03. maj 2022.

Dan slobode medija u BiH: Nepovjerenje, polarizacija i mrzilački narativi

Foto: Pixabay

Međunarodni dan slobode medija, novinari i novinarke u Bosni i Hercegovini dočekuju suočeni sa podijeljenim mišljenjem javnosti o tome koliko vjeruju medijima. Istraživanja pokazuju kako svaka druga osoba u BiH ne vjeruje medijima ali i da je povjerenje u medije i dalje veće nego u političare i javne institucije. Ispitivanja javnog mnijenja su pokazala i da je dio građana svjestan da na rad medija utiču političari i političke stranke, da je njihov rad velikim dijelom politički motivisan, a četvrtina smatra da napadi na novinare u nekim slučajevima mogu biti opravdani.

Povjerenje u medije u odnosu na institucije i političare u BiH raste, kaže predsjednik Kluba novinara Banjaluka Siniša Vukelić, ali ono što su realni problemi su duboko polarizirani bh. mediji i ogroman uticaj politike na njihov rad.

Da javnost opaža da su mediji često povezani sa političkim centrima moći ili biznisima koji su opet na neki način vezani za politiku, što doprinosi sve manjem povjerenju građana u medije, konstatuje i direktorica Centra za istraživačko novinarstvo Leila Bičakčić. Rad mnogih medija u BiH, u regionu, čak i na globalnom nivo je kako kaže, odmakao od profesionalnih standarda, a informacije koje se objavljuju često su neprovjerene i neutemeljene.

„Informacije čak i ako su tačne saopštavaju iz ugla koji ide ka političkim narativima i u tom opštem ludilu u kojem građani žive, ne vjeruju ni sami sebi, pa tako ni novinarima“, kaže ona i dodaje da veliki dio informacija građani dobijaju na društvenim mrežama, a one su često neprovjerene i bez uredničkih intervencija karakterističnih za tradicionalne medije, što prema riječima Bičakčić utiče također na nepovjerenje.

Urednik BHT1 Benjamin Butković skreće pažnju i na sve lošiji kvalitet medijskih proizvoda, a opšta komercijalizacija, potpuno bez kriterija, zahvatila je i javne servise, što je uveliko umanjilo medijski autoritet u „ozbiljnim programima“ i uticalo i na povjerenje u medije. Trka za marketinškim prihodom je, prema njegovom mišljenju, dovela do smanjene brige za poštivanje profesionalnih standarda, potpuni izostanak etičkih normi u izvještavanju što na kraju dovodi do vrlo niskog nivoa kvaliteta medijskih sadržaja.

“Na mnoga ključna urednička mjesta dospjeli su ljudi kojima to po bilo kom profesionalnom kriteriju ne pripada i stanje na medijskoj sceni posljedica je njihovih loših odluka. Estradizacija novinarstva dovela je do trke za popularnošću novinara, pa su javnosti najpoznatiji novinari čije je poslanje i profesionalno i moralno upitno. Sve manje pažnje poklanja se obuci medijskih radnika u njihovim medijima, pa imamo disproporciju između teorijskih znanja stečenih na fakultetima i potrebe za praktičnom primjenom u redakcijama”, objašnjava on.

Podaci iz istraživanja Mediacentra Sarajevo “Polarizovano povjerenje u javnost i medije u Bosni i Hercegovini” koji govore da tek polovina građana vjeruje medijima, iznenađujući su za Aleksandra Trifunovića, urednika portala Buka, jer kako navodi većina medija u BiH podilazi publici i ne tjera je na razmišljanje.

„Tako kada takva publika odgovori u takvom broju da ne vjeruje medijima, a ti mediji upravo sve rade na tome ne da razuvjere publiku nego da sve ostane isto, to je teško licemjerje“, kaže on.

Dopisnica Radija FBiH iz Zenice i potpredsjednica Udruženja BH novinari, Velida Kulenović, nepovjerenje dijela građana objašnjava praksama “copy-paste novinarstva”, ali i neprilagođenošću sadržaja “digitalnoj generaciji konzumenata sadržaja koji na drugačiji način posmatraju medije nego li to čine tradicionalni konzumenti”. Na cjelokupnu sliku, kako dodaje, utiče i politička situacija u društvu koja se prelama i na medije, a izostanak promjena utiče na gubitak povjerenja.

“Ako su mediji ogledalo društva onda gubitak povjerenja može da znači da građani gube povjerenje i u društveni sistem”, kaže Kulenović.

U BiH, prema mišljenju direktorice vijesti na Al Jazeeri Balkans Sanje Fazlagić nije još uvijek dobro razvijena demokratska svijest o tome kako bi nezavisni mediji trebali izgledati. Mediji svojim neprofesionalizmom i pristrasnošću, kako kaže, vrlo često ne ulijevaju povjerenje. Problem su kako dodaje i unaprijed zauzeti ili nametnuti stavovi, koji se onda brane pod krinkom novinarstva, ali i to što novinari sebi dopuštaju da donose sudove, iznose mišljenja, ili patroniziraju, umjesto da izvještavaju.

“Građani ne vjeruju političarima, pa ne vjeruju ni novinarima, jer ih percipiraju kao produženu ruku politike, iako to nije uvijek slučaj. Raskidanje spone između politike i medija, stvarne ili percipirane, najbrži je put ka povratku povjerenja građana”, objašnjava Fazlagić.

Etnonacionalna polarizovanost medija u BiH

Ispitivanje javnog mnijenja koje je agencija Ipsos napravila za potrebe istraživanja Mediacentra Sarajevo navodi i da je nivo povjerenja u određene medijske kuće i javne RTV-servise polarizovan po etnonacionalnoj i stranačkoj liniji, što govori o generalnoj polarizaciji medijskog sektora i javnosti u BiH.

Povjerenje u tri javna servisa, BHRT, FTV i RTRS, također je podijeljeno. Istraživanje pokazuje jasnu etnonacionalnu podjelu u smislu povjerenja u javne servise gdje je vjerovatnije da Bošnjaci imaju povjerenja u BHRT (51 posto) i FTV (57 posto), dok s druge strane češće nemaju povjerenja u RTRS (69 posto). Srbi više vjeruju RTRS-u (54 posto), dok je njihov nivo povjerenja u druga dva javna emitera niži – ukupno 68 posto nema povjerenja u FTV i 66 posto u BHRT.

Podijeljenost po etnonacionalnim kriterijima nije svojstvena samo u medijskom prostoru, kaže Benjamin Butković i dodaje da su mediji odraz stanja u društvu i slika odnosa javnosti spram određenih oblasti društvenog življenja. Loš i komplikovan zakonski okvir, zloupotreba javnih servisa u političke svrhe, pristajanje medijske zajednice na podijeljenost, navijački pristup spram pojedinih političkih opcija, korištenje ratnog naslijeđa u svrhu produbljivanja podijeljenosti društva, prema njegovom mišljenju, su samo su neke od osobina medijske slike javnog emitovanja u BiH.

“Javni servisi ne mogu biti iščašeni iz tog ambijenta, a oni koji pokušavaju da se odupru matrici – ako niste naši, onda ste protiv nas – osuđeni su na višedecenijsko tavorenje i vrlu nesigurnu budućnost”, kaže on.

Veliki broj političkih elita ima „svoje medije“, kaže Denis Džidić direktor BIRN-a BiH i dodaje da njihova uloga nije informisanje građana, već politička propaganda. Posebno je, smatra, zabrinjavajuće što su javni emiteri pod političkom kontrolom, što je najevidentnije u slučaju RTRS-a, a to dovodi do apsolutnog nepovjerenja građana u medije.

Trifunović navodi kako su javni servisi upregnuti u politiku, a da je RTRS najozbiljniji primjer toga.

„Ono što uspijem da vidim je čista propaganda i vi umjesto da imate javni servis koji služi građanima on služi poretku i služi politici. To je jedno neprestalno podilaženje najnižim narativima publike bez ikakve energije da se stvari mijenjaju na bolje“ dodaje on.

Riječ je o planiranoj i sistematskoj polarizaciji bosanskohercegovačkih medija, vjeruje Džidić, za koju su, kako kaže, odgovorni prije svega političari.

“U situaciji u kojoj imamo neopisivu stopu korupcije i zarobljenost sistema, u kojem imamo nezabilježen odlazak mladih ljudi, jedino što nacionalističke stranke mogu ponuditi na izborima jeste mržnja, polarizacija i stvaranje novih neprijatelja”, objašnjava on i dodaje da se mediji u tom smislu zloupotrebljavaju i da je takva taktika nažalost vrlo uspješna.

IREX izvještaj „Barometar vibrantnih informacija” iz 2021. godine kaže da je i publika u BiH polarizovana po etnonacionalnoj i političkoj liniji, a tokom pandemije COVID-19 i po liniji suprotnih stavova o koronavirusu. Panelisti koji su razgovarali o ovim problemima, a za potrebe IREX izvještaja, smatraju da informacije generalno ne podržavaju dobro upravljanje i demokratske norme, ali da ima primjera kada civilno društvo koristi kvalitetne informacije za unapređenje zajednice.

Odgovornost medija, ali i publike

Odgovornost za nepovjerenje i snažno izraženu polarizacju je i na medijima i na publici, smatraju novinari i novinarke. Pristajanje na loše profesionalne standarde, nedostatak solidarnosti u medijskoj zajednici, trka za zaradom i klikovima, senzacionalizam i podilaženje publici čini medijsku zajednicu odgovornom.

Povjerenje je, prema riječima Sanje Fazlagić, ključno za svaki medij, dugo i mukotrpno se gradi, izgubi za tren, a kad se jednom izgubi, gotovo ga je nemoguće vratiti. Povjerenje javnosti, kako kaže, vraća se nezavisnim, tačnim, nepristrasnim, kredibilnim, relevantnim, humanim i odgovornim izvještavanjem, kontinuiranim radom s mlađim novinarima, uzajamnim povjerenjem u redakciji i profesionalnom odgovornošću, ali i čvrstom uredničkom rukom, što nikako nije isto što i urednik s agendom.

„Ako novinari i novinarke pristaju da trpe diktat od strane vlasnika, urednika, marketinških ili drugih agencija i pristaju da zanemaruju one svoje profesionalne standarde koje su učili i koji su im osnova profesije onda direktno doprinose padu opšteg ugleda novinarstva“, kaže Bičakčić. Ona vjeruje da je lični integritet osnovna odrednica da li je neko profesionalan ili ne, i da to nema nikakve veze ni sa pritiscima, ni sa ostalim faktorima koji se vrlo često koriste kao izgovor zašto se novinarstvo radi na tako lošem nivou sa tako lošim standardima.

„Sve to doprinosi da je opšti imidž koji novinari generalno imaju u javnosti da su lako potkupljivi bez skrupula, da se mogu platiti da napišu bilo koju informaciju, da ih nije briga kako ta informacija izgleda i čemu doprinosi i da su dio propagandne mašinerije koju diriguje politika i to naravno doprinosi da građani generalno nemaju povjerenja a u isto vrijeme nemaju dovoljno znanja da bi mogli da cijene da li je informacija tačna ili nije“, dodaje Bičakčić.

Neizgrađen kritički stav javnosti, kako navodi Benjamin Butković, ne umanjuje odgovornost urednika i urednica, novinara i novinarki, medijskih radnika u cjelini. Veći dio građana, kaže on, apsolutno nema jasne kriterije o tome šta bi i u kom obliku željeli gledati, slušati i čitati, uglavnom je to želja za tzv. medijskim žutilom, podilaženje najnižim strastima.

“Kad se neiskusni i urednici/ce sa skromnim profesionalnim iskustvom suoče s pritiskom menadžera za stvaranjem sadržaja koji prave prihod, dolazimo do postojećih medijskih programa. Drugo, medijska kreativnost traži investicije, a malo je menadžera koji su na to spremni”, dodaje Butković.

On smatra da bi povratak medijskim profesionalnim standardima, etici u novinarstvu, sistemsko odgajanje novinara u redakcijama i pravilna kadrovska politika u medijima doveli do povećanja povjerenja javnosti u medije i medijske uposlenike.

Urednik portala Klix.ba Semir Hambo smatra da je odgovornost urednika i urednica značajna, ali nije jedina koja utiče na sliku koju javnost ima o medijima. Dodaje da brzina, klikbejt i površnost doprinose da se stvara informativni haos, a zbog toga i nepovjerenje u medije.

“Takve procese je teško ispravljati u kratom roku je se radi o procesima dugog trajanja i opet se sve svodi na neki individalni pristup svakog novinara, a onda svakog medija. Ono što se može raditi je maksimalno educirati javnost kako bi se relevantni mediji izdvojili od poplave tzv. medija koji do publike dolaze isključivo putem društvenih mreža”, vjeruje on.

Odgovornost svih u medijskom sektoru je važna, kaže Velida Kulenović i objašnjava da se ne trebaju samo posmatrati tehnički uslovi, ljudski resursi, i ostali nedostaci koji mogu biti opravdanje za gubitak povjerenja.

“Javni servisi koje plaćaju građani primjerice obavezni su ispunjavati svoju funkciju, te građanima omogućiti kvalitetne i pravovremene informacije. Ukoliko nema povjerenja znači da medijski sektor ne ispunjava svoje osnovne funkcije ili da nema dovoljno saradnje proizvođača sadržaja i konzumenata”, dodaje ona.

Velika je odgovornost i publike, jer je ona, prema mišljenju Aleksandra Trifunovića, ta koja bi mogla i trebala na neki način da bira medije koji doprinose boljem pogledu na stvari.

„Publika je najveći ‘cenzor’ medija na ovim prostorima. Promjena je i na publici i na medijskim radnicima“, objašnjava on.

Mrzilački narativi u medijima i prema medijima

Istraživanje ”Mrzilački narativi u medijima i komentarima na internetu u BiH”, koje je 2020. godine objavio Mediacentar Sarajevo, pokazalo je da su u mainstream medijima u BiH prisutni mrzilački i propagandistički narativi prema određenim grupama i pojedincima, koji se dalje populariziraju u korisničkim komentarima. Etnonacionalni sentimenti koriste se da se mobilizuju mrzilački narativi koji mogu biti veoma opasni i dodatno stvarati tenzije u javnosti i mržnju prema određenim grupama, zaključuje se između ostalog u ovom istraživanju.

Problem predstavlja, kažu novinari i novinarke, to što izabrani politički predstavnici bez ikakvih ograda vrijeđaju druge etničke skupine ili izražavaju otvorenu mržnju prema drugima i drugačijima, loša uređivačka politika u velikom broju medija, te i dalje jak politički, ali i uticaj interesnih grupa na medije.

„Taj narativ koji nije ni na kakav način ograničen u javnom prostoru, u javnom diskursu, a dolazi od predstavnika političke moći, prenosi se u medije, koji se prenosi u komentare i tu zapravo nema nikakvog efikasnog mehanizma. Nismo vidjeli da je do sada bilo ko sankcioniosan za svoj mrzilački jezik i čak se aplaudira ljudima koji otvoreno, jasno bez ikakve zadrške javno mrze one druge i drugačije“, podsjeća Bičakčić i dodaje da dok se govor mržnje i mrzilački narativi ne počnu jasno sankcionisati ne postoji mogućnost da se u medijima napravi adekvatniji iskorak.

Siniša Vukelić smatra da se mrzilački jezik koji koriste političari u medijima mora prenositi sa „zadrškom i propitivanjem takvih stavova“ i dodaje da su političari najvećim dijelom krivi za ovu vrstu narativa jer ga koriste kako bi podilazili svom biračkom tijelu.

„Novinarima je potrebno više solidarnosti. Nisu novinari krivi, riječ je o medijima gdje su urednici i direktori jeftini i novinari onda nisu ti koji mogu kreirati uređivačku politiku. Mogu biti odgovorni urednici jer oni kreiraju uređivačku politiku“, objašnjava on.

Prema mišljenju Trifunovića, društveni okvir u BiH je takav da su teme koje „okupiraju medije“ one koje su vezane za posljednji rat.

„Trideset godina nakon rata nemamo drugih heroja nego ratnih. I oni privlače najveću pažnju. U takvoj jednoj katastrofi vi imate nekoliko medija u kojima urednici stimulišu novinare da rade svoj posao etički, da misle svojom glavom. Nisu svi urednici isti, nisu svi novinari isti, ali većina urednika upravo suprotno insistira da novinari ne misle svojom glavom“, ocjenjuje on.

I IREX izvještaj navodi da je osim političkih podjela, javni prostor u BiH zasićen teškom ratnom historijom i međusobno isključivim politikama sjećanja uz jednostrana tumačenja ratnih dešavanja na Balkanu. Te suprotne perspektive su vidljive i u tradicionalnim i u novim medijima, kao i u komentarima korisnika.

Govor mržnje i propagandistički sadržaji posljedica su svih manjkavosti na medijskoj sceni, kažu novinari i novinarke, a ti se sadržaji dodatno multipliciraju i šire u otvorenim komentarima na internet portalima i na društvenim mrežama. Rješenje problema, prema njihovom mišljenju, je povratak postulatima etike u novinarstvu koji su zbog komercijalizacije i medija u velikom broju njih napušteni.

„Postoje neke inicijative da se komentari moraju brisati, da postoji neka kontrola komentara, odnosno da se smanji taj mrzilački narativ koji postoji u komentarima. Neki mediji koji žive od klikova su veliki protivnici toga, međutim mora se stati tome u kraj“, vjeruje Bičakčić.

Pitanje korisničkih komentara na internet portalima se, prema mišljenju urednika portala Klix.ba, često posmatra površno i, kako kaže, komentarišu ga ljudi koji nemaju iskustvo ni u medijima niti u radu s komentarima. Portal čiji je urednik je, dodaje, daleko došao u tom procesu i ima nekoliko nivoa suzbijanja govora mržnje, čak uposlene koji isključivo rade na suzbijanju govora mržnje.

“Pogrešne su postavke problema gdje se sva krivica pokušava prebaciti na medij, a ne na osobe koje pišu uvredljive komentare. Klix.ba je u više predmeta učestvovao i sarađivao sa pravosuđem u procesu kažnjavanja osoba koje su koristile govor mržnje”, navodi on.

Komenatre, kaže Trifunović, kontrolišu i na portalu Buka, i dodaje da je apsolutni protivnik anonimnih komentara. Vjeruje da takvi komentari šete javnom prostoru i da bi pored slobode govora, širenja različitih mišljenja, morali imati i obostranu odgovornost.

„Ako ja svoj tekst potpisujem imenom i prezimenom, onda neka ga kometariše ko god kako kod želi, naravno bez govora mržnje, ali isto sa imenom i prezimenom. Ja sam za tu verziju“, objašnjava on.

Prema istraživanju “Mrzilački narativi u medijima i komentarima na internetu u BiH”, novinari u BiH se suočavaju sa prijetnjama, pritiskom i uznemiravanjem, ali je procesuiranje tih napada bilo neučinkovito. Uočljivo je da su novinari koji kritikuju vlastite etnonacionalne stranke i narative posebno bili meta napada i dobivali su prijetnje smrću i uvrede od korisnika na društvenim mrežama.

“Činjenica je da političari u BiH, a nažalost i druge osobe iz institucija, poput sudija i tužilaca, vrlo često neopravdano i preko svake mjere kritiziraju medije i novinare i predstavljaju ih kao neprijatelje. To dovodi do porasta mrzilačkih narativa prema novinarkama i novinarima kod građana u BiH”, objašnjava Džidić.

Posljednjih godina je, prema istraživanjima Udruženja BH novinari, online uznemiravanje u porastu, a naročito su na meti medijske radnice, dok su i vodeći političari bili izvori uvreda i napada na novinarke i novinare.

Povratak etičkim standardima

Kako bi se vratilo povjerenje građana u medije i spriječio govor mržnje i mrzilački narativ u medijima i prema medijima prije svega je potrebna edukacija i novinara i novinarki, urednika i urednica, ali i same javnosti. Veća solidarnost u medijskoj zajednici, ali i poboljšanje zakonskog okvira koji reguliše medije, samo su neke od preporuka o kojima govore novinari i novinarke.

Rad na sprečavanju mrzilačkih narativa, naročito u korisničkim komentarima, imajući u vidu armije plaćenika od političkih partija koji zloupotrebljavaju komentare, prema riječima Denisa Džidića mora biti biti multiperspektivan.

“Treba raditi sa medijima i urednicima kako bi se pod kontrolu stavili komentari, zatim sa samim novinarima kako se njihovo izvještavanje i rad ne bi zloupotrebljavao, i u konačnici treba postaviti jasne granice u javnom diskusrsu, koji trebaju biti važeći za političare”, kaže on i dodaje da je od posebnog značaja da pravosudne institucije rade svoj posao i procesuiraju napade – čak i prijetnje u online prostoru – protiv novinara, kako bi kazne i presude služile kao sredstvo prevencije kako se to ne bi više dešavalo.

Za „popravljanje stanja u bosanskohercegovačkim medijima“, smatra Benjamin Butković, potrebno je “duboko oranje” – od izmjene zakonskog okvira, jasnijeg definiranja odnosa unutar sistema, rješavanja stabilnog finansiranja, kadrovskog prosijavanja, te odvajanja javnog emitiranja od direktnog političkog uticaja.

Poboljšanje medijske slike u BiH, kaže Sanja Fazlagić, je jako velik izazov i ne može se postići jednostavno i brzo, jer se novinarska profesija dugo srozava i podriva.

“Naš posao je težak, odgovoran i nezahvalan ako ga radite kako treba, ali često i najljepši na svijetu. Ne može svako biti novinar. Ono što možemo jeste raditi svoj posao na najbolji i najodgovorniji način. Raditi i na kvalitetnom obrazovanju, i u porodici i u institucijama. Izgrađivati temelje dobrih građana, pa onda i dobrih novinara, kao što su građanska svijest, kritičko razmišljanje i kultura dijaloga”, vjeruje ona.

Vraćanje etičkom i profesionalnom novinarstvu, sa provjerom činjenica i pouzdanim i provjerenim izvorima, poštovanje novinarskog kodeksa, ali i rad na edukaciji i novinara i publike, mogli bi prema mišljenju novinara i novinarki, vratiti poljuljano povjerenje javnosti, ali i suzbiti mrzilačke sadržaje.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend