12. avg 2014.

Zašto Studio B više ne prenosi program Radija Slobodna Evropa

on-airProgram regionalnog Radija Slobodna Evropa (RFE) više se ne emituje na Radiju Studio B. Nezvanično objašnjenje glasi da je Studio B prekinuo saradnju, dok Ivana Vučićević, vršilac dužnosti direktora i glavni i odgovorni urednik RTV Studio B, za naš list tvrdi da te informacije nisu tačne.

Program regionalnog Radija Slobodna Evropa (RFE) više se ne emituje na Radiju Studio B. Nezvanično objašnjenje glasi da je Studio B prekinuo saradnju, dok Ivana Vučićević, vršilac dužnosti direktora i glavni i odgovorni urednik RTV Studio B, za naš list tvrdi da te informacije nisu tačne.

Uprkos ekspanziji interneta i kablovske televizije i dalje se reemituju strani programi na srpskom, a uslovi saradnje sa domaćim medijima su poslovna tajna

– Nije istina da se Radio Slobodna Evropa neće emitovati na našem radio kanalu i da smo mi prekinuli saradnju. Nama je od strane tog radija rečeno da treba da se registruju, to jest da dobiju potrebne dozvole od strane njihovog sedišta u Vašingtonu da bi se emitovali kod nas, i da do tada nisu u mogućnosti da produže ugovor koji je istekao 31. jula – objašnjava Vučićević.

Ona tvrdi da je ova kuća pravovremeno dostavila sva potrebna dokumenta koja je RFE tražila i da se nadaju da će „kada reše sve svoje probleme”, potpisati produžetak ugovora. Prema najavama RFE, prenosi direktorka, to bi trebalo da bude rešeno do septembra.

Šef beogradskog dopisništva Radija Slobodne Evrope Slobodan Kostić, koji se trenutno nalazi u Pragu, nije želeo da komentariše „prekid saradnje”, već nas je uputio na direktorku Balkanskog servisa Gordanu Knežević, koja je na godišnjem odmoru. A dok se ne reše problemi između ove dve kuće, Radio slobodna Evropa nastavlja sa emitovanjem na Radiju B 92.

U Republičkoj radiodifuznoj agenciji (RRA) bili su iznenađeni ovom informacijom. Predsednik ovog tela Goran Karadžić na naše pitanje da li postoji baza podataka o stanicama koje reemituju strane programe i koje sve strane programe u Srbiji možemo da gledamo i slušamo, odgovara da takvih podataka nema, jer stanice nisu u obavezi da prijavljuju kada sklope neki ugovor.

– One su pravni subjekti, posluju u skladu sa zakonom, potpisuju ugovor u skladu sa svojim interesima i nemaju nikoga ko je iznad njih u smislu cenzora ili nadurednika – kaže Karadžić.

Ugovori između dva emitera spadaju u domen poslovne tajne, jer o finansijskim kalkulacijama niko ne želi da priča. Ono što smo uspeli da saznamo, jeste da ono što piše u ugovoru „zavisi od kuće do kuće” i da naknada za pružanje usluga nije uvek u novcu, već i u ustupljenim minutima reklamnog prostora ili obuci zaposlenih jednog emitera u sedištu drugog i slično.

– Reemitovanje je regulisano Zakonom i prekograničnoj televiziji, a najbitnije je da se program koji se preuzima emituje u originalu. Sve ostalo je stvar ugovora dve stranke, što zavisi od situacije na tržištu i interesa. Praktično imate dve situacije: da neko kupuje program i potom ga emituje, jer na primer nema informativni program a potreban mu je, ili je produkcija zainteresovana da se njen program čuje na teritoriji određene države, a nema kanal za distribuciju – objašnjava jedan od advokata koji iza sebe ima veliki broj ugovora sklopljenih između RTV stanica.

Ako se nekada i vodila evidencija o tome ko je sve od stranih medija prisutan u Srbiji, stičemo utisak da danas o tome više niko ne vodi računa. Kao i u RRA, u Regulatornoj agenciji za elektronske komunikacije i poštanske usluge (RATEL) rekli su nam da to nije u njihovoj nadležnosti. Ono što smo uspeli da pronađemo jesu podaci od pre 12 godina, koji kažu da je tada u Srbiji 27 televizijskih i 96 radio-stanica prenosilo strane programe, uglavnom Glasa Amerike (VOA), ali i Radija slobodne Evrope i Bi-bi-sija. Inače VOA je zabranjeno da emituje program unutar Amerike, iako su svi sadržaji dostupni svakom Amerikancu sa internet konekcijom i risiverom kratkih talasa.

Programi Radio Londona i Glasa Amerike, kako ima običaj da kaže profesorka Fakulteta dramskih umetnosti Milena Dragićević-Šešić, u vreme Drugog svetskog rata i periodu Titove vladavine, „bili su glasovi jednog drugog sveta”. Imperijalni javni servis Bi-Bi-Si je počeo da emituje program na srpskom i hrvatskom jeziku 15. septembra 1939. godine, na samom početku Drugog svetskog rata, a Glas Amerikemarta 1943. godine. Radio slobodna Evropa je nastala u vreme hladnog rata da bi informisala građane iza „gvozdene zavese”. U SFRJ programi stranih stanica nisu masovno slušani, niti je informativno-propagandni program bio prevashodno usmeren na Titovu Jugoslaviju. Ali, po raspadu SFRJ, u godinama kada su države nekadašnjeg Varšavskog pakta pokrenule integracije u EU i NATO,

U fokusu ovih informativnih kuća našla se SR Jugoslavija, odnosno Srbija. Tokom vladavine Slobodana Miloševića, malo je bilo nezavisnih elektronskih medija, pa su Glas Amerike, Dojče vele, Bi-Bi-Si, RFI i druge stanice dobile na slušanosti.

Danas su gotovo svi sadržaji dostupni na internetu i putem kablovskih operatera, pa se postavlja i pitanje svrhe ovakvih programa u eri razvijene tehnologije.

Posle petooktobarskih promena, i otvaranjem medijskog prostora, ove stanice su sve manje slušane. Danas su gotovo svi sadržaji dostupni na internetu i putem kablovskih operatera, pa se postavlja i pitanje svrhe ovakvih programa u eri razvijene tehnologije. Goran Karadžić, međutim, smatra da društvene i tehnološke promene neće ugasiti želju slušalaca i gledalaca za ovim programima.

– Tako možete da kažete i da mnoge filmove i serije možete da vidite na internetu, pa zašto ih onda kupuju i emituju televizije? Kvalitetni sadržaji su uvek zanimljivi za emitere, ukoliko se uklapaju u njihovu uređivačku politiku – kaže Karadžić.

Za razliku od minulih decenija, kada su ovi programi emitovani sa zapada, danas u ovdašnjem medijskom prostoru imamo i informativne stanice sa istoka, kao što su televizija Rusija danas (RT) ili kao što je Kineski radio internacional (KRI), u čijoj redakciji u Pekingu rade i novinari iz Srbije.

Kad premijer daje intervju albanskom novinaru nemačkog radija

Nemački Dojče vele sa sedištima u Bonu i Berlinu emituje program od 1953, a na srpskohrvatskom jeziku od 1992. godine. U izveštaju za prošlu godinu, navodi se da smatra „pouzdanim, objektivnim i analitičkim medijem”. U redovima novinara i dopisnika često se može čuti da se jedino ovde mogu čuti „kritički tekstovi o temama koje mejnstrim mediji u Srbiji tek ovlaš dotiču”.

Odgovor na ove komentare najbolje je dao premijer Aleksandar Vučić prilikom nedavne posete Nemačkoj:

– Gledam Dojče vele na različitim televizijama. Mislim da potpuno slobodno izveštavaju, zadovoljan sam i kritičkim tonom, toga nikada nije dovoljno. Uostalom, nedavno sam gospodinu Caniju dao intervju. Vidite, predsednik srpske vlade daje intervju albanskom novinaru nemačkog Dojče velea. Eto šta vam je region.

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend