01. apr 2022.

Medijski dokazi u bazi sudskih spisa Haškog tribunala

O projektu i medijima kao dokazima čitajte na projektnoj stranici MedijiKaoDokaz.ba.

Najmanje 31 novinar i novinarka koji su svjedočili pred Haškim tribunalom u slučajevima ratnih zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije tokom protekle dvije decenije su kroz svoje iskaze pred sudom potvrđivali davno napisane rečenice, detaljno opisivali proces pripreme izvještaja, načine na koje su dostavljali snimke u redakcije i pojašnjavali kako su radili intervjue sa optuženima za ratne zločine[1]. Taj broj čini manje od jedan posto od ukupnog broja svjedoka pred Tribunalom. Sa odmakom od nekoliko godina, kroz projekt Mediacentra Sarajevo njih 14 su kroz dubinske polustrukturirane intervjue podijelili svoja iskustva, dileme i mišljenja o sudskim procesima.

U želji da zabilježi njihovo profesionalno iskustvo u izvještavanju sa prostora nekadašnje Jugoslavije i ispita motive za njihove odluke da svjedoče pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, MKSJ, intervjui su bili prilika da ostane zabilježeno kako je tekao proces njihove pripreme za svjedočenje, kako je izgledalo ispitivanje iz njihovog ugla, te u konačnici, kako smatraju da su doprinijeli sudskom procesu.

Novinarska iskustva se razlikuju, ovisno o tome da li su svjedočili u jednom ili više slučajeva, ali ono što je zajedničko svima jeste da je cijeli proces bio jako stresan i da, u odnosu na hiljade svjedoka koji su preživjeli zločine, novinari i novinarke imaju utisak da njihov doprinos u maloj mjeri pomaže da se cijela priča ispriča.

Novinar BBC-a, Jeremy Bowen, u razgovoru za Mediacentar Sarajevo, na pitanje o njegovoj reakciji na poziv na svjedočenje, kaže da je smatrao da je njegova uloga da bude svjedok.

„Kada su me pitali, rado sam pristao da svjedočim pred Haškim tribunalom. Znate, toliko pričamo o tome da smo svjedoci – pa možemo biti i svjedoci u sudnici. Zato sam to uradio. Mislio sam da je to moja uloga. Nikada nisam mislio da naše prisustvo pogoršava stvari ili nešto takvo. Rat bi se odvijao s nama i bez nas, ali bilo je važno da neko može osvijetliti tamne kutke. Čvrsto sam to vjerovao. To je bio moj posao“, rekao je u intervjuu u februaru 2022. godine, napravljenom kroz projekt „Novinarstvo kao prvi nacrt istorije“.

Tokom projekta, Mediacentar Sarajevo je pretražio i više od 100.000 dokaznih materijala iz baze sudskih spisa MKSJ u potrazi za medijskim sadržajem korištenim kao dokaz u argumentaciji tužilaštva, odbrane i sudskog vijeća.

Korišteni medijski dokazi

Tokom 2021. godine, tim istraživača Mediacentra Sarajevo je pretražio dokazni materijal prihvaćen na sudu, priložen od odbrane, tužilaštva i sudskog vijeća za 25 optuženih osoba, što predstavlja 15,5 posto ukupnog broja predmeta. Baza sudskih spisa klasifikuje materijal kao 21 predmet sa objedinjenim slučajevima „Mladić i Karadžić“, „Stanišić i Župljanin“, „Naletić, Martinović; Kovačević, Stakić“. Selekcija predmeta za pretraživanje rađena je na osnovu informacija koje je dostavio Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove, osnovan 2010. godine kako bi preuzeo vršenje određenih funkcija MKSJ, o slučajevima u kojima su se kao svjedoci i svjedokinje pojavljivali domaći i strani novinari.

Javni i dostupni dokazni materijali u slučajevima gdje su svjedočili novinari i novinarke broji 143.240 dokumenata. Imajući u vidu da je materijal prevođen na engleski jezik i da je često isti dokaz arhiviran dva puta, dalje filtriranje pokazuje 80.235 jedinica dokaznog materijala. Jedinica dokaznog materijala se sastoji od medijskog članka na više jezika ili videomaterijala i pratećih transkripata na više jezika.

Imajući u vidu da se Baza sudskih spisa i arhivi MKSJ-a periodično nadopunjuju, važno je napomenuti da je istraživanje rađeno od januara do juna 2021. godine, te u tom periodu izdvojeno je 2.726 medijskih jedinica, odnosno 3,4 posto ukupno pretraženih dokaza, što je u prosjeku oko pet posto medijskog materijala po sudskom predmetu. Podaci pokazuju da medijski materijal u najvećoj mjeri prilaže tužilaštvo, a oko jedne trećine prilaže odbrana, dok je u izuzecima moguće pronaći medijske dokaze koje prilaže i sudsko vijeće.

Među materijalima se mogu pronaći medijski članci u formi vijesti i izvještavanja o dešavanjima tijekom rata, značajan broj intervjua sa optuženima za ratne zločite, kao i veliki broj videomaterijala. Skoro polovinu medijskog materijala čine video snimci domaćih i stranih medija (45,6 posto). Među prikupljenim dokumentima nalazi se i značajan broj članaka objavljenih neposredno nakon rata u BiH i početkom 2000-tih, naročito medija iz BiH, Srbije i Hrvatske, te svakako medija iz Srbije koji se tiču rata na Kosovu.

Grafikon 1. Medijske forme dostupne u Bazi sudskih spisa MKSJ-a

 

S obzirom na količinu dokaznog materijala, najviše medijskih dokaza priloženo je u objedinjenom slučaju koji se odnosi na suđenja Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, čak 781 dokaz, od kojih su 723 videosnimci. Ipak to čini tek četiri posto ukupnog dokaznog materijala u predmetu klasificiranom u bazi spisa kao „Karadžić and Mladić“. Kad su u pitanju postoci korištenja medija od strane odbrane i tužilaštva, optuženi i vijeće odbrane priložili su 140 medijskih dokaza, a tužilaštvo 641 dokaz.

 

Predmet u bazi sudskih spisa „Karadžić i Mladić“ dokumentuje medijski materijal od više od 100 medijskih kuća iz cijelog svijeta, od lokalnih medija kao što su Radio Ključ, Vlašićki Vjesnik i Sanski Most Online, većih medija iz regiona kao što su Politika, Oslobođenje, SRT, TV Beograd, BHT i drugi, do svjetskih medijskih kuća kao što su CNN, ABC News, Le Monde, Guardian, Der Spigel, i ostalih.

Od novinara i novinarki koji su dali intervju sa Mediacentar, u procesima protiv Karadžića i Mladića svjedočili su Martin Bell, Jeremy Bowen i Ed Vulliamy. Najveći broj pretrešenih medijskih dokaza vezan je za BBC arhivske snimke Jeremyja Bowena i Martina Bella.

Izuzeci od pravila

Kad su u pitanju strani mediji, među dokazima značajno dominiraju anglosaksonski izvori, mediji iz Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država, a prati ih francuski Le Mond. Iako na nivou izuzetka, nalazimo i nekoliko primjera korištenja njemačkih i španskih medija. Naprimjer, vezano za slučajeve Karadžića i Mladića korišten je intervju sa Šešeljem objavljen u novinama Der Spiegel u augustu 1991.

 

Značajan dokazni materijal je i intervju sa Radovanom Karadžićem kojeg je, 13. jula 1995. godine, radila novinarka Angel Santa Cruz Molina za španske novine El Pais. Transkript intervjua broji 11 stranica.

 

Isječak iz intervjua sa Karadžićem za španske novine El Pais, 13. juli 1995.

Slučajevi sa najmanje i najviše korištenog medijskog materijala

Prema podacima koje je prikupio Mediacentar o predmetima u kojima svjedoče novinari, najveći procenat medijskog materijala korišten je u slučajevima vezanim za zločine na području Prijedora. Tako je na suđenju Dušku Sikirici od 406 dokaza priloženih od odbrane i tužilaštva, čak 66 (16,3 posto) medijski sadržaj, od kojih je 57 članaka iz lokalnog medija Kozarski vjesnik, zatim dva iz Večernjih novosti, tranksript emisije Radija Prijedor, a ostatak čine strani mediji BBC News, The Washinton post, New York Times. Slučaj Sikirica je jedini gdje odbrana ne koristi medijski dokazni materijal.

Na suđenju protiv Milomira Stakića i Milana Kovačevića, izdvojena su 143 jedinice medijskog dokaznog materijala (13,5 posto ukupno korištenih dokaza), od čega je 39 priložila odbrana, 103 tužilaštvo, a videosnimak zatvorenika koji su iz Keraterma stigli u Trnopolje, priložilo je sudsko vrijeće. U ova dva predmeta, lokalni medij Kozarski vjesnik čini oko polovinu medijskog materijala, zatim 14 članaka objavljenih u Oslobođenju tijekom 1992. godine koje je većinom priložila odbrana, a u dva slučaja i tužilaštvo, članak iz Slobodne Bosne iz 1992. godine, te strani madiji kao što su The Guardian, TIME, ITN TV.

Članci i videozapisi novinara Guardiana Eda Vulliamyja i dokazni materijal novinarke ITN-a Penny Marshall, o logorima u Trnopolju, Omarskoj i Keratermu, pretresani su i kroz svjedočenje Vulliamyja, gdje su u značajnoj mjeri korištene i njegove bilješke razgovora sa Kovačevićem iz 1996. godine, kad je optuženi priznao zločine. Vulliamy u razgovoru za Mediacentar navodi da je to ujedno bilo i njemu najteže svjedočenje.

„Na neki način, najteži je bio Kovačević jer sam zabilježio njegovo priznanje [u bilježnicu], jedno od rijetkih priznanja, tako da je dokazni intenzitet toga što se dešavalo sa tom bilježnicom, bilo je – da [bilo je snažno].“

O svom iskustvu svjedočenja u jedanaest predmeta pred Tribunalom, Vulliamy za Mediacentar dijeli kako se detaljno psihički pripremao na svako ispitivanje, jer svako svjedočenje je „ponovno proživljavanje svega“, te smatra da u konačnici postignuće MKSJ-a nije pravno, nego historijsko, jer je „priča napokon ispričana“, prevashodno zbog hrabrosti ogromnog broja preživjelih i ožalošćenih koji su svjedočili, a novinari su, kako smatra Vulliamy, dali sve od sebe.

„Zbog hrabrosti ljudi koji su došli iz raštrkane, slomljene dijaspore – priča je ispričana. Novinari su je prilično dobro pričali dok smo bili ovdje i davali sve od sebe, ali čitav obim detalja nije mogao stati u naše članke ili televizijske i radijske emisije, čak ni fotografije.“

 

Grafikon 2. Predmeti pred Hagom sa najvećim postotkom medijskog materijala u odnosu na ukupni broj prihvaćenih dokaza dostupnih u Bazi sudskih spisa 

Najmanje medijskog sadržaja nalazimo u suđenju Enveru Hadžihasanoviću, za komandnu odgovornost za zločinje počinjene nad zatočenicima i civilima u srednjoj Bosni, uključujući zločine pripadnika odreda „El Mudžahid“– od 2.806 dokaza dostupnih kroz MKSJ bazu, tek 21 (0,7 posto) je medijskog sadržaja (14 – tužilaštvo, 7 – odbrana), uključujući intervju sa pripadnikom mudžahedina kojeg je radio dopisnik Sunday Timesa, Andrew Hogg, jedan od svjedoka pred Haškim tribunalom sa kojim je napravljen intervju na ovom projektu.

Pored Hoggovog svjedočenja, i nekoliko članaka Irish Timesa, korišten je materijal domaćih medija, uključujući ratne novine kao što su Bilten 37. Muslimanske lahke brigate, El-viva, Patriotski list, zatim video arhivi TV Vitez, RTS-a, HRT-a. Izuzetak od uobičajene štampe i medijskih kuća prisutnih u arhivu dokaza čini propagandni materijal „Mujahedin“ na arapskom jeziku u produkciji Azzam Publications UK, kontroverzne izdavačke kuće iz Londona, čiji su administratori izručeni iz UK u SAD nakon terorističkog napada 11. septembra, a 2014. godine osuđeni na kaznu zatvora zbog materijalne podrške terorizmu.

Mali postotak medijskog sadržaja nalazimo i u dokazima sa suđenja Milanu Milutinoviću, bivšem predsjedniku Srbije optuženom za zločine na Kosovu 1999. – od 4.202 dokaza, 36 su medijskog zadržaja (0,9 posto), uključujući članke iz Vremena, Politike, Danas, Timočke Krimi Revije, Pravde, RTS-a i drugih.

Samo jedan dokaz, video-snimak kosovskog ljekara Lirija Loshija sa mjesta zločina u mjestu Izbice, priložen je kao medijski materijal. Tijekom svjedočenja na suđenju bivšem zvaničniku srbijanske policije, Vlastimiru Đorđeviću, Loshi je rekao: „Kao ljekar, vidio sam da ne mogu pomoći pogubljenim ljudima, ali sam kao novinar pomislio da mogu zabilježiti masakr i pokazati javnosti šta se dogodilo“.

Naslijeđe Haškog tribulala u Bazi sudskih spisa

Dvadeset i četvrti, ujedno i završni godišnji Izvještaj Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKTJ)  prema Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija, predan je u augustu 2017. godine sa značajnim fokusom na naslijeđe i upravljanje naslijeđem MKTJ-a. Pored normativnog, vansudskog naslijeđa i naslijeđa vezanog za rodna pitanja i pravosuđe, posebna pažnja posvećena je operativnom naslijeđu vezanom, između ostalog, za korištenje baza podataka dokaznih predmeta i olakšavanje pretraživanja dokaznih predmeta kroz tačne i sveobuhvatne metapodatke.

U kontekstu operativnih preporuka, značajan dio aktivnosti usmjeren je na transfer nadležnosti, opreme, spisa i arhiva prema Međunarodnom rezidualnom mehanizmu za krivične sudove, a u vrijeme izvještaja preneseno je 71.8 posto fizičke građe i 88 posto digitalnih zapisa, a na Mehanizam je prenesena i odgovornost za očuvanje građe i upravljanje arhivima MKSJ-a.

Javni sudski spisi su dostupni online kroz Bazu objedinjenih sudskih spisa (UCR), a arhivska građa se dijeli u tri široke kategorije: sudske spise, spise koji se odnose na sudski postupak, i administrativne spise. Arhiv sudskih spisa tiče se konkretnih dokumenata koji su korišteni u vezi sa 161 predmetom, a dokumenti potiču od tužilaštva, odbrane, sudskog vijeća, optuženih. U njemu možemo pronaći odluke sudskih vijeća, transkripte sudskih pretresa, i dokazne predmete prihvaćene kao dokaze i od tužilaštva i od odbrane.

Statistički gledano, MKTJ procesuirao je 161 slučaj, saslušano je 4.650 svjedoka, a dokumentovano je oko 2,5 miliona stranica sudskih spisa. O obimnosti cijelog procesa govori i statistika da je MKTJ zapošljavao 7.000 ljudi, 87 sudija i sutkinja, pet tužitelja i tužiteljica, te četiri osobe u registru.

Današnja arhiva sadrži „hiljade dužnih metara fizičkih spisa i preko tri petabajta digitalnih podataka, uključujući dokumente, karte, fotografije, audiovizuelne snimke, predmete, baze podataka, internet stranice i druge vrste spisa“. Iz sekundarnih izvora dolazimo do podataka da je još u 2005. godini sud sadržavao više od 5.500 videomaterijala kao dokaze i skoro šest miliona stranica papira i fotografija i oko 13.000 artefakta prikupljenih kao dokazi[2].

Oko 70 posto sudskih spisa MKTJ-a i IRMCT-a su javni, a po navodima IRMCT-a spisi koji sadrže povjerljive informacije i informacije koje se tiču zaštite svjedoka, nisu dostupni javnosti. Po navodima Mehanizma periodično se vrši pregled povjerljivih spisa i, čim je to moguće, skida oznaka povjerljivosti ili omogućuje pristup redigovanim verzijama tih dokumenata. Ostaje nejasno na koji način će i kada će preostali spisi biti dostupni[3].

Važno je napomenuti da arhiv ne uključuje sav dokazni materijal iz perioda istrage, jer se dokazi prikupljeni tijekom istrage pohranjuju kod Tužilaštva i sadrže mnogo detalja koji se zatim ‘testiraju’ i upoređuju sa drugim materijalima i svjedocima, a na suđenju se prilažu samo oni dokazi koji se pokažu kredibilni i relevantni za slučaj. Prema tome, u online bazi dokaza uglavnom pristupamo materijalu koji je prihvaćen i korišten na otvorenim suđenjima[4].

Ipak, važno je napomenuti da je baza sudskih spisa izuzetno kompleksan arhiv. Samom činjenicom da unutar sebe sadrži tako široko postavljene kategorije, potrebno je puno strpljenja u istraživanju, a cijeli proces je vremenski zahtjevan. Za mnoge istraživače i novinare ta baza može biti zastrašujuća, ali testiranje tražilica i upoznavanje sa arhivom također može da otvori neka nova saznanja. Rad na unapređenju metapodataka, dostupnosti i boljoj uvezanosti jedinica arhiva, dugotrajan je proces u koji Mehanizam ulaže značajne napore, uporedo sa redovnim održavanjem i nastojanjem da se zastarjeli formati prilagođavaju brzim tehnološkim promjenama i ostanu pregledivi i dostupni.

Pregled koji je pripremio Mediacentar Sarajevo tiče se medijskog naslijeđa u dokaznim predmetima Baze sudskih spisa MKTJa. Više o projektu i medijima kao dokazima čitajte na projektnoj stranici MedijiKaoDokaz.ba.



[1] Mediacentar je 22 transkripta intervjua prikupio u saradnji sa MKSJ, dok su preostali novinari svjedoci locirani kroz sekundarnu literaturu i dodatnim istraživačkim radom na terenu.

[2] T. Huskamp Peterson, ‘Temporary Courts Permanent Records’, a Report for USIP, 2006, available at: http://www.usip.org/publications/temporary-courts-permanent-records. U Vuksic, Iva. Str 629

[3] Vukšić, Iva. Why We Should Open Archives from War Crimes Trials to the Public. https://www.ushmm.org/genocide-prevention/blog/why-we-should-open-archives-from-war-crimes-trials

[4] Vukšić, Iva. (2013). The Archives of the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia. History98(4 (332)), 623–635. http://www.jstor.org/stable/24429511

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

*

Send this to a friend