23. feb 2015.

Male, prljave tajne

ljiljanasmajlovicNekoliko napomena za one koji idu u potragu za izgubljenom cenzurom u srpskim medijima

Očajnički pokušaji da se ubedi Brisel kako vlast u Beogradu cenzuriše medije doživeli su ozbiljan udarac kada je evropski komesar Johanes Han u ponedeljak lakonski izjavio da je čuo za takve glasine, ali da su mu potrebni i dokazi.

Borci protiv cenzure brzo su našli jednu još goru pojavu i listom se okrenuli protiv nje. U listu Ministarstva odbrane, „Odbrani”, otkrili su tekst pod naslovom „Vojska na nišanu – Zaštitnik protiv zaštitnika”, iz pera „izvesnog kapetana” koji tvrdi da se sistem odbrane nalazi pod unakrsnom medijskom paljbom. Kapetan je za napade na Vojsku optužio medije i nezavisne ustanove poput zaštitnika građana i poverenika za javne informacije.

Uzvraćeno mu je istom merom, samo iz više oružja. Saša Janković je za njegovu „kukavičku” taktiku kazao da lomi kičme, započinje ratove, vređa čast i zatvara umove; LDP je nazvao „brutalnim iživljavanjem” van svih zakonskih okvira; Miroslav Hadžić smatra da je kriva partijska država, koja sebi „puca u glavu”, u tipičnom primeru „javnog progona” i u želji da „odstrani nezavisne organe”; Nenad Čanak se „ozbiljno zabrinuo” da Srbiji preti jedan vid klerofašizacije društva „uz prateću vojnu huntu”; Rodoljubu Šabiću je neverovatno da neko troši novac građana za takvu „uređivačku politiku”, dok odmereniji Milan Antonijević iz Jukoma lamentira nad manjkom profesionalizma jer u kapetanovom tekstu „postoji samo jedna strana”…

Za divno čudo, nije se našao nijedan borac za slobodu medija da odbrani pravo „izvesnog kapetana” (koji se inače zove Aleksandar Petrović) da u listu za koji radi piše šta misli. Izgleda da niko od onih koji su se prošle sedmice izjašnjavali o kapetanovom članku ne veruje da je on bio u stanju da po vlastitom nahođenju napiše članak u „Odbrani”. A pogotovo mu ne veruje bivši ministar vojni Dragan Šutanovac koji po svoj prilici govori iz iskustva kad kaže da „ko god je to pisao, nije pisao samoinicijativno”.

U srpskom novinarstvu postoji mnoštvo malih, prljavih tajni o kojim novinari ne vole javno da govore. Kuražimo se da nas se moćnici plaše, ali nemamo kuraži da pružimo otpor nezasluženo anonimnim birokratskim „čistačima” po redakcijama.

I stvarno, kako se nekakav kapetan uopšte odvažio da u listu Ministarstva odbrane brani Vojsku? Da li je u magazinu američkog Ministarstva vojske, „Starz end strajps”, moguće da neko brani vojsku i napada njene kritičare?

Naravno da jeste i u Vašingtonu se to stalno dešava.

Pomisao da bi se „izvesni kapetan” usudio da radi po svom nahođenju, kao da ima pravo govora, izazvala je naročito ruganje u beogradskom „Blicu”: „Evo dokaza do kojih neslućenih granica sloboda izražavanja u Srbiji može da ode…”, … ”Eto dokle može da nas dovede sloboda medija”…

Sude li urednici „Blica” o slobodi štampe na osnovu sopstvenog korporativnog iskustva? I ako kapetan može samo pod prinudom da brani svoju vojsku, koji je onda razlog da se nemačko-švajcarski list u Beogradu neumorno ruga srpskom predsedniku? Korporativne prinude, višak revnosti ili poštovanje prema članu 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima?

U potrazi za cenzurom u Srbiji ne treba zaobilaziti brojne likove koji donose poslovne, pravne i kadrovske odluke u našim redakcijama, sav taj bezimeni menadžerski svet koji u stvari drma našim redakcijama i nikad nikom ne podnosi javne račune. Ko se još seća Pitera Ajnštajna? Je li iko upamtio fizionomiju čoveka koji je odlučivao o „Utisku nedelje”? Za njega nije pokrenuta procedura „imenovanja i posramljivanja” za kakvu se specijalizovao jedan broj NVO u Srbiji, i kad ima i kad nema dokaza.

U srpskom novinarstvu postoji mnoštvo malih, prljavih tajni o kojim novinari ne vole javno da govore. Kuražimo se da nas se moćnici plaše, ali nemamo kuraži da pružimo otpor nezasluženo anonimnim birokratskim „čistačima” po redakcijama.

Nakon privatizacije nedeljnika NIN, urednici tog lista dugo su interno prepričavali prvi susret s direktorkom nečega što se u lokalnom „Ringijeru” tada zvalo „divizija magazini”. Objasnila je da je radila u gradskoj rubrici „Borbe” i „Burde” i da je, prema tome, „sve prošla u novinarstvu”. Posle su veselnici iz NIN-a dobili još bolji materijal za kafanske priče, kada im je glavna direktorka kompanije, koja nije „sve prošla u novinarstvu”, objasnila zašto smenjuje glavnog urednika Slobodana Reljića (kog ćete se možda setiti po tome što ste u njegovo vreme još kupovali NIN). Rekla je da su joj tekstovi dugi i naporni za čitanje, umori se već na drugoj stranici. Reljićeva karijera u NIN-u, kao i karijere drugih članova te redakcije, okončana je tako što mu je ponuđeno da bude „pomoćnik novinara”, dakle neko ko će skupljati izjave za druge novinare i tako mesečno zarađivati i do 200 evra… U čaršiji se govorilo da je „temeljna rekonstrukcija” NIN-a zapravo naručena i osmišljena u Tadićevom kabinetu, ali činjenica je da su taj posao obavile neke, široj javnosti potpuno nepoznate osobe iz medijske „divizije”…

U lov na cenzuru krenuli smo s velikim zakašnjenjem. Naši protivnici su stekli strateške prednosti. Deo krivice je i na nama, novinarima. Naše najbolje priče ostaju za kafanskim stolovima i nikada ne dopiru do čitalaca. Sram nas bilo.

U jednoj drugoj redakciji, novinari koji su svake godine ocenjivani na formularima ispisanim na srpskom i engleskom jeziku, jednog su dana otkrili da na identičnim formularima ocene dobijaju kasirke u velikom trgovačkom lancu.

Sama sam doživela da mi finansijski direktor jednom prilikom objašnjava da pravo redakcije da raspolaže svojim budžetom treba sasvim uslovno shvatiti jer taj direktor „tek mora da zaradi” prihode predviđene redakcijskim budžetom.

Osim što preziru novinare, ovi anonimni menadžeri su uvereni da su oni ti koji zarađuju naše pare i da su redakcije te koje njihove novce brzo spiskaju.

U vrhove medijskih kompanija u protekloj su deceniji neosetno ušli ljudi koji govore opšta mesta o „benefitima”, nose skupa odela i u novinarima vide samo mesto troška. Posebno ako oni sami nisu mesto prihoda.

S pravom nas preziru kada im dozvoljavamo da ne snose odgovornost za loše odluke koje donose, iako često ne umeju ni da nađu oglase, ni da prodaju novine, ni da osmisle reklamne kampanje.

A neretko im i pomažemo. Bivši potpredsednik srpske vlade Božidar Đelić nije formalno bio vlasnik lista „Ekonomist”, ali je iz nekog razloga dolazio u redakciju, pregovarao sa zaposlenima o platama, postavljao glavne urednike i na kraju ostavio čitavu redakciju u čeličnom uverenju da im je upravo on ostao dužan neisplaćene zarade, doprinose i trudničke nadoknade. Nevolja je što je u tom prikrivanju vlasništva izgleda učestvovalo bar dvoje istaknutih novinara koji su pristali da simuliraju vlasnike, ili male partnere fiktivne firme koja je pokrivala potpredsednika Vlade Srbije.

U lov na cenzuru krenuli smo s velikim zakašnjenjem. Naši protivnici su stekli strateške prednosti. Deo krivice je i na nama, novinarima. Naše najbolje priče ostaju za kafanskim stolovima i nikada ne dopiru do čitalaca. Sram nas bilo.

4 komentara za: “Male, prljave tajne

  1. mira

    Ova zena je SRAMOTA za novinsku profesiju. Vec dve decenije svojim cvrkutavim glasom brani ZLO. A prodaje se za skupe pare desnicarskim vladama. Prvo je zdusno podrzavala Kostunicu i branila ratne zlocince, a sada brani OVE. Vrlo ponosno istice da je Politika najstariji list na Balkanu, a iz impresuma je IZBRISALA imena njenih osnivaca i prvih vlasnika. SVEsto je napisala u ovom otrovnom clanku je zamena teza. I ona to dobro zna, zato i NIJE novinarka vec politicki komesar.

    23. феб 2015. at 07:46
  2. Miro,Miro.Prerano si ti sišla sa grane.

    25. феб 2015. at 00:46
  3. Matija

    Samo bih Vam porucio – Sram Vas bilo!

    25. феб 2015. at 16:40

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend