23. jan 2015.

Najstrašniji pritisci odvijaju se u tišini

viktor_ivancicIz današnje perspektive, imajući u vidu napade na novinare, svih petnaest godina postojanja tjednika Feral Tribune (od 1993. do 2008.) imaju „aromu“ svojevrsnoga opsadnog stanja, s tim da je opsadom – čak i kada je bila riječ o tzv. nekontroliranim izljevima bijesa ili ispadima agresije koji su dolazili od „nepoznatih počinitelja“ – sve vrijeme koordinirala državna i politička vlast.

Tu ocjenu najslikovitije potkrepljuje događaj iz 1995. godine, kada su na Narodnom trgu u Splitu javno spaljivane stotine primjeraka Ferala. „Akcija“ je, usred bijela dana, trajala nekoliko sati: trojica „Hrvata povratnika iz Australije“ otimali su primjerke novina s okolnih kioska i prinosili ih na lomaču, uz povike da se radi o „četničkoj propagandi“, a nitko od brojnih građana nije se usudio umiješati ili bilo što prigovoriti patriotski razigranim piromanima. Štoviše, „performance“ nisu prekinuli ni policajci koji su s ruba Narodnog trga – a kasnije i na još nekim mjestima u gradu – mirno promatrali buktinje. Identitete palitelja otkrili su novinari Ferala, njihove fotografije objavljene su u listu, redakcija je protiv njih podnijela prekršajne i kaznene prijave, no – bez ikakvih posljedica. Malo kasnije ustanovio se i stvarni razlog: „povratnici iz Australije“ bili su angažirani – i čak dobro plaćeni! – od strane tajne policije da upriliče javno spaljivanje lista.

Redakcija je pod najvećim rizikom radila u dva navrata – u kolovozu 1995., poslije vojne akcije „Oluja“, te 1997. godine, nakon što je u Feralu objavljena ispovijest Mira Bajramovića o zločinima u Pakračkoj Poljani.

Nedugo nakon pokretanja tjednika, a svega tri dana po objavljivanju naslovne stranice s Tuđmanom i Miloševićem koji dijele zajednički krevet, 31. prosinca 1993., vojni policajci uručili su mi – kao tadašnjem glavnom uredniku lista – poziv za vojnu mobilizaciju.

Po okončanju „Oluje“ Feral je, tada jedini u zemlji, izvještavao o masovnim ubojstvima srpskih civila, mahom staraca, koji nisu izbjegli s područja nekadašnje „Krajine“. U danima trijumfalističke euforije to je izazivalo neviđenu provalu bijesa. Redakcija je svakoga dana zaprimala desetke telefonskih prijetnji, a sve je bilo popraćeno hajkom i ozloglašavanjem u drugim medijima. U nekoliko navrata skupine „razjarenih građana“ – očito dobro organizirane – pokušale su upasti u prostorije tjednika i „obračunati s novinarima“. Od Ministarstva unutrašnjih poslova zatražena je zaštita, tako da je duže od mjesec dana list rađen pod strogom policijskom stražom, dok su novinari izbjegavali kretanje po gradu, u strahu da će biti napadnuti. Zanimljivo je da u lokalnim okvirima najveću erupciju nasilja i prijetnji tada nisu izazvali tekstovi o ubojstvima civila – mada ih je skoro kompletna hrvatska javnost doživljavala kao nepodnošljivu provokaciju – nego reportaža o tome kako veliki broj građana Splita organizirano putuje vlakom u Knin da bi tamo pljačkali prodavaonice i stanove izbjeglih Srba.

Nakon što je objavljena ispovijest Mira Bajramovića o zločinima u Pakračkoj Poljani, prijetnje su bile jednako tako intenzivne, samo što je ovoga puta jedan dio njih dolazio od osoba koje nisu krile svoj identitet – bili su to pripadnici jedinice Tomislava Merčepa koji su sudjelovali u zločinima, inače otprije poznati, jer su u Feralu ranije bili objavljeni relevantni dokumenti o zvjerstvima, no sada ih je Bajramović, njihov bivši suborac, u svome iskazu i osobno prozvao. Snježana Živanović, pripadnica skupine koja je likvidirala zagrebačku obitelj Zec, telefonom je poručila Feralovoj urednici Heni Erceg da će joj „ubiti dijete“. Ne libeći se predstaviti, u prijetnjama ostalim novinarima i urednicima još su se istaknuli Munib Suljić – također sudionik u ubojstvu obitelji Zec – te Merčepov bojovnik pod nadimkom Rus. Prijetnje su prijavljene, no – osim što su akteri bili ispitani – nije poznato da je zbog njih itko odgovarao. Tokom nekoliko tjedana prostorije lista u Splitu i Zagrebu bile su pod policijskom zaštitom.

Nedugo nakon pokretanja tjednika, a svega tri dana po objavljivanju naslovne stranice s Tuđmanom i Miloševićem koji dijele zajednički krevet, 31. prosinca 1993., vojni policajci uručili su mi – kao tadašnjem glavnom uredniku lista – poziv za vojnu mobilizaciju. (Uzgred, bilo je to protuzakonito, jer su prema tada važećoj uredbi glavni urednici svih javnih glasila bili izuzeti od mobilizacije, s idiotskim obrazloženjem da je njihov „ratni raspored“ u njihovim medijima.) Smatrajući da je moje vojačenje politički motivirano, odbio sam se dobrovoljno javiti u kasarnu, te o tome izvijestio vojne vlasti.

ft_434_naslovnicaUhapsili su me u mom stanu, odveli u vojarnu 4. gardijske brigade u Dračevcu kod Splita, držali tri dana u vojnome zatvoru, da bih nakon toga odslužio mjesec dana intenzivne vojne obuke sa „specijalnim tretmanom“: uključivalo je to široki asortiman maltretiranja i zastrašivanja, pa čak i inscenirano „putovanje“ na ratište u Bosnu. Za vrijeme boravka u zatvoru svaku je noć sa mnom „informativni razgovor“ vodila nekolicina časnika 4. brigade, nerijetko mašući osobnim naoružanjem, za koje smo u Feralu ranije pisali da su nasilno upali u stanove splitskih Srba i prisvojili ih, istjeravši ranije stanare. Nakon mjesec dana – uslijed pritisaka međunarodnih novinarskih, spisateljskih, političkih i nevladinih organizacija – pustili su me iz kasarne, da bi već sljedećega dana Drago Krpina, tadašnji šef Kriznog štaba za Dalmaciju, preko Slobodne Dalmacije izvijestio javnost da sam „dezertirao“.

Prema kasnijim saznanjima, pokazao se opravdanim moj bijeg iz Splita 31. prosinca, odmah po zaprimanju mobilizacijskog poziva, jer je vrlo vjerojatno da su vlasti isprva imale „radikalniji“ plan. Nikako mi se, međutim, nije dalo dočekati Novu godinu u kasarni – i to nakon naslovne stranice koja je konsternirala režim i izazvala salve napada – te sam automobilom utekao vojnim policajcima koji su čekali ispred zgrade i sklonio se na tri dana u Zagreb, a kroz to vrijeme su članovi redakcije saopćenjima izvijestili međunarodnu i domaću javnost o tome što se događa. Tek kada je mobilizacija postala javno poznata činjenica, osjetio sam se sigurnijim, makar su me u tom momentu smatrali dezerterom. Tadašnji pomoćnik ministra obrane povjerio je jednom prijatelju redakcije, koji ga je kontaktirao u vezi slučaja, da je „sada barem glava sigurna“.

Vratio sam se u Split, javio se vojnim vlastima, obavijestio ih gdje se nalazim, ali i poručio da ne želim dobrovoljno dolaziti u vojarnu. Istoga dana su me priveli i smjestili u improvizirani zatvor unutar kasarne.

Vratio sam se u Split, javio se vojnim vlastima, obavijestio ih gdje se nalazim, ali i poručio da ne želim dobrovoljno dolaziti u vojarnu. Istoga dana su me priveli i smjestili u improvizirani zatvor unutar kasarne. „Informativni razgovori“ koji su se odvijali u dva ili tri sata noću zapravo su bile čiste provokacije: pojedini časnici, od kojih su se neki i predstavili kao lica iz Feralovih tekstova o otetim stanovima, probudili bi me, ponekad mašući oružjem, i zasipali pitanjima odakle mi podaci o tim „stambenim zbrinjavanjima“, zašto Feral piše o tome i slično. Odbijao sam s njima komunicirati i odgovarati na pitanja. Po izlasku iz zatvora režiran je lažni odlazak na ratište. Dali su mi da obučem uniformu, smjestili me u stražnji dio vojnog kombija i zaključali s vanjske strane, uz obrazloženje da „odmah krećemo u Bosnu“. Tako sam, zaključan u vozilu bez prozora koje se nije micalo s mjesta, proveo više od četiri sata. Očito je bila namjera da se psihički slomim, ili naprosto da me ponižavaju, no već poslije desetak minuta shvatio sam da se radi o namještaljki. Pridružili su me skupini od dvadesetak dobrovoljaca koja je „odrađivala“ vojnu obuku uoči primanja u profesionalnu gardijsku brigadu. Obuka je bila fizički zahtjevna, ali je veći akcent stavljen na psihički pritisak i ponižavanja – naređivali su mi, onako iz zabave, da ponavljam najteže vježbe, a uzgrednim dobacivanjima i uvredama stalno mi je davano do znanja da se nalazim u neprijateljskom okruženju. Ipak, budući da je redakcija lista kontinuirano alarmirala javnost – a sada su to već činile i brojne međunarodne organizacije, poput PEN-a i Svjetskog udruženja novinara – nisam strahovao za život. Poseban oblik mentalne torture predstavljale su komande. To je izgledalo ovako: zapovjedno lice pred strojem uzvikne „Za dom“, a regruti uglas odgovaraju: „Spremni!“ Ritual se ponavljao najmanje desetak puta dnevno, za vrijeme svakog postrojavanja. Jedini u stroju upadljivo nisam odzdravljao na ustašku komandu, ali mi – zanimljivo – nikada zbog toga nije upućen prigovor. Jesu li fašističke komande bile uobičajena stvar u vojarni gardijske brigade, ili je to bila privremena zvučna kulisa, nisam uspio doznati.

Poslije desetak dana odlučio sam napisati tekst za Feral. Iz telefonske govornice u krugu kasarne izdiktirao sam satirični članak u kojem, kao, izdajem borbene direktive članovima redakcije. Jezik, ton, poštapalice i idiotski smisao tih komandi bili su identični kao u mojih zapovjednika koji su rukovodili obukom, nastojao sam ih skinuti „od riječi do riječi“, s tim da je kontekst bio potpuno apsurdan. Članak je objavljen dok sam još boravio u kasarni, a nakon toga moj se položaj drastično mijenja: uglavnom me ostavljaju na miru, tretiraju me jednako kao i ostale i, stjecao se dojam, svi zapravo jedva čekaju da se farsa okonča… Cijela ta epizoda, valja naglasiti, okončana je povoljno – tj. mojom tihom demobilizacijom poslije mjesec dana – isključivo zbog pritisaka međunarodnih institucija, jer podrške unutar zemlje, uključujući medije, praktički nije bilo.

feral_tribune_18.01.1994Kliknite ovde za puni prikaz članka

Početkom 1996. agenti Službe za zaštitu ustavnoga poretka proveli su široku akciju ispitivanja susjeda Feralovih urednika – zanimalo ih je gdje se kreću, s kim se druže, tko im dolazi u stanove, kakve su im navike… Neki od ispitivanih panično su nam se javljali da nam to ispričaju. Budući da nisu poduzimane naročite mjere tajnosti, očigledno je jedan od ciljeva bio i zastrašivanje. To se činilo i u raznim drugim prilikama – bilo je presretanja automobilima, naguravanja i izazivanja incidenata, a ponekad bi se „čuvari reda“ u civilu otvoreno legitimirali dajući nam do znanja da „nas prate“. Te godine inscenirana je noćna provala u redakciju – u svojstvu „počinitelja“ nastupila je „skupina narkomana“, odnijevši nekoliko kompjutora – pa su tom prilikom u prostorijama montirani prislušni uređaji, što je ustanovljeno nakon promjene vlasti 2000. godine, kada su otkriveni tajni policijski dosjei obilježenih „neprijatelja države“ i kada je ta konspirativna dokumentacija SZUP-a žrtvama jednokratno stavljena na uvid.

Po otkrivanju dokumentacije tajne policije (i davanju na uvid 2001. godine), ustanovljeno je da praktički svaki Feralov novinar i urednik ima podeblji dosje, te da su svi njihovi telefonski razgovori tokom devedesetih bili prisluškivani.

Sredinom devedesetih iz ambulanti su odneseni i kopirani privatni liječnički kartoni nekih od Feralovih novinara i urednika: u nekoliko navrata sadržaji tih kartona objavljivani su u prorežimskim medijima kako bi ih se javno diskreditiralo. Dojavi jednog „dobronamjernog pripadnika službe“, koji nas je uz velike mjere opreza izvijestio da se „u SIS-u pripremaju likvidacije vodećih ljudi lista“, nikada nismo uspjeli utvrditi vjerodostojnost – da li je čovjek govorio istinu ili je i tada bio „na zadatku“, nastojeći obeshrabriti novinare u obavljanju njihova posla… Uglavnom, po otkrivanju dokumentacije tajne policije (i davanju na uvid 2001. godine), ustanovljeno je da praktički svaki Feralov novinar i urednik ima podeblji dosje, te da su svi njihovi telefonski razgovori tokom devedesetih bili prisluškivani. Naloge za „operativnu obradu“ – koji su uključivali uhođenja i prisluškivanja telefona – potpisivali su tadašnji ministri unutrašnjih poslova, a najviše njih Ivan Penić i Ivan Jarnjak. Potonji je, kao saborski zastupnik HDZ-a, još dugo ostao aktivan u političkom životu.

Moj policijski dosje, koji mi je 2001. stavljen na uvid – a bio je smješten u tridesetak kartonskih kutija i zauzimao četvrtinu jedne sobe u zgradi Ministarstva unutrašnjih poslova – nisam htio ni listati ni čitati. Imao sam dojam da bih time, na neki način, omogućio tajnoj policiji da dovrši svoj posao. Osim osjećaja odvratnosti, nisam imao nikakvu potrebu suočiti se sa „snimkom“ moje privatnosti koju je sačinio aparat zaštite režima. Neke su kolege nakon takvih avantura ostale prilično traumatizirane.

Znalo se događati, primjerice, sljedeće: osoba A, čiji se telefon prisluškuje, razgovara s osobom B o osobi C; stenogram toga razgovora završava u dosjeu osobe C; kada kasnije pogleda svoj dosje, osoba C saznaje i što su osobe A i B o njemu privatno govorile prije par godina, te, uz pomoć naknadnoga djelovanja tajne policije, raskida neka prijateljstva… Moja supruga, Heni Erceg, pogledala je svoj dosje i naišla na očekivani asortiman gadosti: svi telefonski razgovori u periodu od sedam godina – od 1993. do 2000. – bili su stenogramirani ili prepričani, ali i razgovori u uredima redakcije koji su bili ozvučeni, pa kompletna medicinska dokumentacija, pa izvještaji agenata koji su pratili naše kretanje, pa „zapažanja“ špiclova o našim karakternim osobinama, pa „rekonstrukcije“ naših društvenih veza i poznanstava… Bilo je, međutim, i izvještaja o potpuno izmišljenim susretima ili putovanjima, koji su valjda trebali poslužiti za javnu difamaciju. No, mnogo je zanimljivija bila sudbina samih dosjea.

Dosjei nekadašnjih „neprijatelja države“ još uvijek su u posjedu Ministarstva unutrašnjih poslova, što znači da i dalje mogu biti zloupotrebljavani po nahođenju onih koji trenutačno obnašaju vlast.

Nakon što je dotadašnja opozicija 2000. godine preuzela vlast i otkrila policijsku dokumentaciju o „neprijateljima države“, Ministarstvo unutrašnjih poslova najprije je uhođenim novinarima ponudilo uvid u njihove dosjee – i to samo u prostorijama MUP-a, bez prava iznošenja ili fotokopiranja dokumenata, uz strogi nadzor policijskog službenika – ali tek uz potpisanu suglasnost da se ta dokumentacija potom uništi. Redakcija Ferala uzvratila je saopćenjem da na to ne pristaje, jer bi se na taj način uništili i dokazi o političkome zločinu čiji počinitelji moraju biti kazneno gonjeni i suđeni. MUP je naposljetku pristao dati novinarima dosjee na uvid, ne tražeći suglasnost za njihovo uništenje, no nije pokrenuo istragu i kazneni progon protiv odgovornih za politički zločin. Obrazloženje je bilo da se, usprkos nesumnjivom političkom kriminalu i postupcima koji su nespojivi s principima demokratski konstituiranih društava, sve činilo „u okviru zakona“, budući da su uhođeni i prisluškivani novinari evidentirani kao potencijalni „teroristi“ i „neprijatelji ustavnoga poretka“, pa je država imala zakonsko uporište za svoje „preventivno djelovanje“: nalozi za „operativne obrade“ uredno su potpisivani i pečatirani svakih šest mjeseci, i to od strane ministara unutrašnjih poslova, a tadašnje zakonodavstvo nije predviđalo nikakav javni nadzor rada tajnih službi. Štoviše, nisu pokrenuti ni lustracijski postupci protiv ovih političkih razbojnika, te su neki od njih nastavili politički djelovati, i to u najvišim državnim tijelima, kao da se ništa nije dogodilo.

Skupina novinara, želeći istjerati stvari na čistac, podnijela je kaznenu prijavu protiv nalogodavaca političkih zlodjela, ali je ona bila odbačena. Stoga ne treba čuditi najbizarniji epilog afere: dosjei nekadašnjih „neprijatelja države“ još uvijek su u posjedu Ministarstva unutrašnjih poslova, što znači da i dalje mogu biti zloupotrebljavani po nahođenju onih koji trenutačno obnašaju vlast.

U veljači 2001. Feralova reporterska ekipa – novinar Damir Pilić i fotoreporter Rino Belan – uputila se u Pakoštane, želeći zabilježiti početak izgradnje velebne vile generala Hrvatske vojske Ante Gotovine. Na licu mjesta presreo ih je Boro Gotovina, generalov brat, sa skupinom svojih pajdaša, i tom prilikom divljački izudarao fotoreportera Belana. Napad je prijavljen policiji, no – prema starom običaju – Boro Gotovina nikada nije kažnjen za svoj čin. Dvije i pol godine ranije isti je dvojac nadomak Čapljini presrela skupina policajaca. Pretresli su im automobil i kad su u prtljažniku pronašli dvadesetak primjeraka Ferala priveli ih u policijsku postaju u kojoj su, četiri dana prije toga, brutalno pretučeni Omer Červa, tadašnji bošnjački parlamentarni zastupnik, i četvorica bošnjačkih policajaca. Belana i Pilića okružilo je i maltretiralo dvadesetak pripadnika policije, a donekle su se primirili tek kada su im novinari rekli da su u kontaktu s tadašnjim glasnogovornikom u Uredu visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini.

U listopadu 2000., na profašističkom skupu „Stožera za zaštitu digniteta Domovinskog rata“ održanom u splitskoj sportskoj dvorani na Gripama, Feralova novinara Vladimira Matijanića napao je i pljunuo Luka Podrug, današnji predsjednik Hrvatske čiste stranke prava, praćen većom skupinom nasilnika. Podrug je Matijanića uz to nazvao „ništarijom“, kazavši još da o njemu tako mogu pisati samo „pederi kakvi ste vi u Feralu“. Napadu se pridružio Ivica Vladava Đovani, poručivši novinaru: „Ako se moje ime pojavi u Feralu – gotov si.“ Događaj je prijavljen policiji, bez ikakvih posljedica.

Drago Hedl, Feralov novinar i urednik iz Osijeka, bio je izložen kontinuiranim prijetnjama i napadima, uglavnom zbog toga što je pisao o samovlašću Branimira Glavaša i zločinima nad civilima srpske nacionalnosti koji su u Osijeku 1991. počinjeni pod njegovom komandom. Hedl je pretrpio sve oblike pritisaka – od demoliranja automobila, preko fizičkih nasrtaja, pa do prijetnji smrću.

Sredinom 2005. godine Feralovu uredniku i novinaru Ivici Đikiću, autoru serije tekstova o zagrebačkom podzemlju, prijeteće pismo uputila je Zlata Petrač, majka Hrvoja Petrača, koji je tada bio optužen, a kasnije i osuđen, za otmicu sina Vladimira Zagorca. U rujnu iste godine, u pismo objavljenom u tjedniku Nacional, Đikiću je zaprijetio i sam Hrvoje Petrač.

Uferal_1999 prosincu 1999. Feralov novinar Toni Gabrić priveden je zbog „promatranja“ vile Đurđe Šušak, supruge tada pokojnog ministra obrane Gojka Šuška: vojni policajac na ulici mu je oduzeo dokumente, da bi ga potom odveo u podrum vile i s još šestoricom kolega „ispitivao“ puna dva sata. Glavna urednica Heni Erceg uputila je javno protestno pismo Ministarstvu obrane, tražeći objašnjenje, ali nikakav odgovor nije stigao… Temeljitom policijskom ispitivanju bio je podvrgnut i Ivica Đikić, nakon što je u ožujku 2003. objavio godinama zataškavane dokumente s oznakom „vojna tajna“, o isparavanju i izgaranju više od dvije tone smrtonosnog plina cijanovodika u vojnom skladištu „Duboki jarak“ kod Sesveta… Bio je to samo nastavak stare prakse: kada je Državno odvjetništvo 1996. podignulo optužnice protiv Feralova kolumnista Marinka Čulića i potpisnika ovih redaka, zbog „uvrede i klevete“ tadašnjeg predsjednika države Franje Tuđmana, u policijskim prostorijama ispitivali su ih, znakovito, inspektori „Odjela za ratne zločine i kaznena djela terorizma“.

To su samo neki od primjera nasilja prema Feralovim novinarima, koji su svoj posao – za svih petnaest godina postojanja lista – radili pod neprestanim pritiskom. Prijeteća pisma i telefonski pozivi bili su praktički dio svakodnevne radne rutine, pa ih je ovdje nemoguće pobrajati, kao i različite vidove agresije, ucjena i prijetećih poruka ljudi o kojima smo pisali. Gume na redakcijskim automobilima u više su navrata bile iscijepane, a ulaz u redakciju devastiran ili išaran pogrdnim grafitima: tabla s logotipom lista na adresi Šetalište Bačvice 10 nije mogla „izdržati“ duže od pet dana a da ne bude razlupana, pa smo je naposljetku uklonili. Poseban fenomen, za razliku od vremena socijalizma, bilo je „ulično nasilje“, kao posljedica ozloglašavanja i huškačkih pamfleta što su objavljivani u prorežimskim novinama i na Hrvatskoj televiziji, te kvalifikacija koje su iznosili političari na vlasti.

Naročito je to intenzivno bilo za vrijeme rata: psovanja na ulici, uvrede, prijetnje, a nerijetko i fizičke nasrtaje, Feralovi su novinari, kao markirani „nacionalni izdajnici“, proživljavali na dnevnoj bazi. Vladajući je režim, pak, sa svoje strane poduzimao sve raspoložive „sistemske“ mjere ne bi li ušutkao novinare i ugušio list: od nametanja tzv. poreza na šund u drakonskom iznosu, preko bezbrojnih sudskih tužbi čiji je cilj bio financijska destrukcija tjednika (samo do 1998. ukupna odštetna potraživanja prema Feralu popela su se na 14 milijuna kuna, nakon čega smo prestali voditi evidenciju), policijskog uhođenja i prisluškivanja, stalnog političkog diskreditiranja, proizvodnje javnih tjeralica i tajnih difamatorskih pamfleta (ilustracije radi: tijelo pod nazivom Hrvatski informativni kulturni zavod, pod vodstvom Ivana Bekavca, sastavilo je 1998. tzv. „Feralovu crnu knjigu“, dokument od 50-tak stranica koji je diplomatskim kanalima podijeljen svim važnijim međunarodnim organizacijama, te inozemnim ambasadama u Hrvatskoj, a trebao je poslužiti kao „dokaz“ da je tjednik „ekstremistički“, „protuhrvatski“ i „pornografski“), pa do sabotiranja distribucije (do 2000.) i bojkota oglašivača (do 2008., kada je list ugašen).

Vrijedi spomenuti i najaktivnije učesnike u nasilju, ne samo prema novinarima Ferala i drugih nezavisnih listova, nego i nad slobodom medija općenito: to su, naime, sami novinari.

Na kraju vrijedi spomenuti i najaktivnije učesnike u nasilju, ne samo prema novinarima Ferala i drugih nezavisnih listova, nego i nad slobodom medija općenito: to su, naime, sami novinari. To je ona golema masa hrvatskih žurnalista koja se – naročito tokom devedesetih, ali i kasnije – bespogovorno stavila u službu političke vlasti, pogazila sva važnija načela profesije i predvodila linč protiv vlastitih kolega, ili je pak periodične harange promatrala šutke i sa sigurnoga odstojanja, kao da ih se one ni na koji način ne tiču.

Hrvatsko novinarsko društvo bilo je tokom devedesetih godina u velikoj mjeri štetočinska organizacija – jer u pravilu nije reagirala na slučajeve „patriotskog“ ili kriminalnog (a najčešće jednog te istog) iživljavanja nad novinarima, niti iskazivala minimum solidarnosti, dok je u nekim prilikama čak i otvoreno podupirala zlostavljanja i progon struke – a kasnije, nakon što se Hrvatsko novinarsko društvo „reformiralo“, kao uostalom i politička vlast, nije iscijeđena ni jedna jedina riječ kojom bi se ta cehovska udruga odredila prema mračnim razdobljima svoje prošlosti.

Nasilnički ispadi prema novinarima i slobodnim medijima uvijek su simptom nedemokratske društvene klime, a tu klimu – bez obzira od koga nasilje dolazilo – generira vladajuća politička volja, ona koja utvrđuje intencije, karakter i efikasnost sustava. Posebno žalosti što je u tom kontekstu većina hrvatskih novinara – svojim djelom ili svojim nečinjenjem – dosad bila na strani nasilnika, a ne njihovih žrtava. Usprkos tome, jedino što smo iz iskustva Ferala pouzdano naučili jest da se od pritisaka treba – javno braniti. Ne pristajati na kompromise, jer nas oni čine slabijima, nego svaki napad javno obznaniti i braniti se na otvorenoj sceni. Kakva god ta javnost bila, koliko god se činila ideološki i politički prepariranom, njeno suočenje s istinom je preduvjet da režimi neskloni slobodnim medijima gube osjećaj potpune kontrole nad posljedicama svojih postupaka. U Feralovu slučaju, pomoć koja je dolazila od međunarodne javnosti bila je neusporedivo djelotvornija od one u lokalnim okvirima.

Ipak, najstrašniji (i najefikasniji) primjeri pritisaka na novine i novinare oni su koji se odvijaju u potpunoj tišini. Obrana autorske slobode, dakle, treba biti rukovođena istim onim rezonom s kojim se i započinje pisati: protiv tišine.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend