16. jun 2016.

Jedan zakon, dva aršina za huligane

U čemu je razlika između zahteva „Insajdera” 2009. za podatke o huliganima koji su optuženi za ubistvo Brisa Tatona, i zahteva „Politike” u slučaju prebijenog obezbeđenja Partizana

Batinaši sa južne Partizanove tribine, koji su 28. aprila brutalno pretukli radnike obezbeđenja ovog tima, ne krijući lica pred kamerama, uživaju zaštitu zakona koji štite privatnost građana.

Policija i tužilaštvo odbijaju da novinarima obelodane njihove krivične dosijee, što znači da će javnost ostati bez odgovora na važna pitanja. Koliko su puta Velja, Meda i Sale Mutavi prijavljivani, a koliko puta osuđivani za slična dela?

Da li je neko od njih trojice u vreme izvršenja najnovijeg krivičnog dela već trebalo da bude u zatvoru, na odsluženju neke ranije kazne?

Možda je još važnije pitanje da li je zakon isti za sve huligane? Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti tvrdi da jeste.

Kada se „Politika” u maju požalila Rodoljubu Šabiću zbog ćutanja tužilaštva, poverenik nas je podučio da je tužilaštvo u pravu jer je reč o „posebno poverljivim, zakonom zaštićenim podacima”.

Nije pomoglo ni to što se naš list pozvao na Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Međutim, u jednom drugom, javnosti dobro poznatom slučaju, ishod je bio potpuno drugačiji. Posle ubistva francuskog navijača Brisa Tatona 2009, „Insajder” Brankice Stanković pozvao se na ovaj isti zakon, dobio i objavio krivične dosijee vođa navijača Rada, Partizana i Crvene zvezde.


Opštirnije u štampanom i digitalnom izdanju Politike

 

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend