19. nov 2020.

Kad povjerenje završi na respiratoru

Devet mjeseci borbe protiv virusa i dezinformacija.

Ni umrli, ni zaraženi, ni njihove porodice, doktori koji padaju od umora, medicinsko osoblje koje s drugih bolničkih odjela prolazi ekspresne obuke za liječenje najtežih COVID-19 pacijenata, ni psiholozi, ni Svjetska zdravstvena organizacija, nikad neće moći do kraja sve ljude uvjeriti u jedno: da vode računa o svom zdravlju. Kada već o drugima ne mogu, ili ne žele.

Teorije zavjere, tajne svjetske vlade, masonske lože, tvorci 5G mreže – svi su se ujedinili da unište civilizaciju virusom, reći će svi oni koji skoro godinu poslije pojave virusa, ali i skoro devet mjeseci od njegovog širenja i u Bosni i Hercegovini i dalje ne vjeruju da postoji nešto tako nevidljivo, nepredvidivo, i strano svima. I naučnicima i doktorima i običnim ljudima.

U tu nepredvidivost svakodnevno se uvjeravaju i anesteziolozi, pulmolozi, epidemiolozi, infektolozi, mikrobiolozi i svi drugi ljekari i medicinsko osoblje iz BiH u kojoj posljednjih dana četverocifrene brojke novih zaraženih i sve veći brojevi umrlih govore kako se borba mora intenzivirati i kako sada niko ne smije razmišljati o umoru.

“Stvarno mislite da ste samo vi umorni?”

Među umornima ali i nepokolebljivima je i novinar Federalne televizije Dino Durmić koji od početka pandemije donosi priče iz najrizičnijih dijelova Tuzlanskog kantona i koji je među prvima ušao u Crvenu zonu sa najtežim pacijentima Druge novootvorene COVID bolnice u Tuzli. On i njegov kolega snimatelj Edis Mešanović su se uvjerili prvi uvjerili u stvarnu borbu za ljudske živote. Intenzivni zvukovi respiratora i drugih aparata ispunjavali su hodnike, konstantno dajući znakove da se u svakoj od bolesničkih soba neko bori za zrak. I za život. Ali ko u to vjeruje? Komentari poslije priče objavljene na Facebooku 6. novembra 2020. godine u 20:07h otvorili su to pitanje.

·      „Gumene cizme kao da je Mesnica ili stala opreme majko i prdacine.“;

·      „To su glumci a ne zdravstveni radnici da imalo imaju obraza nebi to radili ljudima.“;

·      „Ja sam juce bio na dzenazi zeni koja je umrijela od leukemije nisu je mogli podignuti iz bolnice u Sarajevu dok nisu potpisali da je umrla od korone“;

·      „Dali se ovi doktori uopce zapitaju stace biti poslije kada stane ovaj cirkus“;

·      „Sakrijte bar te prazne krevete ili lutke postavite u nji sramite se“…

Među skoro 400 komentara deseci su poput ovih – neutemeljeni i napisani po principu „rekla-kazala“, a koji direktno degradiraju rad novinarske ekipe i umanjuju vrijednost danonoćne borbe ljekara i medicinskog osoblja širom zemlje.

Iako svjestan da upravo takve priče pogoduju kreiranju senzacionalističkih naslova i to uglavnom na sumnjivim portalima, Durmić kaže da neće odustati.

„Komentari me ne dotiču sve dok znam da sam svom poslu pristupio objektivno, nepristrasno te da sam svaku informaciju provjerio prije nego je objavljena. Ovaj posao zahtijeva veliku odgovornost, ne samo prema nama samima i medijskoj kući u kojoj radimo nego prema svim konzumentima naših vijesti i to uvijek treba imati na umu, a prava publika prepoznaje odgovornost i na osnovu toga zna kome vjerovati“, kaže novinar.

„Heroji iza tastatura“

Istina je da ljekari mjesecima već ne znaju razliku između redovne smjene i dežurstva jer su konstantno u pripravnosti. Kakav je osjećaj izgubiti pojam o vremenu i život potpuno posvetiti pacijentima najbolje zna voditeljica Odjela za liječenje najtežih oblika COVID-19 infekcije u UKC-u Tuzla, anesteziologinja Jasmina Smajić. Među borbama protiv virusa i protiv dezinformacija, kaže, uvijek bira prvu jer su u pitanju ljudski životi koje, kako kaže samo „heroji iza tastature“ i mogu omalovažavati.

„Toliko imamo posla oko borbe za svakog pacijenta, za održavanje na životu svih onih ljudi koji su dio našeg društva, a kojima treba pomoć zbog virusa, da nemam vremena da se bavim čitanjem svega onoga što pišu oni koji se kriju iza tastatura“, kaže Smajić.

Ni ona ni druge njene kolege nemaju vremena baviti se glasinama jer brojevi progresivno rastu. Više od 56 miliona ljudi širom svijeta u manje od godinu dana zaraženo je koronavirusom. Milion i oko 350 hiljada ih je u istom periodu umrlo, više od 39 miliona se oporavilo. Ovo su podaci Worldometersa (ažurirano 18.11.2020.) koji, precizno koliko se može, slovom i brojem predstavljaju razornu moć virusa koji i dalje ima prefiks „novi“. Sve je više zaraženih i u Bosni i Hercegovini – zemlji u kojoj, smatraju stručnjaci, ljudi lakše povjeruju u teorije zavjere nego u efikasnost mjera za očuvanje zdravlja.

„Ne bismo se igrali s naukom“

Pneumoftiziologinja Zehra Dizdarević koja je više od 50 godina svog života provela u nauci i danas dajući svoj doprinos u ovoj borbi, kaže kako je vrijeđa i sama pomisao nekoga da bi naučnik poput nje sve svoje znanje doveo u pitanje baveći se „tamo nekim teorijama zavjere“.

„Toliko se ljudi bave naukom i sada svi ti ljudi da se bave zavjerama? Ja u to ne mogu da vjerujem. Pandemija je opća stvar i moramo voditi računa o sebi. Ne smijemo vjerovati u laži, nego moramo znati analizirati, tumačiti i s razumijevanjem konzumirati medije“, kaže dodajući kako ona koja je u 50 godina bavljenja naukom „prošla sito i rešeto“ nikada sebi ne bi dozvolila da „zloupotrijebi svoje znanje koje je godinama stjecala i koje još uvijek stječe“.

Sasvim je jasno da je cijela ova situacija utjecala na mentalno zdravlje ljudi. Osjećaj bezizlaznosti ono je što mnogima smeta i protiv čega se svako od nas na različite načine bori. Neko smirivanjem vatre, nego podmetanjem požara. Međutim, to je opasno, upozoravaju psiholozi, jer izmišljanje teorija, vjerovanje u neutemeljene tvrdnje i nesposobnost da razlikujemo činjenice od glasina trajno nam mogu naštetiti. Psihologinja Mirela Hadžić koja se posljednjih mjeseci direktno susreće s onima koji pate od anksioznosti, depresije, osjećaju tjeskobu i strah od daljeg razvijanja cijele ove situacije kaže kako su lažne vijesti veliki problem današnjice.

„One su jedan od načina da ljudi pokušaju kontrolisati situaciju, da daju bilo kakvu informaciju ili čak da skrenu pažnju na sebe“, ističe Hadžić svakako podsjećajući zašto je širenje glasina i vjerovanje u lažne vijesti toliko opasno.

„Ako svaku lažnu vijest posmatramo kao istinitu, a imamo različite informacije iz stvarnih medija onda to dovodi do toga da su ljudi zbunjeni i uplašeni, nesigurni i ne znaju kome da vjeruju. Zato je važno koje izvore pratimo i da se ograničimo na one koji nam daju provjerene i tačne informacije“.

Međutim, čovjek ima prirodnu moć adaptacije na svaku novu situaciju u životu pa i na ovu i stoga se prije nego širenjem dezinformacija treba pozabaviti sam sobom, kaže psiholog Remzija Šetić navodeći kako je „pandemija uzrokovala niz drugih kriza jer nemamo mogućnost predviđanja koliko će ovo dugo trajati. Ta neizvjesnost je jedan od uzroka različitih problema sa mentalnim zdravljem“.

Kako si pomoći? – ključno je pitanje. „Prva stvar je selekcija informacija. Mi u 21. vijeku težimo da budemo informisani o svemu i svačemu i time smo postali dobri konzumenti informacija koje nam apsolutno ne trebaju. Moramo se potruditi da selektiramo bitne od nebitnih informacija jer je to prvi korak u zaštiti mentalnog zdravlja. I onda se usmjeriti na rješavanje svih onih problema koji su naši životni problemi. Mi se društveno moramo pozabaviti tim da budemo izvor podrške, a ne izvor problema“, zaključuje Šetić.

Dezinformacije na bh. portalima koji nemaju ni impressuma, ni stvarne novinare, ni redakcije, sve češće se pojavljuju i prate aktuelna dešavanja čime se u svojim analizama bavi i redakcija Raskrinkavanja.

„Sve što je bilo u tamnim čoškovima interneta sada je postalo popularno među stanovništvom i konzumentima svih tih sadržaja“, kaže urednik Emir Zulejhić.

COVID-19 najveća laž u historiji – jedan je od naslova koji je privukao ponajviše lakovjernih korisnika internet medija, a „zastupljenost tog mišljenja jeste upravo pogrešno izvještavanje različitih medija. Tu imamo anonimne portale koji iskorištavaju ovu priliku za zaradu putem clickbait naslova i jednostavno povećanjem čitanosti uslijed pandemije. S druge strane posebno zabrinjava kada vidimo da stvarni mediji sa stvarnim redakcijama i impressumima objavljuju te iste vijesti“, ističe Zulejhić napominjući kako je to zapravo novi problem jer „pouzdani mediji, ozbiljni mediji, javni mediji koji bi trebali biti stub tačnog informisanja, zapravo su također ponekad mediji koji sami plasiraju netačne informacije“ i dodatno komplikuju ionako tešku borbu protiv COVID-negatora.

„Nebriga dolazi na naplatu“

Doktori jesu umorni ali neće prestati spašavati ljude. Novinari jesu umorni ali neće prestati informisati javnost. Jedino negatori nisu umorni i čini se da ni oni neće stati sa svojim umanjivanjem svega onoga što prvotimci budu radili. Zato oni koji koroni direktno gledaju u oči još jednom podsjećaju koliko je važno poštovati mjere, barem dok malo bolje ne upoznamo virus i neprijatelja.

„Savjet svima da situaciju shvatimo onakvom kakva jeste, a to je da je izuzetno ozbiljna i da budemo odgovorni kako prema sebi tako i prema drugima. Da poštujemo mjere, redovnom dezinfekcijom ruku i vlastitom higijenom pokušamo zaustaviti širenje virusa među populacijom“, kaže doktorica Jasmina Smajić.

„Izvještavanje o kriznoj situaciji kao što je pandemija koronavirusa je veliki izazov u svijetu novinarstva i istovremeno ispit profesionalnosti za novinare“, kaže novinar Dino Durmić, pozivajući sve one koji konzumiraju medije, da za početak naprave razliku između onih koji žive za javnost i onih koji žive od javnosti.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

*

Send this to a friend