24. nov 2015.

Kolega i pacijenti na vrhu ‘Beograđanke’

Moj prvi i najdraži urednik ne mora da gleda ko mu sjedi u studiju na vrhu 'Beograđanke' [Wilipedia]

Moj prvi i najdraži urednik ne mora da gleda ko mu sjedi u studiju na vrhu ‘Beograđanke’ [Wilipedia]

Bilo bi tako lepo verovati da je ‘kolega’ iz ‘Informera’ samo pacijent. Možda bih onda, poput onih mojih dragih pacijenata, i za njega imao simpatije

Pacijenti. Tako smo ih, moje tadašnje kolege u redakciji jutarnjeg programa televizije Studio B i ja, zvali. Danas, sa žalošću priznajem, nemam više toliko strpljenja i živaca za pacijente, ali pre 20 godina, baš u pomenutoj redakciji, upravo sam ja, kao mladi reporter, bio zadužen za njih.

U pričama pacijenata pronalazio sam tačno onu meru fantastike koja mi je omogućavala da uglavnom rutinski posao novinara jutarnjeg programa učinim maštovitim i neobičnim. Priznajte i sami, da morate da obradite jednu od ponuđenih tema, koju biste odabrali: nepropisno parkiranje, kupovina markica za prevoz, cena paprika i kupusa na pijaci Zeleni venac, ili smak sveta u Lisoviću, opština Barajevo? Izbor je logičan: snimateljsku ekipu u kola i pravac Lisović!

Pacijenti, to jest naši gledaoci, sa najčešće jako dugačkom, zapetljanom, na momente apsurdnom, ali po njihovim rečima, pričom od krucijalnog značaja za društvo u celini, masovno su se javljali Studiju B u vreme mojih mladih novinarskih dana. Nakon što bi neki od redakcijskih telefona zazvonio, mogli biste, posmatrajući reakciju novinara, vrlo brzo da provalite da li je reč o pacijentu sa druge strane žice. Lice novinara za tili čas se  pretvara u masku dosade, u jednoj ruci drži slušalicu dok drugu stavlja na vrat simulirajući davljenje i pogledom traži žrtvu kojoj bi uvalio pacijenta.

Ta žrtva, i to dobrovoljna, bio sam ja. Moj novinarski notes ličio je na beležnicu agenta Moldera iz Dosijea Iks. „Ponedeljak: vidovnjak Zvonko Skener dolazi u redakciju, snimiti kako koleginicama skida ljubavne čini… Utorak: bradonja u bundi od vučjaka. Oko 16h u Knez Mihajlovoj proriče skori dolazak sudnjeg dana… Petak: komšinica iz Lomine ulice vodi nas u podrum zgrade gde drugi bahati komšija drži mrtvački sanduk i odbija da ga ukloni…“

Moji najdraži pacijenti

Koliko god da su sve ove priče naših dragih pacijenata bile blesave, bez mnogo veze sa realnošću, ponekad i mračne, koliko god da su odudarale od informativne koncepcije jutarnjeg programa gradske televizije, nijednoj se nije moglo osporiti sledeće: za osobu koja je priča bila je to najvažnija priča na svetu.

Jedna od zajedničkih osobina svih mojih tadašnjih pacijenata bila je jaka želja da ispričaju šta imaju na televiziji. Da se čuje. Da narod sazna. Vređalo me je kada bi moje junake neko nazvao ludacima, vatreno sam branio njihovo pravo da ispričaju svoje i iznova se preispitivao kada bi mi neko prebacio da se „sprdam sa jadnim ljudima“. Jako sam pazio da se nikako mojim pacijentima ne podsmevam u prilozima.

U najdraže pacijente ubrajam: Inženjer Vuković – patentirao veliki broj pronalazaka. Između ostalih i spravu pod nazivom „hvatač štetnih životinja“. Radi na principu klasične klopke sa mamcem i oprugom. Ali, nije klopka. Nego baš hvatač štetnih životinja. Mada dosta liči na klopku.

Gospodar Vremena – titula koju je sam sebi nadenuo. Dobri duh Beograda. Mesija u gradskom prevozu. Borac za ljubav. Džedaj u večnoj borbi protiv demona i sila mraka. Voli da pojede burek posle snimanja.

Jugoslav Kujundžić – osnivač teatra hiperrealizma. Porno zvezda u Nemačkoj, fudbalski supertalenat, lečeni, ali nezalečeni alkoholičar, večiti boem i pesnik naivac. Padao je jak sneg na njegovoj sahrani.

Mirko Budimir – po njegovoj teoriji, ukoliko se komšije iz njegovog rodnog Kačareva udruže oko nekog posla tipa košenje trave ili krečenje kuće, logično je da se krugovi udruživanja komšija šire. Mirka njegova teorija vodi od saveza komšija opštine, pa republike, pa onda preko Balkana, Evrope, sveta, pa zašto da ne, sve do saveza komšija univerzuma. I Mirko je, na žalost, već odavno negde u tom poslednjem krugu.

Legendarni Đoko Vještica

Imao sam sreće da je moj tadašnji urednik, legendarni Đoko Vještica, blagonaklono gledao na moja eksperimentisanja i neobične sklonosti ka pacijentima. Verujem da je on i najzaslužniji (ili najkrivlji) što su ljudi tada masovno pozivali Studio B da se požale, ispričaju neki svoj problem i očekuju pomoć. Đoko je bio prvi koji je cimao gradske moćnike, insistirao na odgovoru, iz jutra u jutro u radijskoj „Beogradskoj razglednici“ pozivao broj nadležnog za određeni komunalni problem i govorio u program: „Evo, dragi slušaoci, osamnaesto jutro kako nam se Petar Petrović ne javlja, pokušaćemo sutra ponovo…“

Živa je istina da je, nakon mesec dana takvog prozivanja, neki anonimni moćnik poklekao i pristao na razgovor, samo da više ne bude svakog jutra pominjan na, u to vreme, jako slušanom radiju. Bio je zaista „vještica“ za mrsomude na položajima, navikle na novinare činovnike, a ne novinare islednike kakav je Đoko, na radost Beograđana i bio. Nedavno se navršilo sedam godina od njegove smrti.

Za neupućene, Beogradskog maratona, fontane „Vrelo života“ ispod Beograđanke, gejzira na Adi Ciganliji i nebrojenih humanitarnih akcija ne bi bilo da Đoko nije pokrenuo inicijativu. Njegova fiks ideja, njegova pasija, njegov „pacijentizam“, ali u najboljem i najhumanijem mogućem smislu, oličavao se u želji da učini stvari boljim. Da olakša život Beograđanima, da ostavi nešto lepo iza sebe.

Produženi državni udar

U istom tv studiju na 22. spratu „Beograđanke“, odakle je nekada Đoko vodio i uređivao jutarnji program, a u okviru koga sam i ja „obrađivao“ svoje pacijente, sedeo je pre neko veče kao gost pacijent nove generacije – glavni urednik Informera Dragan J. Vučićević.

Reč je o naizgled klasičnom slučaju: samo on vidi nešto što niko drugi ne vidi, ne govori doduše o sudnjem danu, nego o državnom udaru i ne spominje savez komšija, već zločinačko udruživanje u „mafijašku hobotnicu, sa ciljem političkog, pa i fizičkog uništenja premijera [Srbije Aleksandra] Vučića“.

Njegova televizijska turneja (tog jutra isto je pričao i na tv Pink) ima za cilj da odgovori premijera od službenog puta u Kinu („ako odeš, ti si budala“), jer navodno, čim on bude otišao, zlotvori će izvršiti državni udar. Pažljiviji pratioci medijskih prilika primetiće da je dotični i pre godinu dana (28. oktobra 2014.) u jutarnjem programu Pinka govorio o „produženom državnom udaru, koga niko nije svestan, a upravo se dešava“.

Samo prezir

Ne treba da naglašavam da, kako tog prošlogodišnjeg udara – ni u toku samog udara, a ni posle udara – niko nije bio svestan, tako ni ovaj aktuelni udar, bar za sada, niko sem gospodina Vučićevića ne oseća. Ipak, nije gospodin Vučićević klasičan pacijent. On svoje sumanute teorije iznosi na televizijama koje su izrazito prorežimske i u svojim novinama, poznatijim kao „službeni glasnik vladajuće stranke“. Naivno je verovati da se u tim medijima išta radi bez, makar i prećutnog, aminovanja, ako ne i direktne instrukcije vlasti.

Ali, onda se postavlja pitanje – ako Vučićević nije pacijent, već glasnogovornik, i ako uredno, periodično podizanje tenzije u državi nije njegovo puko ludilo, već budalaština sa svrhom, šta nam to vlast ovim poručuje?

Bilo bi tako lepo verovati da je „kolega“ samo pacijent. Možda bih onda, poput onih mojih dragih pacijenata, i za njega imao simpatije. A ovako, prezir je sve što osećam. I, možda, mrva olakšanja što moj prvi i najdraži urednik ne mora da gleda ko mu sedi u studiju na vrhu „Beograđanke“.

 

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend