04. sep 2020.

‘Pisanjem o svom iskustvu željela sam pokazati da virus – postoji’

O svom iskustvu zaraze, putu pacijenta kroz zdravstveni sistem, simptomima koje su osjećali u različitim fazama bolesti, pa i prepisanim terapijama, posljednjih mjeseci su na Facebooku i Instagramu pisale i mnoge javne osobe iz Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja, nailazeći na reakcije hiljada pratiteljki i pratitelja na tim platformama.

Kakofonija informacija koje kolaju u javnosti, nejasan „put pacijenta“, nepovjerenje prema izvorima i mnoštvo promjenjivih preporuka u vezi s epidemijom koronavirusa i bolesti COVID-19 kod mnogih je uzrokovala potrebu da informacije o nepoznatoj bolesti najradije traže u ličnim ispovijestima pacijenata na društvenim mrežama. O svom iskustvu zaraze, putu pacijenta kroz zdravstveni sistem, simptomima koje su osjećali u različitim fazama bolesti, pa i prepisanim terapijama, posljednjih mjeseci su na Facebooku i Instagramu pisale i mnoge javne osobe iz Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja, nailazeći na reakcije hiljada pratiteljki i pratitelja na tim platformama.

Dramska spisateljica i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti u Beogradu Biljana Srbljanović svoje je iskustvo s koronavirusom s javnošću podijelila još u martu, kad smo još manje znali o novom virusu i kad je stigma koja je pratila zaražene bila daleko veća. Srbljanović je o svojim simptomima i ljekarskoj pomoći koju je dobila pisala na Facebooku, gdje je prati više od 16.000 ljudi, istovremeno naglašavajući da ne može nikome davati mišljenja o bolesti ili preporučivati terapiju. Smatrala je, kako je navela, da je njena građanska dužnost na taj način obavijestiti one s kojima se možda susrela u danima kad nije znala da je pozitivna na virus, te da je važno upozoriti druge da se zaštite i pokažu solidarnost u nepoznatim okolnostima koje su nas sve zatekle. Bio je to i način dizanja glasa protiv stigmatizacije oboljelih.

O koronavirusu u svojoj porodici, danima samoizolacije, redoslijedu simptoma i probijanju kroz zdravstveni sistem pun manjkavosti u junu je na Facebooku pisala voditeljica Al Jazeere Balkans Dalija Hasanbegović Konaković, a mogućnosti Instagrama u te je svrhe iskoristila i zastupnica Naše stranke u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH Sabina Ćudić. Vjerovatno najviše prašine na društvenim mrežama proizvele su Facebook objave vlasnika reklamne agencije Mita Ejuba Kučuka, koji je pored pisanja o bolesti i nefunkcionalnom sistemu, eksplicitno, uz priloženu fotografiju lijekova i suplemenata, preporučio cjelokupnu terapiju za COVID-19 i dijelio naučno neutemeljene savjete poput onog da „virus treba saprati iz grla u stomak“, premda nije medicinski stručnjak i premda se u objavi spominju i lijekovi koje niko ne bi trebao uzimati na svoju ruku.

No, većina onih koji su se odlučili na taj način s javnošću podijeliti vlastito suočavanje s novim virusom i bolešću u svojim obraćanjima su apelovali na druge da se pridržavaju mjera predostrožnosti, da nose maske u zatvorenim prostorima, drže fizičku distancu i jednostavno budu oprezni, što je svakako korisno u društvu u kojem mnogi još ne vjeruju u postojanje koronavirusa, naročito ako takve poruke dolaze od javnih osoba koje imaju veći utjecaj na javnost.

Profesorica na Odsjeku za komunikologiju Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Lejla Turčilo ističe da je pri procjeni dobrih i loših strana ovakvih ogoljavanja vlastitog zdravstvenog stanja na društvenim mrežama ključno pitanje s kojim motivom se neko upusti u dijeljenje ličnog iskustva vezanog za borbu s virusom i koliko ta osoba pazi da svojim objavama ne ugrozi zdravlje i živote drugih.

„Ukoliko je motiv podizanje svijesti o opasnosti od virusa, pa su poruke koje se dijele kreirane tako da, recimo, poznate osobe podijele svoje iskustvo i pozovu na oprez i poštovanje mjera, to može imati pozitivan učinak, budući da se ljudi identificiraju s poznatim osobama i njihova riječ ima težinu. No, upravo zbog te težine izgovorenog i napisanog, odgovornost je veća, posebno kad je riječ o zdravlju ljudi. Nedopustivo je da bilo ko od nas kao laik, bez obzira na individualno iskustvo, dijeli savjete o liječenju, recepte za liječenje – pa čak i za one ‘narodne’ lijekove – kao i da piše o svom iskustvu kao da je ljekar, a ne pacijent“, navodi Turčilo.

Ona dodaje da pozitivan učinak mogu imati i poruke javnih osoba o nedostacima zdravstvenog sistema koje su uočili iz svog iskustva, jer tako mogu doprinijeti stavljanju na agendu pitanja o (ne)funkcionalnosti sistema u borbi s virusom i zagovarati promjene na bolje, čemu smo također svjedočili u većini navedenih primjera. No, neki su kritiku zdravstvenog sistema zamijenili za hvaljenje „prečicama“ koje su im kao javnim i imućnijim osobama bile dostupne.

„Osobno smatram neumjesnim svojevrsno ‘izdizanje iznad običnog čovjeka’ navođenjem svih mogućnosti koje su kao poznatim osobama njima bile dostupne – od privatne prakse, dolaska ljekara-prijatelja na kućnu adresu, liječenja u kućnim uslovima jer se nama tako može i imamo svu logistiku – dok drugim ljudima nisu. Mislim da se tako ne postiže opća korist, odnosno ne pomaže drugim ljudima, nego im se, naprotiv, svjesno ili ne, šalje poruka da su manje vrijedni i neće dobiti jednak tretman u odnosu na nas koji smo, javnom pozicijom, privilegovani poznanstvima ili kraticama za dolazak do medicinske usluge – što je, nazovemo li stvari pravim imenom, zapravo svojevrstan oblik korupcije. A upravo bi cilj trebao biti suprotan – zagovaranje jednakog pristupa uslugama i jednakog tretmana za sve“, naglašava Turčilo.

‘Ponukali su me otpor i sumnjičavost stanovništva’

Univerzitetski profesor i zastupnik Doma naroda Paralmenta FBiH Damir Marjanović o koronavirusu u svojoj porodici pisao je na svojoj Facebook stranici na kojoj ga prati više od 19.500 ljudi i koju već godinama koristi za komunikaciju s javnošću, ponajviše u vezi s naučnim i političkim aktivnostima u koje je involviran. Kako kaže, od početka pandemije je kao znanstvenik koristio ovaj alat da prenese znanstvene informacije, podatke i rezultate u cilju informisanja javnosti, te se pisanje o ličnom iskustvu borbe s bolešću ali i iznošenje kritika uperenih protiv čelnih ljudi zdravstvenog sistema putem istog kanala nametnulo samo.

„Onog momenta kad je virus ušao u našu obitelj i kad su tri člana obitelji pokazali potpuno drugačije simptome, osjetio sam potrebu da i iz osobnog iskustva upozorim ali i pošaljem poruku koliko ova bolest može biti ozbiljna i koliko svi moramo biti oprezni u cilju zaštite onih koji su podložniji težoj simptomatologiji. Narednim objavama želio sam upozoriti da je sistem daleko od optimalnog, te poslati poruku ohrabrenja jer toliko dobrih ljudi ima svuda oko nas“, pojašnjava. Marjanović je, ipak, i sam Facebook vidio kao mjesto na kojem treba objaviti koliko su mu pomogla lična poznanstva s ljekarima i farmaceutima sistema koji ne funkcioniše za običnog pacijenta.

Alpinistkinja i članica sarajevske Gorske službe spašavanja Dženana Ivković navodi da ju je na detaljno opisivanje vlastitog zdravstvenog stanja na Facebooku nakon što je saznala da je pozitivna na koronavirus nagnao haos koji je zavladao u bh. društvu nakon naglog ukidanja mjera, nedefinisan i mukotrpan „put pacijenta“, te sve veća buka koju u javnom prostoru proizvode „Google stručnjaci“, kako ih naziva, opremljeni teorijama zavjere.

„Nije bilo jednostavno do kosti ogoljen izložiti se javnosti, niti na taj način ponovo prolaziti kroz traumatično iskustvo bolesti, ali ponukali su me otpor i sumnjičavost stanovništva prema nepoznatom i nepredvidivom virusu, kao i vrlo slabi i oskudni kapaciteti našeg zdravstvenog sistema. Znate i sami, rijetki su se nastavili pridržavati propisanih mjera i preporuka struke, ljudi su se nakon početnog straha uglavnom počeli ponašati kao da je virus nestao – „ako je ikada i postojao“, kako tvrde. Željela sam svojim primjerom i iskustvom istaći da virus ne samo da postoji, nego je opasniji od pretpostavki, te naglasiti ozbiljnost situacije u kojoj moramo pokazati odgovornost i solidarnost“, priča nam Ivković.

Iz sličnih pobuda svoje je iskustvo na Facebooku objavio i novinar Radiotelevizije Bosne i Hercegovine Armin Redžić. „Društvene mreže već dugo nisu samo zabava i ćaskanje s prijateljima već su ozbiljan medij i to treba mudro koristiti. Kad je riječ konkretno o iskustvu s infekcijom koronavirusom, jedini razlog zašto sam to učinio jeste da ljudima koji ne vjeruju da virus postoji i koji mjesecima tvrde kako ne znaju nikog ko je pozitivan, a takvih imam među prijateljima, pokažem da je situacija ozbiljnija nego što je oni shvataju. Prosto sam se osjećao dužnim da to uradim i možda na taj način podignem nivo svijesti kod ljudi iz svog okruženja“, navodi Redžić.

Kao sportistkinja koja godinama praktikuje zdrav način života, održava formu i kondiciju te se susreće s velikim naporima, trči brdovite rute duge oko 40 kilometara, s više od 2.000 metara uspona, te s teretom od 15 kilograma u ekspedicijama u zimskim uslovima doseže vrhove više od 5.500 metara, Ivković je pisanjem o načinima na koje je njeno tijelo bilo oslabljeno u borbi s bolešću željela potcrtati i to da koronavirus ne ugrožava zdravlje i živote isključivo hroničnih bolesnika i starijih osoba.

„Moje iskustvo s COVID-19 jedno je od najtežih, bila je to borba života i smrti koja je trajala danima i noćima. To sam željela da saznaju oni koji me prate na Facebooku“.

Izvagati svaku riječ u kontekstu potencijalne štete ili koristi

Odziv javnosti na društvenim mrežama u svim navedenim primjerima ličnih ispovijesti bio je veliki. Reakcije, poruke podrške i dijeljenja brojali su se u hiljadama, ali su se među njima mogli naći i teoretičari zavjere koji su se pitali ko i koliko je dotičnima platio da tvrde kako su se borili s „nepostojećim virusom“, kako pokazuje iskustvo Armina Redžića, kao i oni koji su u komentarima preporučivali terapiju, premda nisu zdravstvene radnice i radnici. Damir Marjanović navodi da su gotovo sve reakcije na njegove objave bile pozitivne i pune podrške, što je njemu i njegovoj porodici puno značilo u teškim danima. Dženana Ivković, ipak, kaže da je među reakcijama nailazila na krajnosti.

„Reakcije na objavu bile su različite, od onih ljudskih, solidarnih i punih podrške, pa do prostih i podrugljivih. Budući da sam objavu na Facebooku pisala par dana od izlaska iz bolnice, nije mi bilo lako izložiti se dodatnim udarima i trošiti dragocjenu energiju na komentare u kojima su me ismijavali ili optuživali da nešto propagiram za lične interese, te sam jedno vrijeme post zaključala za javnost, ostao je otvoren samo za moje kontakte, a i među njima sam nakon svega neke izbrisala, prekrižila“, prisjeća se.

No, kako kaže, podalje od društvenih mreža, u „stvarnom životu“, nailazila je redom na pozitivne reakcije ljudi koji su joj svakodnevno prilazili i zahvaljivali na napisanom.

„Posebno mi je značilo kad su mi govorili da tek nakon moje objave nemaju nikakve sumnje po pitanju virusa i da se bolje čuvaju čak i ako su se prethodno bili opustili. To je potvrda da ljudima treba više priča i ličnih iskustava i da su društvene mreže dobra platforma za komunikaciju, jer i u ovom slučaju pacijenti jedni drugima mnogo pomažu prenošenjem iskustva i podrškom.“

Turčilo se slaže da društvene mreže mogu biti korisne i u ovoj situaciji ali naglašava da je, kao i uvijek, važan način na koji ih koristimo.

„Društvene mreže su se i u nekim ranijim kriznim situacijama pokazale kao kanal ispoljavanja solidarnosti. Problem je što nespretnim formulisanjem poruka, odnosno izlaženjem iz okvira laičkog prenošenja svog iskustva i ulaženjem u područje u kojem nismo kompetentni, možemo napraviti štetu, iako je prvobitna namjera dobra. Vjerujem da ljudi smatraju kako dijeljenjem svog iskustva pomažu drugima, i to može biti tačno, do one mjere u kojoj svaku napisanu ili izgovorenu riječ izvagaju u kontekstu potencijalne štete ili koristi.“

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend