01. avg 2022.

Medijsko gladijatorstvo nad svježom humkom

Tabloidizacija smrti i estradizacija ostavinske rasprave na primjeru Nikoline Ristović.

Foto: Pixabay, Estebandrf

U Beogradu je u četrdeset četvrtoj godini preminuo Vidoje Ristović. Informacija da se to dogodilo na masažnom stolu, od posljedica upale srčanog mišića, najvjerovatnije virusnog porijekla, kako je kasnije obdukcijski nalaz potvrdio, ako je vjerovati medijima, mogla je, dok živimo dvije i po godine dugo pandemijsko vrijeme smrti, biti eventualno medijski „atraktivna“ dva dana. Ako tome dodamo i porodični kontekst, a to je Vidojev otac Vitor Ristović, bogati trgovac umjetnina, čiji imetak mnogi dovode u vezu sa devedesetim godinama kao plodnim tlom za nezakonito sticanje, vijest bi mogla biti prisutna još koji dan.

Da je kojim slučajem Vidoje Ristović imao nekih rezultata u svojoj profesionalnoj praksi, jer riječ je o istoričaru umjetnosti, da je kurirao kakvom izložbom, bio direktor galerije ili muzeja, napisao relevantnu kritiku izložbene postavke ili se bavio teorijskim radom unutar oblasti za koju se školovao, možda bi i koji dan duže vijest i njeni rukavci zasluživala prisutnost. Nije ni tragičnost iznenadne smrti u četrdeset četvrtoj godini razlog medijske „pažnje“, umire se svakodnevno, odlaze i mlađi i neznatno stariji, odlaze oni koji su nas svojim djelom vječno zadužili, pa ih javnost zaboravi do prvog parastosa.

To što se mediji dva mjeseca posvećuju smrti jednog čovjeka, pretvarajući je u trakavicu, posljedica je isključivo činjenice da je pokojnik bio u braku sa nekadašnjom televizijskom voditeljicom Nikolinom Pišek (udato Ristović), da Nikolina ne odgovara patrijarhalnom modelu udovice i da je, nedugo nakon smrti, Vidojev otac, Vitor Ristović, poznatiji kao Miša Grof, izjavio kako je sav imetak u njegovom vlasništvu, te kako Nikolina neće dobiti ništa. Uz pikanterije koje Grof ne štedi, računalo se i na sve Grofove, Vidojeve i Nikolinine prijatelje i neprijatelje, koji će se postepeno uključivati u priču vlastitim doprinosima tabloidizaciji, što obezbjeđuje evo već dvomjesečni rahatluk medijskih djelatnika koji profesionalnu praksu i onako baziraju na prenošenju Facebook statusa i Twitter postova poznatih ličnosti i onih koji to žele postati.

I da nije bilo novih aktera_ica koji su se pridružili Nikolininom linču ili raspredanju scenarija Vidojeve smrti ili onih koji su post festum postavili pitanje Grofovog bogatstva, sam profil Nikoline Ristović, kao lijepe i bogate žene bio bi dovoljna garancija za broj klikova, lajkova i komentrara na tekstove koji se bave prošlosti tek ukopanog čovjeka i životom njegovih bližnjih. Jer obespravljenom i ozlojeđenom narodu, bilo da je riječ o „istočnim“ i „zapadnim“ susjedima ili nama samima, onima koji se od stvarnosti anesteziraju praćenjem reality sadržaja, lakše je nekako kada znaju da i bogati plaču i da nema lagodnosti na ovom svijetu ni za one koji su je privremeno imali_e.

Upravo takvima se obraća armija copy-paste medijskih službenika, čija poslovna egzistencija počiva na plasiranju vijesti koje to nisu. A kada postoji cijeli logični slijed, onda kada je temelj teksta stvarna vijest, koja se kasnije može proširiti u izvještaj, a izvještaj može biti polazna osnova za opsežnu reportažu ili intervju, onda se mora i raditi. I nije jednostavno jer uključuje razmišljanje i istraživanje, autorsko propitivanje da li je i zbog čega ono što objavljujemo relevantno, koliko su pouzdani i mjerodavni sagovornici_e, da li su pouzdani izvori. U slučaju plasiranja vijesti koje to nisu, ne mora se ništa. Dovoljno je spremiti kokice i čekati, ključni i najčešće jedini je izvor Instagram ili kakva srodna društvena mreža, a tamo će se već neko oglasiti.

Vijest, koja to nije

U Hrvatskoj to su bile Vlatka Pokos i Borna Kotromanić. Prva je stala u odbranu Nikoline pred eskadronom mizoginih glasila, druga je najprije podsjećala na preispitivanje Grofove stečevine. Tako je počelo. I bilo je dovoljno da joj hrvatsko izdanje magazina Story posveti prostor po kojem bi se dalo naslutiti da iza Borne Kotromanić stoji pronalazak koji će spasiti čovječanstvo, a ne mišljenje o drugim ljudima.

Znakovit je i uvod u taj rekla-kazala intervju, koji dovoljno ilustruje gladijatorsku atmosferu u kojoj se dočekuju vijesti koje to nisu, smrt čovjeka i podjela imovine.

„Mnogi će reći da se na domaćoj estradnoj sceni već niz godina nije dogodilo nešto veliko i zanimljivo, sve do ovog ljeta. A onda su u ring ušle glavom i bradom 50-godišnja životna savjetnica Borna Kotromanić i 52-godišnja voditeljica i pjevačica Vlatka Pokos. Obje britke i bez dlake na jeziku sukobile su mišljenja pred očima javnosti, točnije na popularnoj društvenoj mreži Instagram, gdje su razmijenile stavove o tragediji koja je zadesila Nikolinu Ristović“, uvod je u intervju sa Bornom Kotromanić objavljenom u magazinu Story kojem su jedine teme bile Nikolina Ristović, njen iznenada preminuli suprug Vidoje Ristović, te Vlatka Pokos koja je stala u Nikolininu odbranu.

Ničim iz intervjua se ne naslućuje zbog čega bi mišljenje Borne Kotromanić o bilo kojoj temi bilo relevantno i čemu potreba da joj se omogući toliki prostor, „osim“ njenog komentara na Instagramu, koji je bio povod i glasio je: „Novac od trgovine Arkanovim ratnim plijenom nikada nikome nije donio sreću i blagoslov pa nije mogao ni Nikolini“, a što se odnosi na svekrov imetak koji sada nije raspoložen da ga dijeli, u čvrstoj vjeri da žena nema pravo na ono što se zove bračna stečevina, a u čemu ga i mediji i javnost itekako bodre.

Činjenica da se nečija tragedija doživljava kao veliki i zanimljivi događaji – odnosno sukobi koje je prouzrokovala, dovoljno opisuje odnos medija prema smrti, bilo čijoj.

U kojem pravcu će ići način „izvještavanja“ o tragediji Nikoline Ristović nagoviješteno je odmah po objavljivanju vijesti o smrti supruga, kada su portali uz informaciju citirali dijelove iz Nikolininih arhivskih intervjua u kojima je govorila o tome kakve poklone voli, na primjer.

„Intervju“ s Bornom Kotromanić ilustracija je grčevite medijske borbe za održavanjem postojećeg stanja u vremenu bez sadržaja u kojem, spomenuto je, vijest najčešće i ne postoji, kao ni naslov onoga što bi trebala biti vijest. Zamijenili su ih „foto plus video“, „nećete vjerovati šta se poslije desilo“ ili sad već čuveno „evo i kako“.

Od Facebook statusa do kolumne

Medijima bez sadržaja odgovara isključivo takva realnost i zato je intenzivno podražavaju. Baviti se velikim biografijama i uspjesima, a prostor koji je dobila Borna Kotromanić u redovnom medijskom okviru podrazumijevao bi isključivo veliku biografiju i uspjeh, uključuje napor i svakog narednog broja promišljanje ko će i zbog čega imati veliki intervju. Zašto bi se time iko bavio kada Borna svakako ima odgovore na sva pitanja. A i narod tako voli.

Ljudskoj muci pridružile su se i druge efemerne pojave, ne bi li priskrbile još koji dio medijskog prostora za sebe, poput srpske televizijske voditeljice Jovane Jeremić koja se davno rastala sa svim postulatima profesije. Ona je „na strani“ Nikoline, te medijski rat vodi sa njenim svekrom, optužujući ga za vanbračno dijete koje navodno Ristović stariji krije.

Nije manjkalo ni „kolumni“ koje danas, uz časne izuzetke, podrazumijevaju proširenu verziju Facebook statusa. Oglasila se poslovično spremna Vedrana Rudan. „Načitana osoba zna za popularnu rečenicu iz Kuma, iza svakog bogatstva stoji veliki zločin. Tko nije gledao Kuma? Kome nije jasno da ne možeš biti i bogat i častan i pristojan? Kad si pametan i kad uđeš svojevoljno među bogate, nečasne i nepristojne zašto od njih očekuješ pristojnost i časnost? Jesi li glup ili ipak manipuliraš“, pita se Rudan na kraju praveći usporedbu između prijateljice koja je ostala bez supruga i Nikoline Ristović.

„Moja prijateljica Ana je ovih dana izgubila muža. Čovjek je bio profesor, nakon posla vozio je Wolt. Ana je profesorica, jučer mi je oduševljeno rekla da je u Lidlu dobila sedamdeset kuna za boce. Iza nje je bio ‘dobar dan’. Kontejneri su u posljednje vrijeme najčešće očišćeni od boca“, napisala je.

„’Sirotica’ sa portala je prošle sedmice ‘skinula crninu’. Bila je to brejkingnjuz. Mi obični stalno nosimo crninu. Zašto se o tome ne piše“, na kraju opet postavlja pitanje Vedrana Rudan koja ni sama ne propušta priliku doprinijeti ovakvim temama, što čini i ovoga puta. Jer, šta je god bio izbor Nikoline Ristović, pa sve da je i rukama i nogama tražila pažnju medija u vrijeme kada na njenu sreću nije uticao svekar, to nije razlog da se danas mediji u borbi za čitanost naslađuju njenim aktuelnim statusom i priželjkuju što lošiji kraj.

Rovarenje nad svježom humkom

Mnogi će reći kako Nikolina Ristović danas plaća cijenu popularnosti bez osnova, ali to i dalje ne abolira medije u rovarenju nad svježom humkom.

Ni Vidoje Ristović ni Nikolina Ristović nemaju nikakav društveni značaj, odgovornost ni važnost. Za njihovu popularnost bez osnova krivi su isključivo mediji i celebrity kultura bez sadržaja na kojoj temelje svoje postojanje. Ništa od tekstova koji se objavljuju nije relevantno za javnost i to je dovoljan argument da se s njima prestane, ma koliko iz perspektive sakupljača sekundarnih sirovina bogati trebali da plaču. Bogati trebaju isključivo da odgovaraju za porijeklo svoje imovine, i takvi sadržaji u slučaju Miše Grofa jedino bi imali smisla, kada bi bili potkrijepljeni dokazima. Ali to i dalje nema nikakve veze sa Nikolinom Ristović.

Vidoje Ristović javnosti je postao poznat kao partner srpske glumice Katarine Radivojević. I tada je po tabloidnim medijima bio predstavljan kao istoričar umjetnosti. Nekada bi se ta umjetnost, koja očigledno nikome i ne treba i preskočila, pa bi bio tituliran kao istoričar. Suvišno je i pisati o tome koliko je bespredmetno titulirati nekoga na osnovu posjedovanja diplome, ali ne i prakse koju obavlja.

Na stranici posvećenoj žutilom obojenim biografijama www.biografija.org Vidoje Ristović se tretira kao „verovatno najpoznatiji istoričar umetnosti na ovim prostorima“. U svijetu koji nije čuo za Veru Horvat Pintarić, Dunju Blažević, Ješu Denegrija, Miška Šuvakovića, Petra Ćukovića i brojne druge istaknute južnoslavenske istoričare_ke i teoretičare_ke umjetnosti, pokojni Ristović će i ostati najpopularniji.

Nakon dvije i po godine od početka pandemije korona virusa, jasno je da nas iskustvo pandemije ničemu nije naučilo. Iako je sama pandemija poslužila za hiperprodukciju dezinformacija i sadržaja iz domena teorije zavjere, o čemu će se u budućnosti istraživači_ce medijama moći desetljećima baviti, bilo je i svijetlih trenutaka u kojima su nauka i naučnici_e dobili prostor i kada su se mediji utrkivali u dolasku do međunarodnih sagovornika_ca sa što raskošnijim biografijama, nerijetko balkanskog porijekla. Danas, kada se ponašamo kao da smo pandemiju ispratili, a upravo se nalazimo u ko zna kojem po redu talasu, narod opet hoće veselo ili u aktuelnom slučaju tužno, ali njima na radost, da se smiju kada se drugima plače.

Nebitnim skretanje pažnje od bitnog

Zbog čega su smrt i prateće joj pojave najunosnija vijest jedno je od niza pitanja koje otvara slučaj Ristović i familija. Naivno bi se moglo zaključiti kako je riječ o takozvanoj „sezoni kiselih krastavaca“ kada lifestyle rubrike jedino mogu izvještavati o dezenu kupaćeg kostima popularnih ličnosti ili visokim cijenama usluga na Jadranu. Ali ta vječna potreba za čitanošću, komentarima i klikovima ne prestaje tokom bilo koje sezone, to besramno udovoljavanje najnižim čitalačkim porivima stvar je kontinuiteta.

Takođe bi se moglo pomisliti kako se bavljenjem nebitnim skreće pažnja sa bitnog, ali za to imamo svakako predstavnike vlasti, nisu nam potrebne udovice. Zbog čega ćemo se baviti eksploatacijom prirodnih resursa, cijenom energenata, odlaskom mladih iz svih naših zemalja, lošim zdravstvenim sistemom, kada to vrijeme možemo posvetiti Vučiću i Jasenovcu ili nekom od Milanovićevih skečeva. Za to nam nisu potrebni Ristovići. Oni, odnosno bavljenje njihovim životima i smrtima nisu ni usamljena potvrda dehumanizacije ovog društva, pa viđali smo u krupnom kadru na velikom ekranu umiruće ljude od COVID-a ne bi li novinari_ke demonstrirali vlastitu „odvažnost“ i bešćutnost. Sve ovo samo je još jedan od doprinosa relativizaciji svakog smisla, obezvređivanju bilo kakvih na realnim temeljima postavljenih zasluga, nastavak podržavanja tema bez sadržaja kao svjesni doprinos dominaciji uticajnih koji to postaju na osnovu broja pratilaca na društvenim mrežama.

Zato će biti i važna vijest kako je Nikolina Ristović došla odjevena u Beograd. „Vijest“ je nastala kao i obično na temelju njenih Instagram fotografija i posta koji ih prati uz opis autorice: „Pozirala je na ulici u tamnozelenoj haljini, trendi žutim sandalama te s crvenom torbom koju je samo prebacila preko ramena“. Šta se tačno može uraditi s torbom osim prebaciti je preko ramena mogao bi biti jedan od potencijalnih nastavaka priče koju će nam Facebook algoritmi jednako nametati kao i svojevremenu sagu o iščekivanju malog Blooma (sina prvijenca Maje Šuput) ili vezu Petra Graše i Hane Hujić, samo zbog toga što smo jednom pogrešno kliknuli yes.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend