11. maj 2018.

Kako je radio za cajke šokirao Hrvatsku i šta na to kažu tamošnji muzičari

Hrvati vole narodnjake, ali ne vole da se to javno zna, pa je početak rada Extra FM podigao prašinu.

Kada se u hrvatskim medijima prije desetak dana pojavila vijest o tome kako Zagreb dobiva radio stanicu za cajke pod nazivom Extra FM, malo je reći da se digla prašina. Digao se narod, na noge, šokiran činjenicom da će jedna takva kulturna, srednjoeuropska država dobiti radio stanicu posvećenu audio smeću. Izašli su na ulice, vijorili zastavama i transparentima, uspjeli od vlade dobiti zabranu osnivanja takve radio stanice, zatim su počistili ulice za sobom i svatko je otišao svojim putem – netko kući, netko u kazalište, a bilo ih je i koji su otišli u muzeje ili na kakvu književnu večer. Jednostavno, Hrvati su jako kulturan i odgovoran narod, i odmah izlaze na ulice protestirati kad je u pitanju neka nepravda. Inače su povučeni i skloni umjetnosti. Tako je od kad znam za sebe.

Ovo se, naravno, nije desilo. Da, Zagreb dobiva radio za cajke i svi su zgroženi, ali nitko ne poduzima ništa više od standardnog prigovaranja na društvenim mrežama i po medijima. Doduše, išlo se korak dalje od standardnog prigovaranja, i krenulo se u predstavljanje evolucijske nazadnosti slušatelja cajki. Hrvatska je država u kojoj dobar dio stanovništva voli cajke, što istočnije to sočnije, takvi koncerti su redoviti već petnaest godina, ljudi kad uzimaju pretplatu na kabelsku televiziju paze da uzmu Pink paket pa da mogu gledati Zvezde Granda. Zna se što je folk, i narodno. Ali, Hrvatska je država u poricanju, jer čim se pojavila vijest o cajka radiju, sad svi poriču činjenicu da je riječ o jako popularnom muzičkom žanru.

Najbolje da zabranimo tu radio stanicu

Već danima vodeći liberalni mediji objavljuju ankete i mišljenja građana koji se protive stvaranju takve radio stanice. Nije to za nas, to je nekulturno, to je zadrta muzika, mi smo iznad toga, nije ovo država za takve. Objavljuju i (tako ih barem predstave) istraživanja koja dokazuju kako su slušatelji cajki neinteligentni, slabo obrazovani, konzervativci, homofobi i slobodno dodajte još nešto negativno da nastavimo niz. Jer, znate, ta muzika nije naša, nego je, ovaj… Srpska. Okej, malo i bosanska, ali to su sad samo nijanse. Zanimljivo je da su liberalni mediji dosta uporniji u ovome od desničarskih medija. Najveći borci za ljudska prava i slobodu govora skroz hladnokrvno objavljuju tekstove u kojima se određeni dio stanovništva otvoreno prikazuje kao niža vrsta. Možda da ih skupimo sve i pošaljemo u log… U kamp za preodgajanje?

[povezaneprice]

Kad sam bio na faksu (a kasnije i poslu) u Zagrebu sredinom i krajem 2000-ih i sezonski dolazio doma u Split, pri ulasku u grad počeo sam primjećivati nešto na javnim zidovima. Bili su to koncertni plakati, za cajke. Nisam znao tko su Miroslav Iilić, Ivan Perišić ili Boban Rajović, ali njihove glave su me gledale sa jumbo plakata i naučio sam. To su koncertni plakati koji su dominirali gradom, ostali žanrovi glazbe nisu bili ni približno toliko zastupljeni. Najaktivnija glazbena scena u gradu.Najvidljivija, sigurno. Bilo je takvih plakata i po Zagrebu, ali ne u tolikoj mjeri, tamo je to suptilnije, valjda Imao sam zato cajkaški klub u kvartu, bio je uglavnom za klijentelu koja radi noćnu smjenu i ne izdaje račune. Uostalom, VICE je već snimio priču o popularnosti turbofolka u Hrvatskoj, sve je jasno.

Naravno da su cajke popularne u Hrvatskoj, i to već jako dugo vremena. Nije šokantno to da Zagreb dobiva radio stanicu za cajke, šokantno je da je dobija tek sad. Potreba za takvim radijom postoji odavno. Starije generacije to slušaju, a mlađe pogotovo. Mnogima je na plejlistama mobitela Sandra Afrika u istom folderu kao i Eminem. Prije nego je radio započeo s emitiranjem, već su najavili nagradnu igru u kojoj je glavna nagrada plastična operacija. Vodeći mediji i to komentiraju s gađenjem. Ja na to gledam kao odličan marketing.

Ne slušam cajke, ali nije da ih ne poslušam kad mogu. Super mi je kad idem autom u Srbiju, čim se približimo granici, počnemo hvatati srpske radio stanice. Sve puno cajki i narodnjaka. Obično naiđemo i na kakvu ‘pozdravi i želje’ emisiju, pa se čestitaju rađanja djece i unučadi uz pjesme o alkoholiziranju. Nama je to teška egzotika. Ako ste slušali hrvatski radio, shvatit ćete zašto. U cajkama se tuguje, ali u većini glazbe koja se vrti na hrvatskom radiju, tu se plače, i to tiho. Moderna hrvatska pop pjesma zvuči kao pozadinska muzika iz reklame za mobitel. Ako je u pitanju pjevač, tekst je ‘nisam te zaslužio, sad umrjet sam odlučio’, a ako je pjevačica, tekst je ‘ti si ovakav onakav, ja naivna kao iz filmova, svaki dan zaljubim se iznova’. DOSADNO. Ali, urbano i zato prihvatljivo. To je muzika koja se prodaje na blagajni DM-a.

Mi smo iznad te muzike (i takvih ljudi)

Nego, da se vratim na domaće medije. Zanimljiva je činjenica da isti mediji koji promoviraju pacifizam, jedinstvo, ljudska prava i jednakost svih rasa bez pardona opisuju dio stanovništva kao totalne debile. Zanemaruju činjenicu da pritom sigurno vrijeđaju segment svojih čitatelja. To su najčitaniji mediji, među svojim čitateljstvom definitivno imaju i slušatelje cajki. I sad im u facu govore da su smeće zbog muzike koju vole. Ako je vjerovati najjačim hrvatskim online portalima, stanovnici ove države su redom akademici i znanstvenici, umjetnici i dizajneri, developeri i inženjeri; svi plahog duha, prestravljeni cajkama u domaćem radio prostoru. Ej, neka radi tko što hoće u svoja četiri zida, ali…

Interesantno je promatrati ovako javno i masivno odbijanje gledanja vlastitog odraza u ogledalu. Milan Bandić, rodom Hercegovac, omražen kao rođo s vezama, čovjek koji je bio u zatvoru zbog financijskih afera, gradonačelnik je Zagreba, te kulturne metropole svih Hrvata (tako mu je tepao Tuđman) nekih dvanaest godina. Ali, on nije slika građana, ne, njega nije izabrala većina, nego tamo neki došljaci sa privremenom ZG adresom. Željko Kerum, Vlaj, veliki šef (propalog) lanca dućana kojeg je navodno osnovao pomoću robe iz ratne humanitarne pomoći, čovjek s pršutom na čelu, bio je gradonačelnik Splita, tog kulturnog cvita Mediterana Ali, on nije slika građana, njega nije izabrala većina. Opet neki drugi, došli tu pa bi kao glasali. Divljaci! Pravi građani, zna se, sjede doma, piju kavu i povremeno tipkaju na Fejsu o tome za koga bi se trebalo glasati (i redovito ne odu na izbore), ali i koju muziku treba zabraniti.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend