i uništenje filma.

Napadi na novinare i novinarke su postali zastrašujući svakodnevni ‘rizik’ bavljenja ovim poslom. Napadi, kako u online tako i u offline prostoru, služe kao pokušaji utišavanja pluralizma medija, obračuna sa neistomišljenicima i neistomišljenicama.  Sve to dovodi do cenzure, autocenzure i straha među novinarima, ili pak svjesnog nastavka riskiranja vlastite sigurnosti (jer povjerenja u institucionalnu zaštitu gotovo da i nema).

Izvještaj o praćenju slobode medija Koalicije organizacija za slobodu medija i novinarskih grupa Media Freedom Rapid Response (MFRR) objavljen je 2021. i obuhvata analizu perioda novembar 2020. – februar 2021. godine u kojem su zabilježeni sljedeći primjeri napada na novinare i novinarke:

·       U Njemačkoj je zabilježeno nekoliko slučajeva uznemiravanja na internetu u vezi s događajima: fotografije novinara objavljene su na društvenim mrežama s uvredama ili čak antisemitskim uvredama. Voditeljica vijesti Dunja Hayali primila je prijeteće i uvredljivo pismo koje je potpisano s ‘Heil Hitler’. Desničarske ekstremističke grupe koje su se pridružile demonstracijama „Querdenken“, također dobro uspostavljene na internetu, i dalje predstavljaju prijetnju za rad novinara u Njemačkoj.

·       U Srbiji su Dinko Gruhonjić, glavni urednik Vojvođanskog istražno-analitičkog centra, i njegova porodica bili na meti krajnje desničarskog govora mržnje: na ulazu u njihovu zgradu oslikani su grafiti koji veličaju osuđenog srpskog ratnog zločinca, Ratka Mladića, kao „srpskog heroja“.

Zbog svog rada na temama ratnih zločina, suđenja za ratne zločine ili povezanih tema, novinari i novinarke su izloženi nasilju koje uključuje prijetnje, zastrašivanja, govor mržnje, kao i pokušaje diskreditacije medija za koje rade. Reporteri bez granica napominju kako je „izvještavanje o ratnim zločinima i dalje tabu-tema“ u BiH.

Novinari i novinarke su izloženi prijetnjama političara koji najčešće koriste verbalne napade na novinare i novinarke, ali i napadima svojih kolegica i kolega koji ih diskredituju zbog toga što rade za suparničke publikacije. Tu su i cijele armije ‘botova’ i anonimnih komentatora koji su preuzeli online prostor za nešto što je trebala biti diskusija, dok građani sve više opravdavaju nasilje nad novinarima i novinarkama u BiH.[vii]

Društvene mreže su pogodan teren za online nasilje, koje uključuje ne samo prijetnje, uvrede i klevete već i poticanje na nasilje, diskriminaciju i govor mržnje.  Ono što ostaje kao zaštitni znak nasilja nad novinarima i novinarkama jeste njihovo ‘targetiranje’ kao ‘stranih plaćenika’ ili ‘agenata’, ‘špijuna’ stranih obavještajnih službi. Dodajmo tome i proglašavanje izdajnicima, anti-Srbima/Bošnjacima/Hrvatima i napade zbog etničkog porijekla, da se dobije slika o novinarima i novinarkama koji izvještavaju van zadanog dominantnog etničkog okvira o tome šta se desilo u prošlosti (ratu).

Ulogu medija i novinara i novinarki treba pak posmatrati u širem kontekstu onih koji se još uvijek u bh. zakonodavstvu nisu normirani – branitelja i braniteljica ljudskih prava.

Unutar oblasti suočavanja sa prošlošću, novinari i novinarke imaju značajnu ulogu u dovođenju tema i činjenica u javni prostor i nažalost dijele sudbinu onih koji to isto rade poput organizacija civilnog društva, analitičara i analitičarki, umjetnika i umjetnica. Primjer Srđana Šušnice, političkog analitičara koji je bio prinuđen napustiti Banja Luku nakon što su on i njegova porodica primili niz prijetnji smrću je samo jedan od slučajeva. Kao glasni zagovornik tranzicijske pravde i autor radova o ratnim zločinima iz rata u BiH devedesetih, dobio je brojne prijetnje po život. U novinarskim redovima iste napade doživljavaju Štefica Galić, Dragan Bursać, Eldin Hadžović.

Mediji igraju ključnu ulogu u podgrijavanju starih i eskalaciji novih sukoba. Oni također mogu odigrati ključnu ulogu u suzbijanju sukoba – ako to žele. Dakle, kako mediji mogu dati konstruktivan doprinos u sprečavanju sukoba, kako mogu pratiti mirovne sporazume i suđenja za ratne zločine, te kako mogu povećati društvenu koheziju i na taj način doprinijeti pomirenju?

Mediji mogu dati vrlo važan doprinos deglamurizaciji nasilja. Još jedna važna aktivnost medija nakon nasilja velikih razmjera je da se uhvate u koštac sa zločinima koje je počinila „vlastita“ strana, koje neće uvijek biti dobrodošlo. Ali pomaže u rušenju crno-bijelih percepcija o sebi i o drugom, i može postaviti osnovu za buduće pomirenje. Ujedno, ovo bi pomoglo da se potakne kritička kultura sjećanja koja je prijeko potrebna u BiH. Ako ne razumijemo i ne prihvatimo prošlost, povećavamo rizik ponavljanja zločina.[viii]

Da li će nove zakonske norme o istinitom i na činjenicama baziranom izvještavanju promijeniti način pisanja o ratnim zločinima sa jedne, te možda čak više izložiti govoru mržnje i napadima one novinare i novinarke i medije čije pisanje ne pogoduje etno-nacionalističkim narativima sa druge strane? Moguće, no to znači da postoje dvije ozbiljne kategorije zahtjeva: dosljedna primjena izmjena Krivičnog zakona BiH o zabrani poricanja, opravdavanja, umanjivanja zločina genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti te veličanja osoba osuđenih pravomoćnom presudom za te zločine; kao i promjena pristupa u zaštiti novinara i novinarki prilikom obavljanja njihovog posla.

Ove dvije kategorije nisu isključive, jer mediji i novinari i novinarke nose i odgovornost za sadržaj koji ispunjava javni prostor ali i moraju imati garanciju vlastite i profesionalne sigurnosti. Institucije bi morale uložiti dodatna sredstva za prevenciju napada i uspostaviti funkcionalne mehanizme zaštite, ali i procesuirati one napade koji se već jesu desili. Na taj način, stavljanjem u praksu oba zahtjeva za provođenje zakona, jedino možemo očekivati da uloga medija u součavanju sa prošlošću na ovom prostoru prestane biti ili opasnost po društvo ili opasnost za novinare i novinarke.


[i] Primjera radi, istraživanje Između tuđe prošlosti i ničije budućnosti o mladima u Prijedoru (2020), je pokazalo da su najčešći izvori informacija o ratu iz devedesetih u BiH za mlade mediji. Međutim, ocjenjuju da je uticaj medija vrlo negativan i da su političari i mediji oni koji potiču ove teme i šire netrpeljivost.

[ii] Sokol, A. Modeli propagande, dezinformacija i mržnje u medijima i komunikacijama u BiH, Fondacija Mediacentar Sarajevo, 2020.

[iii] Bergholz, M. Nasilje kao generativna sila: identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici, Buybook, 2018, Sarajevo/Zagreb.

[iv] Ibid.

[v] Assmann, A. Duga senka prošlosti, Biblioteka XX vek, 2011, Beograd.

[vi] Analiza tako navodi da: „Čak i kada pišu kritički o Tribunalu, domaći mediji se rijetko oslanjaju na pouzdane, neutralne, izvore (bilo da je riječ  o akademicima ili pravnim stručnjacima), nego plasiraju vlastite komentare ili koriste glas žrtava ili predstavnika njihovih udruženja, koji svoje stavova najčešće baziraju na informacijama iz istih tih medija. mediji u BiH, kada je riječ  o izvještavanju o radu Haškog tribunala, odigrali negativnu ulogu pretvarajući se u političko oružje“.

[vii] Human Rights Defenders in the Western Balkans, Civil Rights Defenders, dostupno na: https://crd.org/wp-content/uploads/2020/06/200611_HRD-REPORTS-ALL_ENGa_Web_Redused.pdf .

[viii] Dimitrijević, N. Moralni osnovi izgradnje mira u Politike izgradnje mira u regionu: opterećenja prošlosti i vizije budućnosti. Fakuiltet političkih nauka u Sarajevu, forumZFD, 2018, Sarajevo.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend