22. dec 2021.

„Last Despatches“: Zašto su balkanski ratovi bili tako smrtonosni za novinare

Ovaj uvod u novu knjigu BIRN-a „Last Despatches“, objavljena u znak sjećanja na novinare i medijske radnike koji su poginuli tokom i neposredno nakon balkanskih ratova, osvrće se na pitanje zašto su sukobi 1990-ih bili tako smrtonosni za reportere.

Teško da bi dan prošao bez opasnosti – odlazak na borbenu liniju ili izvještavanje sa sarajevskih ulica, bilo je lutrija, sreća …”

Ovako se bosanska novinarka Arijana Saračević Helać sjeća ranih devedesetih – vremena opasnosti, straha i krvi. „Imala sam sreće za vrijeme rata, zaista jesam”, istiće Saračević Helać, koja je u to vrijeme radila za Radio-televiziju Bosne i Hercegovine. „Zarobljena sam, ispala sam iz helikoptera, metak je prošao tako blizu mene da sam godinama imala trag od prolaznog metka“.

Ratovi na Balkanu devedesetih u historiji su zabilježeni kao jedni od najsmrtonosnijih za novinare. Za vrijeme i neposredno nakon konflikata koji su izbili usred raspada Jugoslavije i koji su se nastavili od 1991. do 2001. godine, ubijeno je više od 150 novinara, fotografa, televizijskih snimatelja, producenata, fiksera i drugih medijskih radnika.

Neke su borci ubili na kontrolnim punktovima, neki su ubijeni u svojim kancelarijama ili izvan svojih kuća; drugi su poginuli u neselektivnim minobacačkim napadima ili su postali „kolateralna šteta“ vazdušnih napada. Dolazili su iz raznih medija i raznih zemalja, ali jedina stvar koja im je bila zajednička je bila ta da su ubijeni dok su obavljali svoj posao.

Sve njihove smrti ostavljaju neizbrisive tragove žalosti – 23-godišnji fotograf koji je ubijen  dok je snimao posljednju fotografiju svog voljenog rodnog grada u plamenu; dopisnik čija je lobanja smrskana njegovom vlastitom pisaćom mašinom; reporteri i fikser koji su ubijeni dan nakon završetka rata tokom kojeg su izvještavali; TV ekipa koja je stradala štiteći tijelo petogodišnjeg djeteta od artiljerijskog udara.

Samo nekolicina ubistava medijskih radnika je za vrijeme ratova 1990-ih propisno istražena, čak i od strane njihovih vlastitih zemalja. Još manje ljudi je procesuirano.  Do januara 2022. jedina osoba koja je osuđena  je – komandant srpske paravojne formacije „Kapetan Dragan“ Vasiljković, koji je proglašen krivim za ratne zločine protiv ratnih zarobljenika i civila, uključujući i jednog reportera.

U nekim slučajevima nije jasno ni ko je otvorio vatru, a i dalje traju sporovi oko toga koja je strana na bojnom polju kriva. Spisi predmeta ostaju otvoreni u tužilaštvima diljem Balkana, skupljajući sve više prašine kako godine odmiču.

Specifične prilike ratova na Balkanu stvorile su posebne opasnosti za novinare – naročito spremnost različitih snaga da granatiranjem i snajperskim napadima gađaju civilna područja gradova poput Sarajeva. „Bilo je tako malo obzira prema civilima, prema čovječanstvu“, kaže Janine di Giovanni, koja je za The Times izvještavala o ratovima na Balkanu. „A novinari u Sarajevu, mi smo bili dio grada. Tako da smo i mi bili na meti – ne zato što smo bili novinari, već zato što smo bili tamo“.

Jedan od razloga zašto su konflikti na Balkanu bili tako smrtonosni za novinare bio je rašireni angažman paravojnih formacija – boraca koji su bili „vođeni nacionalističkom mržnjom, motivisani pljačkom i željom da se istrijebi druga strana“, kaže Drago Hedl, koji je izvještavao o hrvatskom ratu za list Slobodna Dalmacija.

Paravojne jedinice djelovale su s osjećajem nekažnjivosti. Kao što je jednom istaknuo veteran dopisnik BBC-a John Simpson: „Oni znaju da se vjerojatno neće suočiti s problemima ako upucaju nezgodnog svjedoka“. Često su bili vojno neobučeni i loše disciplinovani, a ponekad i pijani. Godine 1999, dok su izvještavali o ratu na Kosovu, pijani pripadnici paravojnih formacija odveli su u šumu Janine di Giovanni i dvije njene kolegice i zatim ih „natjerali da kleknu, praveći se da će da nas likvidiraju“.

„Pucali su nam iznad glava i raspravljali hoće li me silovati ili ne“, prisjeća se di Giovanni. „Kao što to u ratu često biva, umiješala se slučajnost sudbine – dobili su radio poziv da je američki pilot oboren u blizini, pa su nam jednostavno ukrali svu opremu i novac i bacili nas nasred mračne i ledene planine“.

Ratove na Balkanu karakterisale su fragmentirane slagalice borbenih linija i kontrolnih punktova, a reporteri bi ponekad nesvjesno zalutali na rizično područje. Marcus Tanner, koji je radio za The Independent  za vrijeme ratnih godina, prisjeća se kako je vozio iza zavoja, a zatim naleteo pravo u „masu histeričnih, paničnih hrvatskih Srba koji su nas izvukli iz mog auta i polili benzinom, govoreći ako će oni umrijeti, trebali bismo i mi”.

Neki medijski objekti su pogođeni jer su bili viđeni kao kanali za „neprijateljsku propagandu“. „Prvi napad u Bosni i Hercegovini bio je usmjeren na medije. Hum (TV repetirot na brdu iznat Sarajeva) je granatiran kako bi se zaustavilo emitiranje, kako bi se spriječilo da istina o agresiji na Bosnu i Hercegovinu dođe do ostatka svijeta”, kaže Arijana Saračević Helać.

Nekoliko godina kasnije, NATO je bombardovao sjedište Radio-televizije Srbije u Beogradu jer je prema britanskom premijeru Toniju Blairu, ona bila dio „aparata diktature i moći Miloševića”. Rukovodstvo RTS-a nije uspjelo da evakuiše svoje uposlenike, od kojih je 16 ubijeno. Mnogi vjeruju da su tamo ostavljeni da umru kako bi ih Miloševićev režim mogao iskoristiti u propagandne svrhe.

„A na koji drugi način ubiti istinu?“

Mediji su također ponekad bili na meti u pokušaju da se kontroliše narativ konflikta. Jeta Xharra, koja je radila kao fikser i prevodilac za vrijeme rata na Kosovu, a sada je direktorica BIRN-a Kosovo, kaže da je režim jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića pokušavao predstaviti konflikt na Kosovu kao samoobrambenu borbu njegovih snaga, „kada su zapravo oni bili ti koji su ubijali, pljačkali i etnički čistili sela naseljena nesrbima. Dakle, bilo im je u interesu osigurati da istina ne izađe na vidjelo, a na koji drugi način ubiti istinu osim da se ubije ili prestraši novinar?”.

Xharra se prisjeća kako je snimatelja BBC-a sa kojim je radila ustrijelio snajperist dok su izvještavali o napadu srbijanskih vojnika i paravojnih jedinica na kompleks lidera Oslobodilačke vojske Kosova 1998. godine. „Metak je prošao kroz kutiju cigareta i svežanj novčanica, a potom završio u bateriji njegovog mobilnog telefona. Mobilni telefon je zapravo spriječio da metak uđe u njegov stomak“, kaže ona.

„Drugi razlog zašto je rat bio toliko opasan za novinare je taj što je Milošević mnogo uložio u propagandu“, nastavlja Xharra. „Dakle, dolazak stranih novinara i prikazivanje Albanaca kao žrtava Miloševićevog režima na Kosovu, potpuno je uništilo narativ koji je on pokušavao predstaviti svijetu, da samo brani hrišćanstvo od muslimanskih terorista. Dakle, ulozi su bili veliki i zato je znao uhititi strane novinare koji su dolazili izvještavati“.

Ponekad su određeni novinari bili na meti političke osvete, poput urednika i izdavača Slavka Ćuruvije, otvorenog srpskog protivnika Miloševića kojeg je u Beogradu ubila Služba državne bezbjednosti za vrijeme vazdušnih NATO napada na Jugoslaviju.

Budući da su sukobi na Balkanu bili tako blizu zapadnoj Evropi, ovo je značilo da je mladim, neiskusnim novinarima bilo lako putovati tamo. „Za mnoge to je bio prvi pravi rat. Tako da je mnogo ljudi otišlo tamo ne znajući pravila angažmana, ne samo profesionalno, već i u smislu brige o sebi“, kaže Ed Vulliamy, koji je za The Guardian izvještavao o ratu u BiH. „Niko im nije rekao: Ne prelazite borbene linije. Saznali su to na teži način“.

„Ovo su bili prvi ratovi naše generacije, tako da niko nije imao nikakvog iskustva”, kaže Tim Judah, koji je za vrijeme konflikta bio dopisnik listova The Economist i The Times za Balkan. „U isto vrijeme mnoge novinske organizacije nisu htjele trošiti novac potreban za zaštitu njihovih novinara”.

Judah se prisjeća incidenta s početka rata u Hrvatskoj, kada je sa svojim kolegama pitao njemačkog novinara želi li ih otpratiti na područje Gline, gdje je bilo izvještaja o nasilju. Nijemac je odbio. „U Glini su počele nasumično padati minobacačke granate pa smo se vratili u auto i odvezli što smo brže mogli. U jednom trenutku proletio je automobil s oznakom ‘Press’ na vjetrobranu. To je slika koja mi se urezala u pamćenje jer gledajući unatrag pitam se da li sam mogao nešto učiniti da to zaustavim“. U autu je bio Nijemac, Egon Scotland. Tog dana je ubijen u Glini.

Lokalni novinari u nekim od bivših jugoslovenskih republika našli su se u novoj opasnoj situaciji nakon izbijanja konflikta. Kako kaže Ed Vulliamy: „Nisu išli tražiti rat, rat ih je sam našao“. Imali su manju zaštitu i naišli su na veći rizik od svojih bogatijih  stranih kolega, te su morali brzo učiti na poslu. „Očvrsnuli smo na terenu“, kaže Arijana Saračević Helać. „Niko od nas nije bio obučen (za ratno izvještavanje), nismo imali nikakvu zaštitu, samo smo upali“.

Marcus Tanner kaže da su sve strane u svim ratovima na Balkanu željele zadržati međunarodno mnjenje na svojoj strani, pa nisu namjerno ciljale na strane novinare. Domaći novinari ‘neprijateljskih’ nacionalnosti bili su, međutim, druga stvar: „Bilo je sasvim drukčije za lokalne novinare koji su smatrani propagandistima ‘druge strane’ i  shodne tome ciljani i tretirani“.

Tokom ratova devedesetih, novinari koji su radili u mjestima i gradovima koji su bili pod opsadom bili su u istoj situaciji kao i ostatak lokalnog stanovništva, uz mogućnost da budu i ubijeni, poput Siniše Glavaševića, urednika Radio Vukovara, koji je ubijen zajedno s nekoliko stotina drugih kada je 1991. Vukovar, koji je bio pod opsadom, pao.

Neki novinari koji su mogli pobjeći zapravo su odlučili ostati i nastaviti izvještavati, smatrajući da su dužni obavijestiti svoje sunarodnjake, a možda i cijeli svijet, o tome što se događa. „Za nas je borba za istinu bila naša vrsta otpora“, kaže Saračević Helać.

Za neke nezavisne novinare opasnost nije nestala ni prestankom borbenih dejstava. „Nebrojeno puta sam mogao poginuti kao i gotovo hiljadu mojih sugrađana koji su ubijeni na gradskim ulicama ili u svojim domovima za vrijeme bombardovanja. Ali kada je rat završio i kada sam počeo pisati o zločinima koje su počinili pojedini pripadnici mog naroda, postao sam hodajuća meta. Bilo je prijetnji, vrlo ozbiljnih prijetnji smrću i bojao sam se za svoj život”, kaže Drago Hedl.

Vlasti država koje su proizašle iz bivših jugoslovenskih republika, gotovo u potpunosti nisu uspjele ostvariti pravdu za smrt ovih novinara i medijskih radnika, uglavnom zbog oficijalnog nemara ili nezainteresovanosti, ali ponekad i zato što njihova ubistva još uvijek pokreću pitanja o osobama koje su danas povezane s najvišim nivoima vlasti na Balkanu.

Ova evidentna nekažnjivost poslala je mračan signal da ciljanje na novinare neće rezultirati kaznom. „Činjenica da je tako malo ljudi ikada odgovaralo za ubistva novinara na Balkanu sugeriše da je ubistvo vesnika opšte prihvaćeno od strane vlasti – ili barem nije prioritet“, kaže Emma Daly, koja je izviještavala za The Independent  za vrijeme ratova devedesetih i sada radi za Human Rights Watch.

U odsustvu pravde, BIRN-ova knjiga „Last Despatches“ predstavlja čin komemoracije. Ovdje prikupljenih 20 priča dio su serijala kojeg BIRN objavljuje od 2018. godine, pod nazivom „Last Despatches“ u kojem se porodice, prijatelji i kolege sjećaju medijskih radnika koji su stradali.

Naši napori da očuvamo sjećanje na njih takođe odražavaju naše uvjerenje da su slobodni mediji važniji nego ikad u borbi za istinsku demokratiju i održiv mir na Balkanu. Prema riječima na spomen-ploči na zidu stambene zgrade u kojoj su ubijena tri novinara u gradu Mostaru za vrijeme rata u BiH: „Neka njihove žrtve budu opomena u korist mira i tolerancije“.

Ovom tekstu doprinjela je i Azra Husarić.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend