19. jun 2017.

Udruženi nasilnički poduhvat: Privatna partijska vojska, policija i tabloidi

U sada već fotografijama dokazanom sadejstvu privatne partijske vojske i policije važnu ulogu imaju i tabloidi kojima je – kao hajkačima – povereno da političke protivnike bespoštedno diskredituju i ponize

Foto: E-Stock / Darja Balšić

Nasilno uklanjanje nepodobnih novinara rvačkim zahvatima i prigodnim davljenjem već je samo po sebi dovoljno uznemiravajuće, ali kada se to događa pred očima prisutnih – za tu priliku obamrlih – pripadnika policije postaje krajnje opasno i obespokojavajuće.

Ako takvo ponašanje, uz to, ne samo što ne nailazi na osudu vlasti već se iz vrha Srpske napredne stranke, koja je organizovala skup, čuju pohvale za „efikasno“  čišćenje ispred Skupštine, tada se povlađivanje nasilju jedino može tumačiti kao podsticaj daviteljima da još više pritegnu.

Takođe kao poruka da su mesta okupljanja građana dopustiva ili makar samo zamisliva jedino kao homogeni politički prostor koji neće biti „zagađen“ prisustvom novinara ili, ne daj bože, protivnika.

[povezaneprice]

„Sveto trojstvo“ u svakom osporavanju vlasti vidi bogohuljenje

U sada već empirijski (fotografijama) dokazanom sadejstvu privatne partijske vojske i policije važnu ulogu imaju i tabloidi kojima je – kao hajkačima – povereno da političke protivnike bespoštedno diskredituju i ponize.

Na delu je, dakle, „sveto trojstvo“ koje u svakom, čak i dobronamernom, osporavanju vlasti vidi čin skrnavljenja i bogohuljenja. Nemogućnost da se opozicija doživi kao kritički nastrojen sagovornik koji je upravo zbog toga poželjan i koristan, za neizbežnu posledicu ima sve revnosnije nastojanje da se ona u potpunosti ukine.

Za policijske kreatore javnog mnjenja imamo dobronameran savet. Morali bi, ako žele da ostave utisak verodostojnosti, da za već istrošene režimske „analitičare“ i „marketinške stručnjake“ nađu nova lica koja neće bezbroj puta ponavljati jedne iste, uveliko pohabane i banalne optužbe

Da je tako svedoči svima vidljiva činjenica da nema te opozicione ličnosti koju režimski tabloidi nisu provukli kroz najgušće blato. U nakazno oblikovanom javnom mnjenju prema njihovoj slici i prilici, stvara se tako utisak da su protiv vlasti jedino izopačene ličnosti kojima se pripisuju sva moguća nepočinstva i zlodela: od neplaćanja poreza do sumnjičenja za ubistva.

Kakvi su, ipak, dokazi da to čine uz sadejstvo vlasti?

Pa oni sami ih nude. Urednik jednog od najozloglašenijeg tabloida – gostujući nedavno na televiziji sa kojom je u stvaralačkoj simbiozi – nagovestio je, tako, da će uskoro objaviti dosije kako je vođa opozicionog pokreta nekada sarađivao s policijom, ili, još određenije: sa Udbom.

Čak i da se prenebregne očita namera da se diskredituje ličnost koju vlast smatra opasnim političkim takmacem, čak i da se – samo hipotetički – sve mogućnosti ostave otvorenim, nameće se neizbežno pitanje: u čijem su posedu – nezavisno od njihovog karaktera – podaci kojima pred kamerama maše urednik tabloida?

Ko, osim policije (u ovom slučaju Udbe, ma kako se danas zvala), može da zna ko sa njom sarađuje? Ako, drugim rečima, neko drugi njima raspolaže, moramo se zapitati nije li on sam saradnik policije.

Pitanja se, nažalost, ovim ne iscrpljuju. Morali bismo takođe znati (iako, naravno, možemo i sami da naslutimo) sa kakvim ciljem i u kakvu svrhu se najozloglašenijim društvenim zagađivačima dostavljaju podaci koji – po svojoj prirodi – nemaju javni karakter.

Ko uređuje medije – policija ili novinari?

Zbog čega je toliko važno da znamo odgovor na to pitanje? Zbog toga što razliku između autokratskog i demokratskog društva čini upravo to ko uređuje novine – da li policija ili novinari, čak i kada se predstavljaju boljim nego što jesu.

U slučaju da je ovo prvo posredi, za policijske kreatore javnog mnjenja imamo dobronameran savet. Morali bi, ako žele da ostave utisak verodostojnosti, da svoj ionako plitki think tank (skladište mišljenja) popune novim sadržajem, što takođe nameće potrebu da za već istrošene režimske „analitičare“ i „marketinške stručnjake“ nađu nova lica koja neće bezbroj puta ponavljati jedne iste, uveliko pohabane i banalne optužbe.

Na primer o tome kako jedan od predvodnika opozicije šeta psa. Pa šta ako šeta? Njegova je privatna stvar da li će šetati psa ili dinosaurusa.

Ako je to jedino što im pada na pamet, narod će se na kraju zapitati da li su medijske uzdanice vlasti, koje imaju sve vreme i prostor srpskog informativnog univerzuma, u stanju da smisle bilo šta novo.

Bilo bi krajnje uznemiravajuće da se otkrije kako nisu u stanju, jer bi to značilo da nam – uz sve ono što je već obezvređeno i oduzeto – ukidaju i maštu.

2 komentara za: “Udruženi nasilnički poduhvat: Privatna partijska vojska, policija i tabloidi

  1. Jovan

    Sve je ovo bilo jasno vidljivo 2012. i 2013. godine, kada je SNS prekršio izborna obećanja i umesto nacionalističke politike počeo da vodi evrofanatičnu. To je bilo čisto izigravanje izborne volje građana, ali se na to nije osvrnuo niko iz tzv. demokratskih i građanskih stranaka: ni političari, ni obični građani. Zašto? Zato što je njima odgovaralo da SNS nastavi sa proevropskom politikom DS-a jer su želeli nastavak integracija. Čak sam čitao kako deklarisani evrofili govore da ne treba situaciju posmatrati sa ugla legitimiteta (koji SNS nije imao budući da je vodio politiku 100% drugačiju od obećane na izborima), nego iz ugla praktičnosti. Vidite, njima je bilo praktično to što Vučić radi sa Kosovom i EU jer se njima dopadalo, pa ih nije bilo briga što je izigrana izborna volja preko 50% glasača. A sada kada se guše i njihove političke slobode, evrofili i prodemokrate se bune i negoduju i govore o tome da ova vlast nije demokratska.

    19. јун 2017. at 16:34
  2. svetlanast

    Privatna partijska vojska i maltretiranje novinara ima podrsku 2 miliona clanova SNS i njihovih biraca, nazalost i podrsku sa Zapada. Sta o tome misle ostali gradjani Srbije pa i uvazeni gospodin Miklja, bas ih je briga. Imaju dovoljno za apsolutnu vlast. Zato, ne bi trebalo biti GADLJIV, kad Kurir prenosi tekstove iz Vremena, Danas-a sa Cenzolovke. Opozicija je umesto miliona utrosenih na neuspesnu, predizbornu kampanju mogla da stampa jeftin Bilten gradjanske Srbije /to je uradio Zoran Djindjic/ i biracima ponudi istinu umesto radikalskih lazi.

    19. јун 2017. at 18:05

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend