25. mar 2024.

Ugušeni „glas generacije“

Vajs je stradao od sopstvene pank kulture. Njoj u biznisu jednostavno nije mesto. Ona je dovela do pogrešnih procena, bahatosti i amaterizma u upravljanju, koji su se, između ostalog, ogledali u žurkama koje su koštale stotine hiljada dolara

„Jesi video vest? Gase i vice.com“ – jedna je od poruka bivših kolega koju sam primio 23. februara ujutru. To je jedna od onih vesti za koje prosto znamo da će se kad-tad dogoditi.

Uz kafu sam potom pročitao i vesti na američkim sajtovima u kojima je najavljeno gašenje internet izdanja vice.com i otpuštanje više stotina zaposlenih širom sveta. Iako se već godinama menjaju vlasnici, investicioni fondovi, menadžment i urednici, u pokušaju da se spasi kompanija koja je „eksplodirala“ na medijskom nebu 2014. godine, čini se da je ovakav kraj bio neizbežan iako je pre samo 10 godina osnivač Vajsa Šejn Smit obilazio najveće svetske TV stanice i ponosno govorio o tome kako je od pank fanzina iz Montreala napravio medijsku kompaniju koja je sa pravom nazivana „glasom generacije“.

Baš tada, dobio sam poziv da osnujem srpsku redakciju Vajsa. S obzirom na to da sam odrastao uz pank i formirao se devedesetih godina kao novinar na Radiju B92, nisam mnogo razmišljao – izgledalo je kao neverovatna prilika. I bila je.

Globalna medijska senzacija

U narednih 5,5 godina bio sam privilegovan da budem glavni urednik, iliti „šef sadržaja“ Vice Srbija. Privilegovan zbog ogromne slobode u izboru ljudi i tema kojima ćemo se baviti. Bili smo Vice Srbija, a zapravo smo pokrivali kompletan prostor bivše Jugoslavije.

Vice Srbija je bilo preduzeće koje je nastalo kao partnerstvo globalnog Vajsa i grčke Antene koja je obezbedila finansiranje, plasiranje sadržaja na TV kanalima i promociju kroz podršku sajta B92. Vajs je sa druge strane obezbedio vrhunski video i pisani sadržaj iz više od 40 zemalja. Antena je, pored Srbije, otvorila kancelarije i u Grčkoj i Rumuniji. U jednom trenutku bila je blizu lansiranja Vajsa u Sloveniji, Hrvatskoj i Mađarskoj, ali se to na kraju ipak nije desilo.

U svakom slučaju, Vajs je 2015. bio globalna medijska senzacija. Svi su želeli da budu deo Vajsa. Investitori, najveći svetski brendovi, holivudski reditelji, novinarske zvezde, umetnici, aktivisti, istraživači. Ako postoji definicija medijskog hajpa, to je ono što su ljudi iz Vajsa uspeli da naprave u tom periodu.

Vajs je glas generacije“, „sirova istina“, „izveštavanje sa stavom“, „obraćanje publici jezikom koji publika razume“. Sve su to bile parole koje su besomučno ponavljali ljudi koji su vodili Vajs. Kao posledica „hajpa“ svi su želeli da omirišu taj Vajs, da se očešu, da udahnu taj dašak slobode u izrazu koji je ovaj medij ponudio. „Hajp“ je između ostalog uspeo zato što je bio iskren i autentičan. „No bullshit policy“ je ono što je jedan od osnivača Šejn Smit širio kao zarazu među ljudima u kompaniji.

„Obraćamo se generaciji koja ima najbolji bulshit detektor od svih generacija do sada. Milenijalce ne možete prevariti“, govorio je Smit gostujući na CNN-u.

Spoj kreativne energije, talenta i hrabrosti

HBO je potpisao istorijski ugovor sa Vajsom za dnevni program koji se zvao VICE NEWS TONIGHT. Bio je to veći ugovor od cele sezone serije Igra prestola. Kancelarije i izdanja Vajsa rasle su kao pečurke na svim kontinentima. Vajs je imao najveći Jutjub kanal na planeti, a društvene mreže niko nije bolje razumeo od njegovih ljudi. Fejsbuk, Instagram, Snepčet, Tvič su imali zaposlene koji su bili 24 časa na usluzi Vajsu, jer je Vajs prvi pravio specijalan sadržaj za svaku platformu, generišući neverovatan saobraćaj. U kratkom roku biznis se proširio i na modu, zabavu, sport, gejming, tehnologiju i brzo se došlo do brojke od 17 različitih onlajn brendova. Sponzori su se bukvalno tukli u želji da prospu milionske kampanje u Vajs i milenijalce kao publiku. Sećam se nedeljnih globalnih kolegijuma i izveštaja: Vice Meksiko je potpisao ugovor sa Najkijem na dva miliona, Vice Nemačka sa Adidasom na milion, Francuska – neki viski će pljunuti pola miliona dolara za tri spota od po 45 sekundi. Kada je menadžment ukapirao da ima platforme za distribuciju sadržaja i savršenu produkciju, preostalo je samo još da napravi marketinšku agenciju kako bi zatvorio krug. Brzo je kupljena agencija Virtue koja je dobila naziv Vice Virtue. Svima su uzimane pare na tržištu – medijskim grupacijama, onlajn platformama, kablovskim i telko operaterima i oglašivačima. I svi su bili srećni jer se pored svega – pravio sadržaj koji je nepogrešivo gađao mlade ljude. Nagrade su pljuštale, medijske, filmske, digitalne širom sveta. Proizvodio se sadržaj koji je bio važan mnogim ljudima.

Izgledalo je zaista kao genijalan projekat. Spoj neverovatne kreativne energije, umetničkog talenta, novinarske hrabrosti i biznis logike. Sve je funkcionisalo kako treba. Vajs se preselio u Vilijamsburg u Bruklinu, kreativni direktor postao je genijalni reditelj Spajk Džonz. Snimalo se svuda na svetu, od Severne Koreje, preko ledenog Arktika, rata u Avganistanu do večitog derbija u Beogradu.

Novca i video-produkcije je bilo toliko da je Vajs suvereno saopštio kako je „vreme da se mladi vrate na TV ekrane“. Tako je 2016. nastao kablovski kanal Viceland.

Krajem iste godine, paralelno sa lansiranjem TV kanala širom sveta, počelo je da se govori o prodaji kompanije. Dizni, koji je već bio investitor je najdublje zagazio u pregovore o vlasništvu. Vajs je procenjen na neverovatnih 5,7 milijardi dolara. Osnivači su se cenkali, hteli su više i onda je sve krenulo nadole.

Pored TV kanala koji su gutali novac, kao i u drugim medijskim kompanijama u Americi, počele su da izbijaju optužbe za seksualno uznemiravanje i toksično radno okruženje, bacajući senku na uspeh firme. Posledice su bile brze i ozbiljne. Dizni se povukao, kao i drugi zainteresovani investitori, TV programi u koje se ludački ulagalo, ispostaviće se brzo, nisu uspeli da ubede nove generacije da ima smisla gledati linearni program na nekom TV kanalu, pa makar to bi onaj „kul“ kanal.

Vajs je imao poslednji trzaj u borbi za opstanak prošle godine, kada je pokušao bankrotom da se konsoliduje. Privatni investicioni fond i Soroš su upumpali još 350 miliona dolara, potom probali da ga prodaju za milijardu, ali spasa nije bilo. Aktuelni direktor Brus Dikson objavio je 22. februara ono čega su se zaposleni najviše plašili. Ne samo da će biti otpušteno poslednjih 900 zaposlenih, već će sve ono što je hiljade autora pisalo i snimalo u ovih 20 godina, biti sklonjeno sa interneta, usled gašenja sajta vice.com.

Padne ono što je sklono padu

Verujem da je Vajs stradao od sopstvene pank kulture. Njoj u biznisu prosto nije mesto. Ona je dovela do pogrešnih procena, bahatosti i amaterizma u upravljanju, koji su se ogledali u žurkama koje su koštale stotine hiljada dolara, helikopteri su prevozili prezentere, bilo je još mnogo troškova koji se nisu mogli plaćati biznis karticama, već samo kešom. Ali kako se kaže – padne ono što je bilo sklono padu. Barem kada je biznis u pitanju.

Ono na šta sam ponosan kada je Vajs u Srbiji u pitanju je da nismo bili samo “glas generacije”. Galeb, Nikša, Magda, Stefan, Katarina, Iva, Maša, Petra, Uroš, Petar, Loca, Miško, Milko, Ana, Marina, Miloš, Vuk, Morača, Ana T….i na desetine drugih saradnika, profesionalaca, amatera, aktivista i prijatelja Vajsa su učinila da je ovaj medij pet godina bio glas svih manjina, marginalnih grupa i zajednica. Uz bezrezervnu podršku dvoje Grka – Dimitre i Marka, i mnogih ljudi u kancelarijama u Londonu i Njujorku.

Izuzetno sam ponosan na ono što je ostalo iza Vajsa. Hiljade hrabrih i angažovanih tekstova i preko 150 dokumentarnih filmova. Vajs je prvi medij u Srbiji koji je bio zvaničan partner nedelje Prajda. Kroz TV produkciju se na kanalu sa nacionalnom frekvencijom mogao čuti glas mnogih ugroženih ljudi – od Roma, gej i trans osoba, ljudi koji boluju od teških bolesti, žrtava nasilja, onih koji pate od bolesti zavisnosti, mentalnih bolesti, onih koji pamte ratne zločine, koji su zarobljeni u kreditima, koje izvršioci isteruju na ulicu, pa sve do ljudi koji su svojim angažovanjem i autorstvom tako pametno provocirali konzervativni deo društva, medija, kulturne scene i establišmenta. To i jeste uspeh Vajsa, što je svojom pank filozofijom i jezikom koji govore obični ljudi uspeo da pokrene važne teme, osvaja nagrade i srca publike.

Htedoh da zaključim sa: „Priča o Vajsu bi mogla biti savršen dokumentarac, ali nažalost neće biti nikog da to snimi“. Ali ne lezi vraže, već se snima film, a autor je jedna najvećih bivših zvezda Vajsa.

I to je nekako vajsovski.

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend