18. mar 2022.

Ko je učinio šta i kome?

Priča o Arhivu Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i borbi protiv poricanja.

Pixabay

Osnovan temeljem Rezolucije 827 Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija 25. maja 1993. godine, Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKTJ) po svom statutu je nadležan ratione materiae za kažnjavanje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije od početka 1991. godine. Tribunal je utvrđivao počinjenje zločina poput: teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949., kršenja zakona i običaja rata, zločin genocida, koji je definiran strogo prema člancima II. i III. Konvencije o genocidu iz 1948., te zločine protiv čovječnosti.

Statistički gledanopred Tribunalom je optužena 161 osoba, dok je njih 91 osuđeno. U toku suđenja saslušano je više od 4.650 svjedoka u više od 10.800 dana suđenja, u toku kojih je nastalo više od 2.500.000 (prema nekim izvorima, 3.500.000) stranica transkripata izgovorenog u sudnicama Tribunala. Svi slučajevi koji su razmatrani pred Tribunalom su sistematski dokumentirani, a u tom procesu nastala je ili prikupljena dokumentacija koja čini okosnicu Arhiva Tribunala.

Arhiv sadrži više od 4.706 dužnih metara arhivske građe, pri čemu je više od 3.769 dužnih metara preneseno na Rezidualni mehanizam, kao i skoro dva petabajta digitalnih zapisa, uključujući dokumente, mape, fotografije, audio i video snimke, objekte, baze podataka, web stranice i druge vrste zapisa. Kako bismo razumjeli količinu digitalnog sadržaja, dovoljno je reći da jedan petabajt digitalnih zapisa odgovara jednom milionu gigabajta, odnosno ukoliko bismo posložili milion USB diskova od jednog gigabajta jedan do drugog, trebala bi nam 92 fudbalska terena, odnosno više od 400.000 DVD diskova.

Potrebno je naglasiti da osim sudskih spisa, ovaj arhiv sadrži i dokumente istrage, pritvore, zaštitu svjedoka, ali i one koje se odnose na redovno poslovanje MKTJ (adminstracija, finansije, ljudski resursi, redovno kancelarijsko poslovanje). Ukratko, arhiv daje zapis o suđenjima, presudama, optužnicama, odgovorima odbrane – seriji sučeljenih činjenica i argumenata, ili kako kaže David Kaye: „Tribunal je nešto više od suda za ratne zločine. To je repozitorij svjedočenja, analiza, prosuđivanja, mišljenja, sudova, prezir, imaginarija, i sjećanja. Kaye dalje kaže da su: „U arhivu […] priče o onima koji su patili pod opsadom Sarajeva, [priče] o masakrima u i oko Srebrenice i u Vukovaru, [priče o] onima koji su preživjeli brojna silovanja u logorima bosanskih Srba u Bosni početkom devedesetih godina, etničko čišćenje u Krajini, i još mnogo toga. To daje glas ne samo žrtvama nego i optuženima, onima koji su, kao i srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, više puta odbijali autoritet Tribunala u dugim diskvizicijama pred sudom. Tribunal pohranjuje ocjene diplomata, vojnih oficira, međunarodnih analitičara, novinara, i drugih koji su u rad ICTY-a utkali iskustvo i ekspertizu“.

U suštini, ovaj impozantni arhiv sadrži multidimenzionalnu kolektivnu memoriju zemalja sljednica bivše Jugoslavije, njenih stanovnika i sadrži odgovore na fundamentalno pitanje „Ko je učinio šta kome?“ (Who Did What to Whom?), i jedini je put koji može omogućiti govorenje istine na takav način da ne može biti porečena.

Stoga je jasna iznimna zainteresiranost velikog broja aktera (vladinih, nevladinih, istraživačkih) za sudbinu i konačno prebivalište ovog arhiva, koji može dati odgovore na mnoštvo (još neodgovorenih) pitanja iz naše (zajedničke) prošlosti, odnosno baciti novo svjetlo na ratna dešavanja na području bivše Jugoslavije i biti lijekom za (ne)informiranu šutnju. Odnosno, kako piše Kaye, kako „primarna (sudska) vrijednost arhiva Tribunala postupno će se smanjivati […]. Nakon toga, sekundarna vrijednost arhiva, odnosno njegova memorijska, obrazovna i istraživačka vrijednost će postupno prevladati. Sadržaj arhiva Tribunala značajan će biti žrtvama, svjedocima i njihovim obiteljima te, u širem smislu, stanovništvu u ratom pogođenim zemljama. Vladini dužnosnici, drugi međunarodni sudovi, kao što su Međunarodni krivični sud, novinari, istoričari, istraživači, politolozi i osobe zainteresirane za očuvanje sjećanja na događaje opisane pred Tribunalom ili stvaranje obrazovnih materijala, također će biti u prilici zatražiti pristup arhivu“.

Kuda dalje sa Arhivom

MKTJ je prestao sa radom 31. decembra 2017. godine, te je uspostavljen Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove. U skladu s mandatom koji mu je povjeren, Mehanizam je preduzeo nadležnost nad više funkcija MKTJ, kao što su žalbeni postupci, postupci preispitivanja, ponovljena suđenja, suđenja za nepoštovanje suda i lažno svjedočenje, nadgledanje predmeta proslijeđenih nacionalnim pravosudnim sistemima, zaštita žrtava i svjedoka, nadzor nad izvršenjem kazni, pomoć nacionalnim pravosudnim sistemima, kao i održavanje arhivske građe i upravljanje arhivama.

Arhive su vlasništvo Ujedinjenih nacija i Služba Mehanizma za arhiviranje i dokumentaciju (“MARS”) ih održava u skladu s najvišim međunarodnim standardima. Mehanizam omogućuje pristup arhivskoj građi u skladu sa Smjernicama za pristup dokumentima u posjedu Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove.

Iako je bjelodano jasno da arhiva Tribunala ostaje u vlasništvu Ujedinjenih nacija, vođene su brojne debate o sudbini arhiva i njegovom konačnom prebivalištu. Debata se odvijala u tri pravca: pravac gubitka, pravac posjedovanja, i onaj najrazumiji – pravac pristupa arhivu.

S vremena na vrijeme u medijima se pojave napisi koji izražavaju zabrinutosti i svojevrsnu užasnutost o konačnom prebivalištu arhiva.

Davne 2008. godine tadašnji članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Haris Silajdžić su bili za donošenje zaključka ili odluke da Ministarstvo pravde BiH i Arhiv BIH pripreme pravni i stručni projekat za prihvatanje arhivske građe Haškog tribunala, na šta je uložio veto Nebojša Radmanović koji je ocijenio da je zaključak „destruktivan po vitalni entitetski interes RS i BiH“.

Godinu kasnije, Grad Sarajevo podnosi inicijativu o smještaju arhiva u Sarajevo, nakon čega je uslijedila reakcija Nedeljka Mitrovića, predsjednika Organizacije porodica zarobljnih i poginulih boraca i nestalih civila iz Republike Srpske, koji je tom prilikom izjavio da „Mi iz Banje Luke imamo nepovjerenje prema Sarajevu jer se zloupotrebljavaju podaci, jednostrano se prezentuju javnosti i za nas to nije prihvatljivo“, te iznio stav da arhiva treba biti podijeljena – „dio arhiva koji se odnosi na RS treba smjestiti u Banju Luku, a ostatak može ostati u Sarajevu“.

Naravno dijeljenje arhiva i njegovo rasparčavanje je nemoguće i u potpunoj je suprotnosti sa temeljnim postulatima arhivistike u kojima eksplicite stoji da se mora očuvati načelo provobitnog reda, odnosno da arhivska građa unutar fonda mora biti uređena kako je stvaratelj arhivske građe uspostavio, odnosno načelo je da nema preuređivanja.

Ovo arhivsko pravilo je na snazi još od 1898. godine (Nizozemski priručnik), i govori o tome da je bitno očuvati kontekst građe prema funkcijama i aktivnosti stvaraoca građe, u ovom slučaju Tribunala. Od tada do danas, povremeno se javljaju strahovanja o prenosu građe u Sarajevo, posebno glasova koji dolaze iz Republike Srpske.

Paralelno sa ovim domaćim, prvenstveno političkim glasovima, javljali su se i glasovi struke. Tako su doprinos ovoj diskusiji dali i arhivisti. U svom izvještaju „Privremeni sudovi, trajni zapisi“ američka arhivistkinja Trudy Huskamp Peterson je zagovarala stav da bi Ujedinjene nacije trebale istražiti uspostavu i kadrovsko popunjavanje Međunarodnog pravosudnog arhiva u Hagu koji bi objedinio sve privremene tribunale (MKTJ, MKTR, Tribunal za Siera Leone, itd.).  Ona smatra da bi takav jedinstven, centraliziran arhiv trebao stimulirati istraživanja, pružati dosljednu uslugu, i efikasno koristiti resurse kako bi sačuvao zapise i učinio ih dostupnim.

Nasuprot tom stavu, nizozemski profesor arhivistike Eric Ketelaar zagovara da originalne arhive treba čuvati netaknute, ali i što pristupačnije i što bliže narodima bivše Jugoslavije. Idealistički posmatrano, kaže Ketelaar u svom izvještaju „Justice, Reconciliation and Memories“ [nacrt izvještaja, neautorizirana verzija], mjesto trajnog čuvanja bilo bi u jednoj od zemalja bivše Jugoslavije: Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Sloveniji. Prijenos naslijeđa MKTJ u jednu od tih zemalja trenutno je inhibiran trenutnom situacijom u regionu.

„Od postojećih arhivskih institucija u susjednim zemljama, po mom mišljenju, samo Državni arhiv Austrije (Österreichisches Staatsarchiv) u Beču i Nacionalni arhiv Mađarske (Magyar Országos Levéltár) u Budimpešti ispunjavaju kriterije za trajno čuvanje takve građe. Oba arhiva imaju dobro i dugotrajno iskustvo bavljenja zajedničkim arhivskim naslijeđem […] Deponiranje arhiva MKTJ u nacionalne arhive moglo bi, međutim, naići na poteškoće finansijske, upravljačke i pravne prirode. Opcija bi bila uspostavljanje proširenja ili poslovnice Arhiva Ujedinjenih nacija u Evropi“, smatra Ketelaar.

Ukratko, veliki broj debata u javnosti se sužava na diskusiju o mjestu prebivališta arhiva, zanemarjući i druge aspekte – a to su integritet arhiva, pristup arhivu i njegova upotrebna vrijednost, što oba ova izvještaja snažno naglašavaju, ali se u dnevnopolitičkom rakursu ne pominju, nego gubeći snagu na raspravu o tome gdje će se nalaziti gubimo iz vida druge iznimno važne faktore.

Snaga arhiva je u njegovoj upotrebnoj vrijednosti, a ne u lokaciji. Iako je pored ovih odbijajućih, prisutno i u brojnim medijskim napisima jako emotivno slaganje sa idejom da bi takav arhiv trebao biti u Sarajevu, nije realistično očekivati da je u ovakvoj političkoj realnosti moguće osigurati dovoljno novca i spremnosti za takav zahtjevan poduhvat.

Već imamo Zemaljski muzej BiH, Umjetničku galeriju BiH, Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku BiH, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Biblioteku za slijepa i slabovidna lica BiH, Historijski muzej BiH i Kinoteku BiH čiji status postojanja na granici egzistencije nismo kao država u stanju riješiti već više od trideset godina. Zašto naivno misliti da bi bilo moguće osigurati trajno finasiranje i održavanje glomaznog mehanizma kao što je arhiv MKTJ?

Možda je potrebno poslušati stavove i razmišljanja o arhivskom nasljeđu MKTJ izrečene 2008. godine, koji još uvijek ne gube na snazi. Edina Bećirević i Robert Donia su u tekstu „Arhiv haškog tribunala (ICTY) mora biti otvoren za sve“[1] elaborirali bit arhiva tribunala:

„No, da se vratimo hipotetičkoj armiji korisnika širom svijeta koji će moći koristiti digitaliziranu bazu, pretraživati milione dokumenata za samo nekoliko sekundi i identificirati svaku datu riječ. Kad pretraživanje postane najzanimljivije, većini njih će biti rečeno da su dokumenti zaštićeni, nekad po 10, 15 ili 25 godina – i stoga nedostupni. Ili još gore, mnogi dokumenti su u potpunosti povučeni iz pretražive baze UN-a s ciljem da se zaštite države članice. U takvom svijetu, nepregledna hrpa dokumenata iz Tribunalovog arhiva će postati samo ogromni, neprikladni teret za grad ili državu u kojoj bude smješten. Korisnici koji budu dobili pristup bazi, moći će je koristiti i iz svojih domova, u bilo kojem dijelu svijeta. Malo će ko u 21. stoljeću odbaciti prednosti digitalnog pretraživanja, da bi se probijao kroz brdo papira. Miris arhiva i prašnjavih dokumenata koji usamljeničkom istraživačkom poslu daje neku sentimentalnu notu gubi na vrijednosti jednom kad osjetite prednosti digitalnog istraživanja. Odnos snaga je isti kao pisaće mašine i kompjutera. U međuvremenu, skladištenje, čuvanje i održavanje miliona dokumenata, transkripata i video snimaka, njenim će čuvarima prouzrokovati ogromne troškove. Buduća zgrada arhiva, mora imati klima-uređaje, fizičko osiguranje i biti veća od bilo koje zgrade arhiva koja postoji u Sarajevu. Prema trenutačno dostupnim informacijama, najozbiljniji kandidati za ‘fizičko’ mjesto arhiva su Budimpešta i Haag. Iako buduće mjesto arhiva nije od suštinskog značaja za grad ili državu u kojoj će taj arhiv ‘fizički’ biti smješten, za samu kolekciju je mnogo bolje da ostane cjelovita i u Haagu. U Haagu je sjedište i Međunarodnog krivičnog suda (ICC) i većina aktivista, istražitelja i akademika koji imaju interes za istraživanje ratnih zločina i zaštitu ljudskih prava, profesionalno su vezani za Haag. Stoga se nadamo da će bosanskohercegovački političari modificirati svoje zahtjeve prema UN-u i tražiti potpun i otvoren pristup dokumentima, a ne gubiti vrijeme na određivanju grobnog mjesta u koje će fizički arhiv konačno biti spušten“.

Fokus u svim nastojanjima govorenja istine i borbe za ostvarivanje prava leži u pristupu informacijama i dokumentima, znanju koje je pohranjeno u arhivu, a ne nužno na vanjsko-pojavnim topografski određenim faktorima. Pristup informacijama i dokumenima bez smetnje je ključ za govorenje istine. Istinom smo bliži pomirenju, a ne zgradom ili lokacijom arhiva.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

*

Send this to a friend