24. apr 2017.

Danju sam bežao iz vojske, noću čitao vesti u Dnevniku. Sve dok na RTS nisu pale bombe

Željko Pantelić, tadašnji novinar RTS-a, a današnji urednik spoljne politike u Nedeljniku, seća se kobne noći koja je unesrećila 16 porodica i koja se našla tek u 17. minuti vesti

Bio sam te aprilske noći, pre petnaest godina, u zgradi televizije, kada je 16 radnika RTS-a izgubilo život zbog političke logike Miloševićevog režima i licemerja koje prati sve koji su po profesiji „patriote“. Nerado o tome pričam i pišem, jer i danas osećam stid što nisam imao hrabrosti da 23. aprila 1999. godine, samo 13 sati posle bombardovanja RTS-a, prekinem vesti koje sam čitao uživo, jer sam umesto o tragediji 16 porodica deklamovao razne idiotske poruke podrške mesnih zajednica i fantomskih udruženja građana Slobodanu Miloševiću, pošto je neko od njegovih satrapa, sa dva dana zakašnjenja, shvatio da je bombardovanje zvanične rezidencije predsednika jedne države pokušaj atentata, bez obzira što smo svi znali da on nije bio u Užičkoj.

Nisu im bili dovoljni pripremljeni izlivi ljubavi prema „grobaru“ srpske današnjice i budućnosti, već su mi u toku vesti dodavali i tek pristigle faksove, nije bilo potrebno da ih urednici rediguju, centar odakle su slani je bio dobro proveren. U meni je rastao bes, u zemlji u kojoj je tiranija svakodnevica, pobuna je obaveza. Tek u 17. minutu vesti RTS-a u 15 časova pročitao sam vest o stradanju radnika RTS-a, vest sa kojom su počinjale sve informativne emisije na bilo kojem delu zemaljske kugle tog dana. Ali ne i u Srbiji, gde je Miloševićeva bespravno uzurpirana vila bila važnija od života ljudi koje i danas sa velikom nepravdom kvalifikuju kao novinare, a niko od poginulih to nije bio. Zbog toga je zločin nad njima, za koji je mnogo odgovorniji Miloševićev režim nego NATO, još veći.

Kad sam izašao iz studija tadašnjeg „Trećeg kanala“ u Sava centru, odakle se tog dana emitovao informativni program RTS-a, odlučio sam da napustim Srbiju. Stid i kukavičluk se lakše podnose sa udaljenosti, iz tuđine. Nisam imao hrabrosti da prekinem vesti tog aprilskog dana, ali sam u nadobudnosti svojstvenoj adolescentima prvi izbacio Republiku Srpsku i RSK iz vremenske prognoze udarnog Dnevnika RTS u 19.30, bilo je proleće 1994. godine. Nije to bio politički čin, ma kakvi. Radilo se o nedostatku vremena. Jednostavno, za vremensku prognozu u Dnevniku sam imao minut i 20 sekundi. Dok kažete kakvo će biti vreme u tadašnjoj SR Jugoslaviji, te na „našem“ primorju, zatim Beogradu, za RS i RSK ostane samo jedna rečenica, a retko kada su nebeske prilike identične nad Kninom, Banja Lukom, Belim Manastirom, Palama i Trebinju.

U iščekivanju da primim pohvale za novi stil prezentovanja vremenske prognoze u stilu Frensisa Vilsona, prezentera britanskog Skaja, video sam kako uleće u desk Momčilo Grubač, tada nerazdvojni uzglavnik ondašnjeg glavnog i odgovornog urednika Dragoljuba Milanovića.

„Da li si ti normalan, znaš li šta si uradio, šef ti je rekao odmah da dođeš kod njega u kancelariju“, zajapurio se sav raspojasan Grubač. Onda je krenulo ribanje, tipa da li sam normalan, em u Dnevniku ne sme da se spomene Republika Srpska (tada je Milošević glumio mirotvorca pa je uveo sankcije, još žešće od onih koje je UN uveo Srbiji) em je više nema ni u vremenskoj prognozi.

Tek u 17. minutu vesti RTS-a u 15 časova pročitao sam vest o stradanju radnika RTS-a, vest sa kojom su počinjale sve informativne emisije na bilo kojem delu zemaljske kugle tog dana. Ali ne i u Srbiji, gde je Miloševićeva bespravno uzurpirana vila bila važnija od života ljudi…

Pošto je utvrđeno da nisam „izbacio“ RS iz vremenske prognoze zato što sam doslovce tumačio Miloševićeve sankcije Radovanu Karadžiću, niti iz nekog drugog političkog razloga, već iz „profesionalne“ revnosti, nisam dobio otkaz, ali sam umesto da postanem srpski Frensis Trevor, prekomandovan u spikere a kasnije sam preko emisije „24 časa u svetu“ stigao do sportske redakcije.

Nekoliko dana pre početka bombardovanja, gotovo u zoru me je zvala majka iz Čačka, da me obavesti da je dolazila vojna policija da mi uruči poziv i da me povedu na Kosovo, gde je bila stacionirana jedinica u koju sam bio raspoređen.

Tako sam se u martu i aprilu 1999. godine našao u apsurdnoj situaciji: svakodnevno sam odlazio na posao u RTS a preostalo vreme kao krio se od vojne policije. Da se razumemo, niko nas nije terao da idemo na posao, niti je bilo neophodno da nam pišu pisma upozorenja šta će se dogoditi ako ne budemo izvršavali svoje radne obaveze. To se podrazumevalo. Već posle nekoliko dana bombardovanja, posle početnog šoka, ušlo se u rutinu ratnog stanja. Vrlo brzo ništa više nije sablažnjivalo niti ostavljalo jake utiske, naprotiv, najsnažnije reakcije u kojima nisam znao da li da se smejem ili plačem, bili su sirovi materijali u montaži koji su pokazivali kako branioci mostova i drugih strateških objekata sa odlaskom televizijskih kamera RTS-a brzo napuštaju svoje „položaje“, valjda da se vide u Dnevniku kako su hrabri. Vrlo me je zabavljalo i da gledam sirov materijal anketa po gradovima iz unutrašnjosti Srbije, koje su uvek imale prednost, pošto izjave Beograđana i Novosađana nisu baš odisale željenim patriotizmom.

Slučaj je hteo da me u televizijskoj menzi koja se nalazi na poslednjem spratu zgrade u Takovskoj, tri dana uzastopno, vidi pomoćnik šefa deska Spaić kojem se posle trećeg susreta „upalila lampica“.

„Znaš šta, mi smo vrlo tanki s muškim spikerima, nema ko da radi noćna dežurstva, jedva se krpimo, moraću da kažem Komrakovu (tadašnji glavni i odgovorni urednik RTS-a) i Vojvodiću (šef deska informativnog programa) da te vratimo kod nas da čitaš vesti. Rat je, sada je informativni program najvažniji, a kada se sve ovo završi, svi ćemo se vratiti u svoje matične redakcije“, rekao mi je Spaić.

Prve nedelje sam radio u svim smenama, a onda sam zakovan na noćna dežurstva, početno svake druge noći a zatim svaku noć. Nije bilo lako zadržati ozbiljnost, pribranost i miran ton tokom čitanja vesti sa svim sočnim pridevima i atributima namenjivanim čelnicima NATO, ključnih država Severnoatlantske alijanse i njihovoj agresiji na Miloševićevu Jugoslaviju. Vesti su na sve ličile osim na vesti. Šest od sedam poslednjih noći pre bombardovanja zgrade RTS-a, proveo sam čitajući vesti, pošto je interni dogovor bio da koleginice, kad god je to moguće, ne rade noću.

Iako je bilo poznato da nisam delio stavove Miloševićeve politike i da sam učestvovao na svim protestima protiv vlasti tokom ’90-ih, bilo bi pogrešno reći da sam po kazni bio ostavljen kao „glineni golub“. Bio sam sitan igrač i profesionalno sam obavljao svoj posao, što je bilo dovoljno da prođem nezapaženo.

Atmosfera tokom noćnih dežurstava je bila poprilično mirna i monotona, pa smo često šetali po dvema zgradama, jedni do drugih, prekrajajući vreme razgovorima u pauzi između dva izdanja vesti. Bilo je mnogo crnog humora u tom dangubljenju, a i činjenica da sam danas još uvek živ ponekad zvuči tako, jer sam najčešće te večeri provodio u šminkernici, omiljenom mestu spikera i voditelja i u sobi gde je sedeo Slaviša, sa kojim sam se družio iz vremena dok smo radili zajedno u emisiji „24 časa u svetu“. I šminkerka Jelica i Slaviša su te noći poginuli.

Jedini krizni momenat, ili ako hoćete kolektivni napad panike tokom noći koje su prethodile udaru para „tomahavka“ na tehničko srce RTS-a, dogodio se dva dana pre te nesrećne noći, kada je bombardovana bivša zgrada Saveza komunista Jugoslavije na Ušću, gde su se tada nalazile „julovske“ televizije Pink i Košava. Situacija je bila toliko napeta da je to bio jedini trenutak, bez obzira što su se ciljevi NATO-ovih bombi sve više približavali RTS-u, kada je postojala mogućnost da svi napustimo objekte u Aberdarevoj i Takovskoj a da emitovanje programa bude nastavljeno sa predviđenih lokacija u slučaju ratne opasnosti. Dežurna urednica Suzana Gvozdenović je bila upadljivo uzbuđena.

„Mi smo sledeći, svakog momenta mogu da nas gađaju“, neprestano je ponavljala dodajući da bi svi trebalo da izađemo iz zgrade. Izgledalo je kao da je ona jedina lucidna osoba u prostoru dok smo je svi ostali gledali kao da smo hipnotisani zombiji. Kada je prošlo nekoliko minuta šoka, sve se vratilo, uslovno rečeno, u normalu. Jedni su naivno verovali da će nas neko ili nešto spasiti, da će nam reći u „minut do 12″ da se sklonimo, drugi su koristili razum tražeći sve logične motive zašto ne bi trebalo gađati zgradu televizije. Pripadao sam drugoj, manjoj grupi, i moji razlozi su bili toliko dobri koliko i naivni. Uveravao sam sebe da je mnogo korisnije za NATO da poruši sve repetitore, da ugasi signal RTS-a na satelitu, svodeći nacionalnu televiziju na nivo lokalne TV stanice koja se ne vidi dalje od Banovog brda.

Ništa na nas nije delovalo dovoljno upozoravajuće, dovoljno osvešćujuće, svi smo, kao stado, dolazili i odlazili na posao. Čak ni kada su ispraznili vozni park ispred Takovske i Aberdareve, za režim su automobili važniji od ljudi, i postavili kola Hitne pomoći i vatrogasaca, nije bilo dovoljno alarmantno za nas. Ta noćna dežurstva su nas u neku ruku i štitila od kolektivnog miloševićevsko-markovićevskog ludila koje je uzimalo maha. Među brojnim Tenardijeima srpskog novinarstva, kakve ni britki um Viktora Igoa ne bi mogao da opiše, poput direktora Milanovića, glavnog urednika Komrakova, šefa deska Vojvodića, ipak je najmizerniji bila Tatjana Lenard koja je nekoliko dana ranije snimila poruku u kojoj je prkosno poručila Havijeru Solani, Bilu Klintonu i drugim „zlikovcima“ da ona čeka bombe na svom radnom mestu. Naravno, niko od njih, kao ni autori tog kretenoidnog govora, nisu bili ni prethodne a ni te noći u zgradi RTS-a kada je bombardovana. Štaviše, kako bi padao mrak svi ti Tenardijei su se držali podalje od Aberdareve, spremni da kao lešinari dolete kada prođe opasnost.

Sticajem okolnosti te kobne noći kolega Boban Kovačević i ja smo se podelili da on čita vesti na parne a ja ne neparne sate, s obzirom na to da smo prethodne noći napravili obrnut raspored. Pročitao sam vesti u jedan po ponoći i razmišljao sam šta da radim do pola tri kada je trebalo da dobijem prvu verziju vesti za tri i počnem da ih iščitavam. Nisam imao nikakav predosećaj da zajedno sa ostalim kolegama kao „glineni golub“ plešem po zidu smrti hodajući kroz zgrade u Takovskoj i Aberdarevoj. Premišljao sam se da li da ostanem malo u šminkernici i da tračarim sa Jelicom ili da skoknem do Slaviše, ili da čitam tekstove koje sam skinuo sa sajtova američkih i britanskih novina. Na kraju sam se opredelio za poslednju opciju i seo u desk, tačno preko puta Angeline Vučić, majke Aleksandra Vučića.

Četiri dana kasnije napustio sam Srbiju i od tada dolazim samo u posete. U Aberdarevu sam od te tragične noći ušao samo jednom, da uzmem radnu knjižicu u kojoj je pisalo da mi je radni odnos sa RTS-om prestao 20. aprila 1999. godine, tri dana pre bombardovanja RTS-a!

Ništa nije najavljivalo tragediju, nije bilo predznaka, glasova, nervoze, niko se nije čudno ponašao. Nije nas čak alarmiralo ni to što su dopisnici CNN-a i drugih stranih televizijskih kuća prestali da dolaze u RTS da montiraju svoje priloge i da ih šalju u matične redakcije. Nismo shvatali da je to zatišje pred buru, u našem zborniku znakova taj mir i tišina nisu imali odgovarajuće značenje. Počele su vesti u 2, niko od nas to nije gledao i slušao u desku, svi su bili zauzeti svojim mislima ili nekim drugim poslom. I onda, nešto kao jak zemljotres praćen najstrašniji gromom zaljuljao je sve što se nalazilo oko nas uključujući i novu, tada još nedovršenu zgradu RTS-a u Aberdarevoj. U trenutku koji je trajao kao večnost razmenjivali smo unezverene upitne poglede, a meni je prošlo kroz glavu kako je čudno što ni jedan jedini prozor staklenong zida deska nije pukao.

Koliko nismo imali predstavu šta se dogodilo, odnosno da li je bombardovana televizija ili je bomba pala negde u blizini, svedoči činjenica da smo svi krenuli ka izlazu u staroj zgradi u Aberdarevoj koji je bio najbliži, u stvari jedini, jer su na nižim spratovima nove zgrade radovi bili još uvek u toku, nisu bile urađene ni stepenice između prvog i drugog sprata. Tek što smo stigli do zavoja u hodniku koji je spajao staru i novu zgradu u Aberdarevoj, bili smo prekriveni gustim oblakom dima iz kojeg su počele da se pojavljuju kolege koje su trčale iz montaže i mastera smeštenih u starom zdanju.

U tom metežu, dok smo stajali kao u zamci, jer jedini izlaz je bio srušen i iz tog smera je dolazio dim koji je zasićivao sve više vazduh prašinom, neko je bio dovoljno priseban da se seti da siđemo stepenicama dokle se može niz novu zgradu pa ćemo videti šta dalje. Tek kasnije ću postati svestan da je bilo ko od nas, ko je bio te noći u RTS-u, mogao da se nađe u tom delu zgrade koji je bio bombardovan. To je bila neka vrsta žile kucavice, u kojoj su se spajali svi putevi iz zgrade u Takovskoj, studija u staroj zgradi u Aberdarevoj i prostorija još nedovršenog novog krila gde je već bila smeštena redakcija informativnog programa. Tu je bio i glavni ulaz u nacionalnu televiziju iz Tašmajdanskog parka. Jednostavno, gde god si hteo da ideš kroz zdanje RTS-a morao si da prođeš kroz taj deo.

Sjurili smo se niz novu zgradu i budući da stepenice između prizemlja i prvog sprata nisu još uvek bile napravljene, mi mlađi smo skakali i onda se dovijali na razne načine da spustimo i starije kolege i koleginice. Kada smo izašli iz „gradilišta“ imali smo šta da vidimo. Društvo odabranih političara, ministara, rukovodilaca RTS, čak i Željko Ražnatović Arkan, već su bili tu da izbliza verifikuju šta je bilo sa ljudima koji su ostavljeni da poginu, samo da bi espesovsko-julovsko-radikalski umovi dokazali koliko je NATO, što bi oni rekli, zločinačka, genocidna, fašistička, nacistička, odvratna, bezočna i šta sve ne, bratija.

Dok mi je prolazilo kroz glavu samo da nađem nekog ko ima mobilni telefon, tada je to još uvek bila skupa privilegija, da javim jedinoj osobi koju volim da sam živ, nabasao sam na generalnog direktora Dragoljuba Milanovića koji me je pitao:“Željko, šta se dogodilo“? Nešto sam mu odgovorio, ne sećam se tačno, nisam osećao bes prema njemu i njegovim naredbodavcima ni potrebu da mu to skrešem u lice, to će doći kasnije.

U gužvi koja se stvorila oko RTS-a, pojavio se i moj kolega iz sportske redakcije Rade Popović sa kojim sam delio političke stavove i antirežimske poglede. Konačno sam njemu mogao da kažem šta sam zaista mislio i osećao. Tumarajući zajedno da vidimo ko je ostao živ, sreli smo oca Jelice šminkerke. Pitao me je kao i sve okolo da li smo je videli, da li znamo nešto. Njegov pogled je bio zamagljen strepnjom, očajem i uznemirenošću koja je rasla pošto niko nije znao šta da mu kaže. Svako ponovljeno pitanje i odrečan odgovor gasili su i ono malo nade što je ostajalo. Koji sat kasnije nije bilo više ni nade.

Vratio sam se kući ujutro, samo što sam zaspao, zazvonio je telefon. Obavestili su me da je redakcija premeštena u Sava centar i da dođem tamo. Kada sam stigao, nešto ispred podneva, video sam Komrakova i Milanovića kako sede u jednoj prostoriji, ćute i gledaju ispred sebe u prazno odajući utisak površnom posmatraču da su duboko potišteni. Palo mi je na pamet da je kreator japanskih kamikaza admiral Matome Ugaki, kada je Japan potpisao kapitulaciju 1945. godine seo u avion i sam postao kamikaza. Kukavičke srpske verzije Ugakija nisu imale dostojanstva ni da održe dato obećanje da će čekati NATO bombe na radnom mestu.

Na mene je došao red da čitam vesti u 15 časova. Najgorih 20 minuta mog života. Više od četvrt sata sam čitao oplakivanja julovsko-espesovskih podružnica nad bombardovanom vilom na Dedinju i poruke podrške Miloševiću njegovoj hrabroj politici kojom vodi Srbiju ka pobedi protiv Amerike i NATO-a. A vesti o pogibiji naših kolega nigde. U meni je samo nadirala želja da kažem: pa dosta ljudi, da li ste normalni, imate li ljudskosti u sebi, malo stida, malo savesti, bilo čega što iz daleka podseća da smo humana bića. Ništa nisam rekao, gutao sam knedle, nismo svi rođeni da budemo heroji. Vest o tragediji mojih kolega sam pročitao u 16. ili 17. minutu.

Kada sam izašao iz studija u Sava centru, odlučio sam da odem. Četiri dana kasnije napustio sam Srbiju i od tada dolazim samo u posete. U Aberdarevu sam od te tragične noći ušao samo jednom, da uzmem radnu knjižicu u kojoj je pisalo da mi je radni odnos sa RTS-om prestao 20. aprila 1999. godine, tri dana pre bombardovanja RTS-a! Eto, dotle je išla bestidnost i bezobrazluk espesovsko-julovsko-radikalskog režima, koju su mnogi danas zaboravili u Srbiji.

Nisam bio među onima koji su dobijali od Milanovića stanove i kredite kao naknadu za preživljeno bombardovanje pre petooktobarskog prevrata, a nisam ni tužio RTS kao što su to mnogi uradili posle 5. oktobra 2000. godine, čak ni kada sam video da su mi dali retroaktivno „otkaz“ tri dana pre nego što su me ostavili da poginem i prisilili da čitam gluposti u Sava centru. Razlog je prost i nalazi se u jednoj italijanskoj izreci: ne dolazi svako zlo da bi naškodilo.

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend