
Da li, draga čitateljko/čitatelju, osećaš da si – pod uticajem? Nevidljivih sila uticaja medija, lidera mišljenja iliti influensera, prijatelja, porodice, grupe kojoj pripadaš?

U Rektoratu u Novom Sadu nedavno se odvijala borba za moć, prevlast, autonomiju ili pak dušu Univerziteta. Rektora nije smenilo, uprkos odlukama svih fakulteta da mu vide leđa, ali je zato u akademskom napredovanju zaustavljena ugledna profesorka i komunikološkinja dr Jelena Kleut. Ugrožena je njena akademska karijera, pa i sama egzistencija. Naime, jedna od nas bi ubrzo mogla dobiti otkaz. Mahom „uzdržano“ odbijanje članova Senata da Kleut izaberu u zvanje redovne profesorke može se tumačiti jedino kao politički revanšizam, disciplinovanje hrabrih, te istraga neposlušnih. Jer, Kleut je i među najglasnijim članovima akademske zajednice kada je reč o podršci studentskim zahtevima, protestima i blokadama. Na delu je osveta podobnih rektora i dekana protiv profesora koji su stali glasno protiv autoritarne vlasti i podržali borbu studenata protiv korupcije, kako ispravno ističe Mreža akademske solidarnosti i angažovanosti (MASA). Jelena Kleut je zato i simbol i poruka, a ne samo osoba od krvi, mesa i doktorata.

Bar tri četvrtine budalaština i pogrešnih informacija na internetu bilo bi sprečeno ako bi ljudi makar jednu sekundu svog vremena potrošili na to da provere koji je izvor nekog neverovatnog naslova koji su pročitali na Fejsbuku. Evo nekoliko besplatnih saveta za snalaženje u medijskoj džungli interneta koji umire

Da li će internet jednom naprosto doživeti kolaps od količine fekalija koje proizvodi? Ima li spasa, ako su i klasični mediji podlegli "ctrl+c/ctrl+v" novinarstvu? Da li to znači da je bolje bataliti sve te internete kada je o vestima i informacijama reč? Izvući kablove, povući se u pećinu, žvakati korenje i osluškivati samo svoj (ne)zdravi razum? Nipošto. Samo treba bolje razumeti internet, i zatim ga koristiti na način koji je odgovorniji prema sebi i drugima. Samo to

Lažna ravnoteža buja. Pa u istoj emisiji „debatuju“ po jedan astronom i astrolog, istoričar i teoretičar zavere, epidemiolog i antivakser... Ili jedna studentkinja u blokadi i – jedan „Ćaci“. Laž o „dve strane“ nije samo loše novinarstvo, već i političko oružje koje razvodnjava kritiku, relativizuje nepravdu i stvara osećaj da se ništa ne može promeniti jer „nijedna strana nije bolja“. U Srbiji, to koristi najviše onima koji imaju moć. Ukoliko su svi podjednako loši ili pristrasni, niko ne mora da odgovara. A mora.

Astrotravarstvo funkcioniše. Ljudi to gutaju. Niko više nema vremena da proverava ko stoji iza koje inicijative, stranice, pokreta. Svi žele brzu informaciju, lak utisak, gotovu emociju. Ako 100 botova tvrdi da je novi zakon odličan, to se prima kao istina. Ako 50 fejk naloga deli isti snimak s natpisom „Građani protiv opozicije!“, eto vesti na naslovnici prorežimskog tabloida

Kao naučnici, skeptici, ali i obični građani, valja da budemo oprezni i kritični prema pseudonauci. Naime, pseudonauku čini skup uverenja, tvrdnji i praksi koje se lažno predstavljaju kao naučna, ali im manjka dokaza, naučne metodologije, kao i otvorenosti za pobijanje i kritiku. U pitanju je lažna nauka u kostimu ili pod maskom prave nauke, jednostavno rečeno.

Objektivno mišljenje i javna sfera jesu u krizi u Srbiji, a samim tim je u krizi i demokratija. I to je zato što decenijama već imamo simulaciju kako javnih intelektualaca, tako i javnosti i javnog mnjenja u celini... Nama ne trebaju (ili ne fale – ima ih tušta i tma) ni režimski ni antirežimski pristrasni intelektualci. Nedostaju nam istinski intelektualci koji će da objasne naše društvo

Pre tačno četvrt veka, šestog aprila 1999. godine, u režimskom tabloidu Politika Ekspres objavljen je tekst „Ćuruvija dočekao bombe“. Potpisao ga je izvesni Miroslav Marković, a potom je u celini bio pročitan i na Dnevniku RTS. Samo pet dana kasnije, novinara Slavka Ćuruviju je dočekalo 14 metaka s leđa, u haustoru zgrade u kojoj je stanovao. Ubijen je na Uskrs, 11. aprila 1999.
U logici postoji i logička greška koja se naziva „Reductio ad Hitlerum“ („Svođenje na Hitlera“, za one sa jeftinijim latinskim ulaznicama). U pitanju je česta praksa da se nečije ponašanje ili stavovi dovode u (in)direktnu vezu sa Hitlerovim, i zbog toga moralno diskvalifikuju.
Dok se šut i iščupano drveće po Novom Sadu i Vojvodini još nisu ni raščistili, pojavljuju se teorije zavere o nedavnim olujama. Kao otrovne pečurke ili toksični narativi posle kiše.
Mihal Ramač je preminuo u subotu, u svom domu u Petrovaradinu. Posle kraće i teške bolesti, kako o tome pišu novine. Za prijatelje „Miša“, odnosno „Mižo“ na rusinskom, bio je legendarno ime, novinarska i urednička veličina. I veliki pesnik, književnik, prevodilac i intelektualac.

Albanofobija u Srbiji još nije umrla, a ka’će ne znamo. I što je krajnje neobičan osećaj straha, prezira i mržnje prema Albancima, bar za državu i društvo koji formalno žele Kosovo sa većinskim albanskim stanovništvom u svom sastavu, zar ne? Ili to, po starom-lošem običaju, Srbija želi Kosovo – ali bez kosovskih Albanaca u istom?
Ovo su tačno i okruglo 500. Fusnote ovog sociologa i kolumniste. To jest, ovo je moja 500. redovna kolumna u Danasovom dodatku Nedelja. Malo li je na ovu skupoću?

Mudri državnici, hrabre vođe, lažni doktorati, odvažni uzbunjivači, kvarni preletači, devastacija prirodne sredine, kriminal i korupcija takođe imaju formu mitova, bajki, legendi i basni, te jednog holivudskog filma. Neke od ovih priča su čista propaganda ili lažne vesti, a neke su važne istraživačke priče u interesu javnosti. Ali, zajedničko im je da su sve to – dobre priče o herojima i antiherojima, dobrim momcima i zlikovcima. I što zatim utiče na naše moralne kompase