17. avg 2017.

Intervju Drago Hedl, novinar: Političari u Srbiji i Hrvatskoj žive od neprijatelja

Kolega Drago Hedl je odbio mito i objavio snimak sa ponudom koju mu je uputio uticajni državni funkcioner i preduzetnik. Šta takva vrsta ponude govori o društvu i profesiji, kako se odupreti i na druga pitanja koja nameće stalno disciplinovanje novinara, Hedl odgovora u intervjuu sa Jelkom Jovanović i Nadeždom Gaće

Osiječki novinar Drago Hedl održao je sredinom jula javnosti, političarima i kolegama novu lekciju iz profesionalnosti! Ne samo da nije prihvatio ponuđeni mito nego je ponudu obnarodovao, što je ovom poznatom novinaru i spisatelju posle mnogo loših etiketa zbog antiratne angažovanosti i u domovini donelo zasluženo priznanje. Ne samo zbog toga što je odoleo iskušenju “nadoknade” već što je tu vrstu napada na novinarsku profesiju i integritet raskrinkao.

“To je za mene bilo novo iskustvo. Gospodin Franjo Lucić, zastupnik u hrvatskom Saboru i visoki dužnosnik vladajuće stranke HDZ, ponudio mi je mito, bio je spreman platiti za nepisanje tri puta više nego što mi plaća redakcija za pisanje. Ranije ‘ponude’ su bile ‘razbiću te’, ‘ubiću te, ‘prebiću te’, ‘istuć ću te’, ovaj put je čovjek ponudio – novac”, objašnjava Hedl, koji je i stalni dopisnik Novog magazina iz Hrvatske, situaciju koja ga je ponovo dovela do suda javnosti. Ovog puta povoljnog: “Naravno, ponudu sam odbio. Kako sam imao snimku razgovora, pustio sam da javnost čuje kakve zastupnike imamo u Saboru. Htio sam da se bjelodano vidi na kakve su sve načine spremni političari reagirati da bi zaustavili tekstove koji su negativni za njihov imidž u javnosti, njihov poslovni ugled i za sve ono što se veže uz politiku.”

[povezaneprice]

*Šta je rekao poslanik Lucić na objavu snimka?

Prvo je kazao da je izvađeno iz konteksta, onda da to nije njegov glas, pa da se tako raspitivao koliko ja zarađujem. No, zanimljivo je da je tog dana kad je snimka objavljena podnio ostavku na sve stranačke dužnosti i rekao da je o tome obavijestio stranački vrh i predsjednika stranke Plenkovića. Moja pretpostavka, koju su potkrijepili neki kasniji razgovori, jeste da je bilo obrnuto, da mu je rečeno da podnese ostavku da ne bi štetio stranci. 

*Prema zvaničnim podacima, Lucić spada u najsiromašnije poslanike, a postoje indicije da se bavio zloupotrebom državnog novca.

Jedan kolega me je u nizu razgovora koje sam imao kroz šalu pitao: “Kakav si ti to, Drago, čovjek kad nisi uzeo novac koji ti je ponudio”. Ja sam rekao: “Vidi, kakav bih tek bio čovjek da sam uzeo novac od čovjeka koji nema ništa?” Lucićeva imovinska kartica u Saboru pokazuje da on od sve imovine ima samo njivu koja vredi oko dve tisuće evra, nema ni stan, ni kuću, ni automobil, ni jahtu, što ima svaki bolji političar, nedajbože, helikopter. Ništa od toga nema, samo njivicu koja mu služi da bi mogao uzgajati raštiku, paradajz, krumpir.

Neobično od čovjeka koji je toliko dugo u visokoj politici i jednako dugo u biznisu jer je imao dvije svoje prilično velike firme. A nema ništa jer je svu imovinu koju ima i tvrtke prepisao djeci i rasporedio po članovima familije, pa je postao najsiromašniji zastupnik. Naravno, samo formalno. U ranijoj imovinskoj kartici imao je obiteljsku kuću koju je procjenio na dva i pol miliona kuna i prodao je prosinca 2009. svojoj djeci! Istoga dana njegova su djeca kupila stan u Zagrebu koji je bio u vlasništvu tvrtke. No, znao je da će mu poreski organi i istražitelji leć na kičmu, pošto je izdao i brdo mjenica i sve je rasporedio djeci.

Njegova se tvrtka bavila drvnom industrijom, posebno su izrađivali burad za vino od slavonskog hrasta, a za taj su posao dobivali subvencije od Ministarstva branitelja i Županije, za razvoj malog poduzetništva i zapošljavanje branitelja. Kredite je dobijao sa 1,5 posto kamate, sa počekom od dvije godine, no novac nije ulagao u razvoj firmi nego za gradnju apartmana kraj Vodica. U jednom trenutku su on, žena i djeca bili vlasnici 30 apartmana. Kasnije su ih prodavali, a ne zna se gdje je novac. No, ipak su banke i vlast u Županiji, koju je tada držao SDP, shvatili šta on radi i pokrenut je postupak da mu se oduzmu ti subvencionirani krediti. Ministarstvo branitelja je tada vodila Jadranka Kosor, koja je bila i potpredsjednica Vlade. No, odluka Jadranke Kosor povučena je poslije sedam dana, a to je mogao uraditi samo neko moćniji od nje – premijer Ivo Sanader ili ministar financija Šuker. I Županija je povukla odluku posle dolaska HDZ-a na vlast.

Korak napred, dva natrag

*Kao neko ko nikada nije pristajao uz ratnu politiku i fašizam bilo koje vrste, kako vidite hrvatsko društvo danas?

Bojim se da hrvatsko društvo napravi korak napred, pa dva nazad u mnogo situacija. Recimo, šta god ko mislio o Sanaderu, posebno njegovoj koruptivnoj dimenziji, on je imao ciljeve i nije birao sredstva da do njih dođe. Na primjer, niko poslije njega nije bio spreman doći u Srpsko nacionalno vijeće na paljenje badnjaka i reći “Hristos se rodi!”. Ta je rečenica zaustavila ustašoidnu inicijativu koja je tada bila prilično jaka, ali on je shvatio da Hrvatska treba ići u Europsku uniju i da je pogubna ustaška nostalgija i presjekao je. Političari nakon njega nisu znali kontrolirati stranku tako, pa danas imamo komisiju koja ustanovljava je li “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav ili ustaški. To je smiješno, kao sholastičari sjedimo i nagađamo koliko konj ima zuba, umjesto da mu otvorimo gubicu i pogledamo. Gubimo energiju na to, ne bavimo se bitnim stvarima. Recimo, prazne nam se sela u Slavoniji ne samo zbog ekonomske krize. Ne mogu ljudi, posebno mladi, slušati više priče o ustašama, Blajburgu, četnicima, Udbi. Kojoj Udbi! Nažalost, Crkva igra jako lošu ulogu u tome.

*Postistina je i ovde i tamo moderna. Šta je to i šta može doneti?

Ne znam ni što je to. No, znam, dogodi li se da neko na stadionu vikne “Za dom spremni”, premijer ili predsjednica dođu i kažu kako osuđuju sve ekstremizme. Koje ekstremizme, pa niko ne viče “Smrt fašizmu, sloboda narodu” ili “Živio drug Tito”. To je kod Sanadera bilo jasno.

*Hrvatska je u EU, čini se da su sve teme u procesu pregovora bile zatomljene i gnoj je sada iscurio.

Apsolutno tako. Hrvatska je imala najstabilniji period i najuljuđenije vrijeme tijekom pristupnih pregovora. Tad smo bili vrlo krotki, znali smo kako funkcioniraju institucije, a kad smo ušli u klub zaboravili smo sva pravila. Mada, na sceni je situacija koja neće biti dobra za Hrvatsku, EU govori sve više o dva kruga, u prvom su osnivačice, a u drugoj, koja bi išla sporije, lako može zaglaviti Hrvatska.

*Kako je reagovala javnost, kako kolege i šta očekujete od istražnih organa?

Imao sam punu podršku javnosti. Za živo čudo, svi relevantni mediji u Hrvatskoj preuzeli su priču i ona je postala tema dana, ispunjavala je udarne termine televizijskih emisija, naslovnice hrvatskih medija i, naravno, moja redakcija Telegram.hr doživjela je vrlo veliku posjećenost tih dana na stranicama. Mediji su priču preuzeli zato što je bila zaista intrigantna, neobično je da neko nudi platit za nešto što niste napravili, mada to nije nepoznata praksa u Hrvatskoj; zna se da je, ne novinaru nego pjevaču Marku Perkoviću Tompsonu HDZ u jednoj izbornoj kampanji platio pola milijuna evra da ne pjeva za konkurentsku stranku.

*Zašto su ponude novinaru tako niske?

Nisko cijene nas novinare. Da su u pitanju neki drugi, ponuda bi sigurno bila veća.

No, nisam odgovorio na dio pitanja šta se očekuje od istražnih organa; za živo čudo istražni su organi bili ažurni, kontaktirali su me već slijedećeg dana, tražili snimku kao mogući dokaz, element moguće optužnice ako dođe do sudskog procesa. Koliko se ozbiljno na tome radi vidi se iz podatka da je ovih dana zastupniku Luciću u Saboru skinut imunitet; dakle on će biti podvrgnut postupku. U Hrvatskoj je postojao sličan slučaj kad je jedan drugi zastupnik druge opcije, SDP-a, nudio mito jednoj drugoj osobi, i tu je brzo reagiralo i pravosuđe i istražni organi i bio bi presedan da se sada nije tako postupilo.

*Kolika je moguća kazna?

Kazna je rigorozna; taj drugi zastupnik Željko Sabo, iako mu se malo gledalo kroz prste jer je bio zastupnik i branitelj, dobio je godinu i pol zatvora, koja mu je kasnije smanjena i odležao je osam mjeseci. Kako će biti sa Lucićem, ne znam. No, riječ je o kaznenom djelu, a kako je Uskok utvrdio da sam ja kao novinar s honorarom “odgovorna osoba”, kako to zakon nalaže, sprovešće se ozbiljna istraga. Ja osobno ne želim zatvorsku kaznu, samo želim da shvati da podmićivanje novinara nije način da ih se spreči istraživati i raditi svoj posao.

*Lucić je podneo ostavku na sve funkcije u HDZ-u, a u Saboru?

Nije, ni u Općinskom vijeću; od nečega se mora živjeti. Šalim se, vjerujem da posle oduzimanja imuniteta neće dugo ostati ni zastupnik. On nije neka popularna ličnost u Hrvatskoj, čak zna govoriti notorne gluposti. Jednom prilikom u Saboru, kad se raspravljalo o elektroničkom potpisu i trgovanju, on nije znao pročitati napisanu diskusiju, pa je sve vrijeme govorio “električni” potpis i “električno” plaćanje. U svojoj kartici je napisao da je “menađer” sa višom spremom, a u sabornoj biografiji piše da ima SSS – ekonomsku školu i da je – prodavač. Napokon, iako je napisao da nema automobil, od Sabora je naplatio putne troškove od 124.000 kuna za prijevoz sopstvenim automobilom. Dakle, vjerujem da je Plenkoviću laknulo jer nastoji da se odmakne od tipova kao što je Lucić i mislim da će ga stranka stisnuti da odstupi.

*Hoće li to štetiti ionako tesnoj većini HDZ-a?

Ne, stranka će predložiti nekog drugog sa liste. 

*Ali, kako je tako dugo opstao?

Bio je važan za HDZ jer je dobijao sve izbore…

*Kako ako je takav?

Kupovinom glasova, zapošljavao je ljude u svojim tvrtkama, pa mu je cijela familija “dugovala”, davao je iz općinskog budžeta po sto kuna za ogrijev i na razne druge načine sitnim novcem iz budžeta plaćao glasove.

*Da li vas je kontaktirao neko iz vrha HDZ-a?

Ne, nije bilo pritiska. Čak sam zvao portparola HDZ da ga zamolim da mi odgovori na pitanja, no Lucić je na sve načine to izbjegavao. Mislim, na svoju štetu jer bi konačni tekst sigurno bio nešto blaži, a uostalom i on bi kazao šta ima reć.

*Ovaj slučaj je dobar povod za ocenu stanja u medijima i novinarstvu i u Hrvatskoj i u regionu. Kakva je presuda?

U Hrvatskoj je kao i drugdje najtragičnije u štampanim medijima, vrsti koja izumire, gubi u utrci u kojoj je jasan rezultat. Zbog toga i u nekim ozbiljnim redakcijama koje su nekada imale novca za istraživačke priče toga više nema i novinarstvo grebe po površini. Nema redakcija koje mogu platiti takve tekstove, a i takva je klima stvorena da se samo prenosi i prežvakava šta je ko rekao i tako se stvaraju “priče”. Čak su i tjednici potonuli u nekakvu estradu i žutilo. Ima, naravno, i dalje pritisaka na medije, samo su suptilniji nego u Tuđmanovo vrijeme, pa je sada malo mrkve, malo batina, ali politika i dalje nastoji da stavi šapu na medije, pogotovo na javnu televiziju, koja je sve samo ne javna. Komercijalne televizije, i Nova, i RTL, i N1, informativnim programima su daleko nadmašile HRT i u temama i u pristupu. Jačaju portali, događa se pravi bum, pa zato i imaju sve veći udio u oglašavanju. Prošle godine su imali 21 odsto kolača, što je dramatičan porast, dok su štampani mediji i televizije imali tri odsto.

Mi u Telegramu.hr smo na onu temu o Luciću imali deset hiljada lajkova, a na tekst sa snimkom 200.000 ulaza u samo prvih nekoliko dana.

Političari žele neprijatelje

*Čini se da su odnosi Srbije i Hrvatske gori nego ikada posle rata, posebno posle Tadića i Josipovića.

Mislim da je političarima i u Srbiji i u Hrvatskoj još poželjno imati neprijatelja “tamo”, to jedino vidim kao logično objašnjenje. Ratovalo se i u Njemačkoj i u Francuskoj, pa su mnogo prije shvatili da je suludo ratovati u ratu koji je završen. Mi smo nebitni i u pričama o naoružavanju, tu se pitaju mnogo veći igrači. I sami ste pomenuli Tadića i Josipovića…

*Da nije to bilo samo slaganje na individualnom nivou?

Bravo, nije se to spustilo niže. Recimo, ja u Hrvatskoj ne mogu čuti meni drage autore, kao što su Bajagić i Balašević….

*Ali možete Cecu…

Zanimljivo, te najveće “ustaše” su srećne uz turbo folk, a problem su im mirni tipovi kao Balašević. Sve je to šizofreno.

Ali ako, dalje, pogledamo odnos prema srpskoj manjini, on je strašan, ali rekao bih strašniji u politici nego što je na ulici. To što govore neki zastupnici Pupovcu u Saboru nećete čuti, recimo, u Vukovaru, gdje sam često. Ima incidenata, ali taj suživot kakav-takav postoji, neće biti dramatičnih situacija ako dođu mladi iz Srbije. Može ako neko popije piće, dva više, ali ni približno kao u politici, gdje generalno odnos prema manjinama nije dobar, gdje se stalno priča da srpska manjina ugrožava Hrvatsku, a ja pitam kako pet odsto može ugrožavati 95 odsto!

Ima još jedan fenomen koji ne mogu razumjeti – povezivanje hrvatskih desničara sa mađarskim, i to ne sa Jobikom nego sa Pokretom 64 županije koji je još radikalniji, a s kojima “pravaši” imaju bliske odnose iako taj pokret zastupa viziju velike Mađarske kojoj pripada pola Hrvatske.

*Sve slabiji mediji, ali opet su svuda novinari “krivi” ako se nešto dogodi.

To radi politika. I Plenković, iako nastoji da se ponaša diplomatski, vrlo nervozno odgovara na neugodna pitanja. Vlast ne voli neugodna pitanja i zato su intervjui na javnoj televiziji toliko poltronski, da se to ne može gledati i slušati.

*Region?

Pratim medije u Srbiji, ima svijetlih točaka, naravno moj omiljeni Novi magazin, iznenađuje me i NIN, koji se sve više ponovo nameće. Pratim rat Kurira i Informera i moram reći da je takav odnos nezamisliv u Hrvatskoj, kao i taj vulgaran način obraćanja medijskim i političkim suparnicima. Neću reći da je situacija u medijima u Hrvatskoj puno bolja, ali bar smo toga pošteđeni. Pratim medije u Bosni, nešto u Crnoj Gori, manje u Sloveniji i Makedoniji zbog jezičke barijere, no svi smo mi postali zarobljenici politike i bavimo se dnevnom politikom, što je opasno jer i ljudi postaju taoci takvog nazovinovinarstva.

Nikada nije dobra simbioza politike i novinarstva

*Spadate u kolege koji su uz mnogo osporavanja dobili i niz nagrada. Pre šest godina Josipović vas je odlikovao “Redom Stjepana Radića”. Kako ste to doživeli i kako danas gledate na odlikovanje?

To je priznanje koje nisam očekivao jer sam do Josipovića bio neka vrsta državnog neprijatelja, proskribiran kao jugonostalgičar, kao čovjek koji mrzi sve hrvatsko, kao nedomoljub, kao nekatolik. Svi su znali što radim i čime se bavim, ali nisam imao dobar imidž, politike što se tiče. To je, dakle, bilo prvi put da se službena politika pozabavila sa mnom u pozitivnom kontekstu. Ja sam, naravno, predsedniku zahvalan zbog toga, ali rekao sam već ranije: kad dobijete jedno takvo priznanje na neki način morate biti oprezni da se s tom politikom ne biste previše zbližili. Nikada nije dobra simbioza politike i novinarstva, to nikada ne završi dobro po novinara, po političare možda, po novinare nikada.

*Neizbežno je pitanje kolika je odgovornost nas novinara za takvo stanje duha i profesije?

Nema tu mnogo prostora, nažalost, ali jasno je i da svako od nas ima izbora. Može se reći “imam troje djece, kredit”, ali niko ne može reći da je nešto morao napisati jer – nije morao. Može reći “čuj, ja ovo neću”, to je točka na kojoj se podjela mora napraviti. Mogu razumjeti kolegu koji nije spreman ući u bitku s moćnim političarom jer zna da će je izgubiti, ali ne i poginjanje glave; svi smo mi mogli svinuti kičmu, dobiti bolju poziciju, sinekure u ambasadama, što su neki radili. Ne zamjeram im, ali znam da to nije dobro i nemojmo govoriti da smo svi isti. Nismo.

Znam da je u Srbiji postojao nekakav pokušaj lustracije kolega, znam i kako se to završilo po predlagače, u Hrvatskoj toga nije bilo, ali bilo je ružnih pljuvanja kolega, recimo ljudi oko Ferala i nekih drugih medija koji su se držali pristojno. Pokazivalo se prstom na njih kao udbaše, komuniste, jugonostalgičare, loše Hrvate. Ima toga i danas, posebno kad malo zaiskre odnosi između Srbije i Hrvatske.

Preuzeto sa: NUNS

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend