10. sep 2015.

Istraživačko novinarstvo se ne oslanja samo na misteriozne izvore

ivan ninicAko se ne otkrije ko deli informacije iz značajnih sudskih predmeta i za čiji interes, imaćemo rijaliti šou u kojem se nastavlja urušavanje pravosuđa, institucija, a senzacionalizam potiskuje vladavinu prava, kaže Ivan Ninić, autor mnogobrojnih istraživačkih tekstova

„Teško mi je da poverujem da bi bilo ko od novinara odoleo a da ne objavi snimak susreta Ivice Dačića i Rodoljuba Radulovića. Ali tek bi odgovor na pitanje ko je dostavio pomenuti video-zapis izazvao tektonske promene na srpskoj političkoj sceni. Istraživačko novinarstvo moralo bi da otkrije ko deli informacije iz sudskih predmeta i za čiji interes. U suprotnom, imamo rijaliti šou u kojem se nastavlja urušavanje pravosuđa, institucija, a senzacionalizam potiskuje vladavinu prava.” Ovako izvršni direktor Centra za vladavinu prava Ivan Ninić komentariše objavljivanje tajnih policijskih snimaka čiji su akteri sadašnji ministar spoljnih poslova, a bivši ministar policije, Ivica Dačić i biznismen Rodoljub Radulović, egzotičnog nadimka Miša Banana.

Naš sagovornik naglašava da pre svega treba ispitati prirodu tog susreta, odnosno da li je to bio običan razgovor dvojice poznanika ili je rezultat tog „druženja” neko krivično delo. Međutim, za Ninića kao autor preko 200 istraživačkih tekstova u kojima je otkrio brojne malverzacije visokih funkcionera, podjednako je važno da li se iza lansiranja pomenutog snimka krije trgovina uticaja ili otkriva službena tajna.

– Za društvo je poražavajuće to što se od 2009. godine po čaršiji priča o postajanju 130 diskova na kojima su snimljeni susreti članova okupljenih oko narko-bosa Darka Šarića i tadašnjeg državnog vrha. Očigledno je da grupa privilegovanih, koja ima pristup tom materijalu, zna za sadržaj, ali ih ne ustupa institucijama i ti događaji ne dobijaju sudski epilog. Ukoliko se ispostavi da je u susretima Dačića i Radulovića bilo elemenata krivičnog dela, to će značiti poraz za pravosuđe. Zato je neophodno tražiti odgovore na pitanja: ko je sve to znao, kome je odgovaralo da snimak čuva kao arhivski materijal i kome ide u prilog da ga sada objavi – priča Ninić.

„Politikin” sagovornik dodaje i da ovaj slučaj pokazuje da su Savet za nacionalnu bezbednost i takozvani Biro za koordinisanje službi bezbednosti sve vreme bili „kišobran” Demokratske stranke. Naime, osnovan je 2006, godinu kasnije ozakonjen, a 2012. promenjen je način izbora njegovih članova, da bi ove godine bio obezglavljen i, samim tim, obesmišljen. Upravo to govori da je reč o telu koje je po načinu nastanka i funkcionisanja najmanje državna institucija, izmišljena kako bi poslužila u datom političkom trenutku.
– Taj Biro i Miodrag Rakić kao politička figura bili su žila kucavica Demokratske stranke. Rakić je na dnevnom nivou sublimirao i kanalisao sve informacije od značaja za nacionalnu bezbednost. Nažalost, više ga nema i nije pristojno komentarisati njegov rad, ali neke okolnosti pokazuju da su pojedine informacije korišćene u političke svrhe: zarad očuvanje klimave koalicije, za trgovinu uticajem, projektovanje budućeg uticaja na političku scenu Srbije… Takve informacije zapravo su čuvane za kritične situacije i verovatno su služile Borisu Tadiću kao garancija da u svakom momentu može da računa na 126 poslanika u parlamentu – smatra Ninić.

Dok Dačić optužuje bivše koalicione partnere da su zarad osvete pustili snimke susreta sa Mišom Bananom, a Boris Tadić loptu prebacuje u dvorište SNS-a, urednik KRIK-a Stevan Dojčinović tvrdi da njegov izvor „nema posebnih interesa da ih objavi”. Javnosti je ipak teško da poveruje u Dojčinovićeve reči budući da su afere, krojene prema tvrdnjama anonimnih izvora, najčešće skrivale želju za osvetom.
Kao saradnik na antikorupcijskom sajtu „Pištaljka”, Ninić je objavljivao tekstove o sumnjivom poslovanju privatnih firmi tada aktuelnih ministra, poput Predraga Markovića i Olivera Dulića, i smatra da uvek treba dobro razmisliti o motivima sa kojima izvor dolazi pred novinare. Ni za jedan napisan tekst nije dobio tužbu, što je, kaže, rezultat činjenice da sve podatke dobijene bilo iz poznatih bilo iz anonimnih izvora prima sa rezervom.

– U tom trenutku moram da izmerim težinu podataka kojim raspolažem u odnosu na motive izvora informisanja i potrebu javnosti da zna. Vrlo često nije reč o misterioznom izvoru, jer 90 odsto informacija je dostupno na internetu. Recimo, tekst o zloupotrebama u javnim nabavka nastao je iz dokumenata koje novinari ne koriste iako su im dostupni. To su brojevi „Službenog glasnika”, zapisnici tenderskih komisija, transakcije Uprave za Ministarstva finansija, građevinske dozvole… Naravno, samo čitanje podataka nije dovoljno, već ukrštanje i pravljenje čvrste logičke veze. To je osnov svakog istraživačkog novinarstva i samo tako se eliminiše senzacionalizam i odvajaju činjenice od spekulacija – kaže Ninić.
I posle tri godine mnogi ga pitaju za ime političkog protivnika koji je Niniću otkrio da Šutanovac na Vračaru, tačnije na „pašnjaku prve klase”, gradi luksuznu zgradu. Niko nije poverovao da je izvor komšija kojem je smetala buka sa vračarskog pašnjaka.

Ninić: Sponzor napada na mene sedi u kabinetu

Krajem avgusta Ivan Ninić je pretučen ispred ulaza u zgradu u kojoj živi. Za „Politiku” kaže da taj napad zapravo ima veze sa istraživačkim pričama na kojima radi i vodi do političara.

– I policiji i Aleksandru Vučiću nagovestio sam ko bi mogao da stoji iza napada. Policija samo treba da utvrdi u kom kabinetu sedi sponzor mog prebijanja. Stekao sam utisak da MUP temeljno radi na ovom slučaju, ali imam dozu nepoverenja da će istraga dobiti sudski epilog. Dosadašnji napadi na novinare potvrđuju da otisci prstiju napadača vremenom blede.

Kao srednjoškolac započeo borbu protiv nepravde

U borbu protiv korupcije Ivan Ninić, inače diplomirani pravnik,  krenuo je još kao učenik Pravno-birotehničke škole kada je otkrio da u srednjoškolskim domovima direktori nezakonito naplaćuju izdavanje abonentskih knjižica. Istraga je utvrdila ne samo da se ta „usluga” naplaćuje usmenom odlukom direktora, već da se tako zarađeni novac trošio za lične potrebe – kao bonus na platu, kupovinu torti, plaćanje taksi usluga…

– Bilo mi je jasno zašto cenu smeštaja u domu plaćam preko žiro-računa, ali nisam shvatao zašto izdavanje abonentske knjižice plaćam sekretarici na ruke bez priznanice. Klupko je počelo da se odmotava i na kraju je više od 2.000 srednjoškolaca, stanara tih domova, dobilo nazad oko dva miliona dinara, a odgovorni su kažnjeni – priseća se Ninić svojih ranih, antikorupcijskih radova. A danas je saradnik Saveta za borbu protiv korupcije.

 Foto: Lična arhiva 

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend