Foto: Dokazni materijal Tribunala u Hagu
Prenosimo deo teksta BIRN-a, koji ne napisala Barbara Matejčić:
Srijeda ujutro 22. septembra 1999. počela je kao bilo koji drugi dan u sudnici Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Toga dana se sudilo Goranu Jelisiću, Srbinu iz Bosne i Hercegovine.
U sudnicu je ušao predsjedavajući sudac Claude Jorda, jedan od trojice sudaca k
oji su vodili slučaj – uz Fouada Riada i Almira Simoesa Rodriguesa. Jorda je tada bio u ranim pedesetim godinama, opušten Francuz lakog osmijeha na vrlo ozbiljnom zadatku prvog međunarodnog suda za ratne zločine nakon sudova u Nürnbergu i Tokiju. Vodio je računa o kolegama, posebno o prevoditeljima, znajući koliko su važni za proces koji se vodio na više jezika. Ponekad bi pitao obranu ili tužitelje jesu li dobro spavali. Kada se jednom šalio, a obrani to nije baš sjelo, rekao je u svoju obranu: „Pokušavam dosegnuti nivo legendarnog britanskog humora, ali nisam siguran da sam to u stanju.“
Toga se dana nije pokušavao šaliti. Znao je da će uskoro u sudnici biti prikazane fotografije na kojima se plastično vidi kako Jelisić ubija čovjeka.
U deset minuta iza deset sati zamolio je prisutne da sjednu i da se uvede optuženik. U sudnicu je ušao 31-godišnji Goran Jelisić u zelenkastom pletenom džemperu, plahog izraza lica. Potom je sudac Jorda pozdravio – uobičajenim redoslijedom – prevoditelje, tužiteljstvo, obranu i optuženika. Do tada je suđenje Jelisiću trajalo već gotovo godinu dana. Jelisić se izjasnio krivim, među ostalim, za ubojstva 13 ljudi za vrijeme rata. Tužitelj Geoffrey Nice nastavljao je prethodnog dana započeto ispitivanje haškog istražitelja Bernarda O’Donnella. Potom je na mjesto svjedoka došao drugi istražitelj tužiteljstva, Paul Anthony Basham.
I O’Donnell i Basham su godinu ranije iscrpno ispitivali Gorana Jelisića u sklopu istrage. Između 25 i 30 sati ukupno. Prije nego što tog jutra u sudnici budu prikazane fotografije, zavedene kao dokazni predmeti pod oznakom P67, sudac Jorda upozorio je prisutne posjetitelje da su snimci uznemirujući i savjetovao onima osjetljivijima da napuste prostoriju.
Tužitelj Nice opisuje prvu fotografiju: optuženik je s desne strane u plavoj košulji kratkih rukava, s pištoljem s prigušivačem u spuštenoj desnoj ruci. Njemu slijeva je muškarac u vojnoj uniformi i s automatskom puškom. Pred njima su dvojica muškaraca, jedan u smeđoj kožnoj jakni, drugi u bež džemperu. Svi koračaju slijepom, kratkom ulicom na kraju koje beživotno leže muška tijela.
Na sljedećoj fotografiji je Jelisić uperio škorpion u leđa muškarca u smeđoj jakni. Obojici je glava uvučena u ramena i tijelo pogureno. Na sljedećoj je Jelisić podignuo škorpion do razine muškarčeve glave, koja je još uvučenija u tijelo, a ramena su mu podignuta i sabijena uz vrat. Na sljedećoj mu je tijelo savijeno u struku unaprijed, a ruka podignuta do glave, kao da se pokušava zaštititi. Još uvijek korača.
Na sljedećoj je fotografiji zabilježen trenutak pada. Muškarac je na tlu, jedna mu je noga podignuta u zraku. Jelisić je iza njega s još uvijek uperenim škorpionom. Puno je fotografija, svaki trenutak smaknuća je zabilježen.
Na osmoj i devetoj fotografiji muškarac leži licem na betonu. Očito je još živ, jer su mu noge u različitom položaju na tim dvjema fotografijama i jedna mu je ruka u zraku. Jelisić i dalje puca u njega. Sljedeća fotografija izbliza prikazuje muškarca u džemperu: bočno leži na tlu, iz glave mu se širi velika lokva krvi.
Na sljedećoj su pak obojica muškaraca na tlu u lokvama tamne krvi. Nakon toga se prikazuju fotografije mrtvih nabacanih u zemljanu raku. Tijela su isprepletena. Nekima se vidi lice. Najmanje ih je 12, svi su muškarci. Poviše rake je kamion, koji je očito dovezao tijela i bager spreman da ih zatrpa zemljom.
Nakon što su fotografije prikazane i opisane, predsjedavajući sudac Jorda je zaključio da je potrebna pauza, od 11.21 do 11.45.
U nastavku suđenja sudac Riad se javio za riječ. Egipćanin Fouad Abdel-Moneim Riad tada je imao 71 godinu i bogato međunarodno pravno iskustvo.
„Možda mi možete pomoći da shvatim nešto što mi se čini vrlo zbunjujućim. Ovdje imamo najmanje deset slika za koje sam se pitao kako su snimljene. Kako osoba koja ubija na ovakav način može sa sobom povesti fotografa da to slika? Imate li neko objašnjenje toga?“, pita sudac Riad haškog istražitelja Bashama.
Uto suca Riada prekida tužitelj Geoffrey Nice. Kaže da bi istražitelju moglo biti lakše odgovoriti na to pitanje u privatnoj sesiji. Prijedlog je odobren tako da iz transkripta suđenja ne saznajemo moguće objašnjenje kako su nastale te fotografije.
Suca Riada očito kopkaju te fotografije. Još je godinu ranije, 1. decembra 1998., pokušao saznati tko i kako ih je mogao snimiti.
„Ljudi koji su ubijali ljude; jesu li se ponašali kao nacisti i fotografirali svoje zločine?“, pitao je zaštićenog svjedoka A.
Svjedok A nije znao odgovor.
Ova priča je odgovor na ta pitanja. Priča o tome kako je došlo do tih fotografija, jedinih iz višegodišnjeg rata u bivšoj Jugoslaviji koje prikazuju čin smaknuća. Rijetkih u povijesti ratne fotografije uopće. Ni jedne takve još nema primjerice iz rata u Ukrajini.
XXX
Kao i suca Riada, godinama me uznemirava blizina kamere koja je očita iz tih fotografija. Mrtvih u medijima smo vidjeli previše, nažalost, pogotovo iz rata u bivšoj Jugoslaviji. Odsječene glave, granatama raznesenu djecu, kokoši koje kljucaju leševe. Ali, kamera nije zabilježila precizan trenutak njihove smrti. Stoga me zanima čijim i kakvim pogledom su nam posredovane te sekvence ubijanja. Razgovarala sam neformalno s fotografima i reporterima, nailazila na nepouzdane informacije i tračeve, a onda sam prije tri godine odlučila da ću ta pitanja postavljati kao novinarka, pokušavajući složiti sliku toga događaja.
Sudac Riad se pita nisu li počinitelji dokumentirali svoja zlodjela kao što su to radili nacisti pa su onda neplanirano iscurile u javnost? To bi bilo logično objašnjenje. Žanr ratnih trofejnih fotografija star je gotovo koliko i sam medij fotografije. Kao suvenire ih snimaju obično anonimni fotografi, pripadnici jedne od zaraćenih strana. Te su fotografije dokazi moći počinitelja i poniženja neprijatelja. Iza Trećeg Reicha ostalo je oko 1,5 milijuna takvih fotografija. Iza rata u Jugoslaviji ostala je jedna video snimka srpske postrojbe Škorpioni dok ubijaju šestoricu Bosanaca 1995. Smaknuća je snimio sami pripadnik Škorpiona i snimka je godinama kružila među članovima postrojbe dok konačno 2005. nije izašla u javnost.
No, smrt u Brčkom je snimio profesionalni fotograf i fotografije su objavljene širom svijeta preko Reutersa, velike i cijenjene novinske agencije.
Kako je fotograf mogao snimiti ubojstvo toliko izbliza i toliko puta? Nije li ubojica morao vidjeti kameru? Zašto je dopustio fotografiranje? Zašto je pustio da fotograf zadrži film? Profesionalno fotografiranje u ratu je čin neuplitanja. Postaje li ovdje kamera ipak oblik sudjelovanja? Ohrabruje li tako bliska kamera ono što se događa? Jesu li pitanja suca Riada morila Reutersove urednike, koji su fotografije kupili i poslali u svijet? Što su o njima mislili ratni fotografi koji su tada izvještavali iz Jugoslavije? Je li takva pitanja postavljao žiri fotografske nagrade World Press Photo koji je 1993. fotografa nagradio? Je li bilo ikakve sumnje među nizozemskim medijima, koji su fotografa dočekali kao reporterskog heroja kada je 1993. iz Beograda pobjegao u Amsterdam?
Da bismo znali što je zapravo fotografirano i, najvažnije, kako, treba prijeći put unatrag: od fotografija nazad prema stvarnosti. Napraviti zoom out od tih fotografija. Ako je dobra, fotografija može izazvati 1000 emocija, ali ne govori 1000 riječi.
Kompletan tekst možete pročitati na sajtu BIRN-a.
Silovanje ili cenzura: Na šta to smrdi Pepe le Tvor?
Saragusti: Niko sada nije bezbedan. Zločini su jezivi. Novinari su ubijeni dok obavljaju svoj posao
Vučić i Tramp: Netrpeljivost prema medijima i podrugljivo odbacivanje drugačijeg mišljenja
Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.