25. jun 2020.

Za (šta) sve su krivi novinari

Napadi na novinare i novinarke, sve češće prijetnje smrću ili drugi oblici pritisaka na pripadnike sedme sile posebno su intenzivirani tokom pandemije, ali čini se da će sve ostati samo na sporom odgovoru pravosuđa i onome na čemu napadači i cenzori najviše računaju – da je svakog čuda tri dana dosta.

foto: ilustracija je korištena kao znak protesta zbog napada na novinara Vladimira Kovačevića 2018.

Napadi na novinare i druge kritičare postupanja vlasti sa pandemijom COVID-19 usporavaju napore u borbi protiv virusa, saopštili su krajem aprila iz Amnesty Internationala. Upozorili su i da je cenzurisanje ključnih informacija o pandemiji postalo globalni fenomen.

Početkom maja je, kao i u ostatku svijeta, i u BiH obilježen Dan slobode medija, a baš taj mjesec je pokazao na kakvom su nivou sloboda izražavanja i pristupa informacijama u našoj zemlji. Hint: nikako na visokom.

“Osnovni razlog ponavljanja brutalnih napada i širenja mržnje prema novinarima u BiH jeste nedovoljno efikasan rad pravosuđa i jako malo osuđujućih presuda protiv osoba koje stoje iza tih krivičnih djela”, ocjenjuje Borka Rudić, generalna sekretarka Udruženja BH novinari.

Brojne prijetnje i neefikasno sudstvo

Od početka godine u bazi podataka Linije za pomoć novinarima (FMHL) registrovano je ukupno 35 slučajeva, najveći dio njih su prijetnje, uznemiravanje, pozivanje na nasilje, ugrožavanje sigurnosti.

“Podsjećam da na Evropskom sudu za ljudska prava postoji bezbroj presuda upravo o ovim djelima nasilja nad novinarima, a mi smo u BiH imali jednu osuđujuću presudu krajem prošle godine za  prijetnje putem Facebooka kolumnisti Draganu Bursaću – kazna je bila 600 KM! Dakle, nakon dvije godine stigla je nedopustivo blaga kazna za osobu koja prijeti smrću i to najvaljuje javno putem Facebooka!”

Pravosuđe, smatraju u Udruženju BH novinari, mora mnogo efikasnije, odgovornije i profesionalnije odgovoriti na slučajeve prijetnji u online i offline sferi, te i sami najavljuju mnogo “agresivnije” reakcije.

“Po registrovanju prijetnji, odmah ćemo angažirati advokata koji će ubrzano voditi slučaj, budući da nadležne policijske i pravosudne institucije to rade sporo i u skladu sa svojom agendom i dnevnim obavezama. Mi smo do sada sve slučajeve prijavljivali policiji, oni su reagirali profesionalno i brzo u najvećem broju slučajeva, ali ne i tužiteljstva kao važna karika u povezivanju istrage i suđenja”, kaže Rudić.

I prije pandemije i rada u vanrednim uslovima, mediji, posebice oni koji pripadaju istraživačkom rukavcu profesije i ukazuju na nepravilnosti i zloupotrebe sistema, suočavali su se s pritiscima i prijetnjama. O tome svjedoči i Aladin Abdagić, glavni i odgovorni urednik Centra za istraživačko novinarstvo, koji kaže kako se često dešavalo i dešava da su novinari CIN-a izloženi pritiscima i napadima zbog tema koje istražuju.

“Radi se o prijetnjama i uvredama koje dolaze od aktera naših priča. To rade kada saznaju da istražujemo njihove zloupotrebe ili nakon što objavimo svoje priče. Većinu takvih napada prijavimo nadležnim institucijama. Međutim, skoro nijedan takav slučaj nije dobio sudski epilog ali za pojedine primjere znamo da je policija od napadača uzimala izjave. Također, bili smo u situaciji i da prijavimo prijetnje koje smo dobivali preko CIN-ovog profila na društvenoj mreži Facebook. Naravno ne prijavljujemo svaki slučaj nego racionalno procijenimo potencijalnu opasnost od takvih prijetnji ili uvreda.”

Kada se registruje ozbiljna prijetnja, BH novinari reaguju i na sljedeći način: pismenim putem advokat udruženja upućuje zahtjev osobi, mediju i društvenoj mreži da se ukloni sadržaj i blokiraju svi profili s kojih su upućene prijetnje, u protivnom će biti podnesena tužba sa visokim odštetnim zahtjevom.

“Neka onda svi ti ‘hrabri’ nasilnici iza tastatura i kompjutera na sudu objašnjavaju zašto ugrožavaju tuđe živote”, kaže Rudić.

A koliko efikasno radi sudstvo, na primjeru pojašnjava Abdagić koji kaže kako je u jednom slučaju sud nepravosnažnom presudom dosudio CIN-u odštetu zbog uvrede i klevete i to nakon što je akter priče na društvenoj mreži Facebook iznio neistine i uvrede o CIN-u i našoj novinarki, a nakon što su objavili istraživačke tekstove.

Govor mržnje i napadi tokom pandemije

Prijetnje je na svojoj koži iskusio Nikola Vučić, novinar i voditelj Televizije N1, kada je njegov status na Twitteru, u kojem se zapitao kad će Zapadno-hercegovački kanton (ZHK) postati “fascist-free” nakon što je postao “corona-free”, izazvao lavinu reakcija, mahom govora mržnje.

“Uz sve uvažavanje osjećaja onih koji su se možda našli uvrijeđenima zbog moje objave na Twitteru, reakcije koje su uslijedile bile su zastrašujuće i rezultat su organiziranih malicioznih tumačenja moje objave i pokušaja etiketiranja mene kao ‘halal Hrvata’ koji je 100.000 stanovnika Zapadno-hercegovačkog kantona proglasio fašistima. Ništa od toga, naravno, nije bilo točno, a hajka pokrenuta protiv mene samo nas je sve iznova alarmirala u kakvom društvu živimo i s kakvim problemima se suočavamo.”

Prijetnje su, smatra Vučić, bile rezultat mašte ostrašćenih skupina.

“I one su išle čak do toga da me treba ubiti, a prije toga staviti na stup srama kao izdajnika, mrzitelja, mudžahedina. Nazivali su me halal Hrvatom ili halal Srbinom, valjda stoga što nisu sa sigurnošću mogli napraviti izračun mojih krvnih zrnaca, sve do trenutka dok se najuporniji među njima nisu dokopali ratnog traumatskog iskustva moga oca, što je predvodnicima hajke poslužilo kao dodatni osnov za diskreditaciju mene kao čovjeka jer kako to da ja, sin u ratu zarobljenog Hrvata, mogu kritizirati hrvatske desničarske prakse? Poduzeo sam sve što mi je zakonom bilo na raspolaganju da zaštitim svoj dignitet i da mi savjest bude čista.”

Nažalost, Vučićev primjer nije usamljen. I urednica portala e-Trafika iz Banje Luke, Vanja Stokić, bila je meta napada. Kao aktivistica i osoba angažirana na pomaganju ljudima u pokretu u BiH, nakon objavljivanja fotografije s dvojicom migranata u bihaćkom kampu, na Facebooku je postala meta prijetnji smrću. Kaže da je i ranije bila pod posebnom ‘paskom’ onih koji ne gledaju blagonaklono na njezin rad i aktivizam.

“Vremenom sam naučila da živim pod stalnim mjerkanjem krajem oka, vrijeđanjem po društvenim mrežama, širenjem laži o meni… Ljudska prava su područje u kome se najviše pronalazim, a ispostavilo se da se ljudi osjećaju ugroženim kad neko traži svoja prava, pa onda napadaju i tu osobu i novinara koji se drznuo da piše o njoj. Iako ja u takvoj atmosferi funkcionišem već godinama, nedavno sam imala situaciju koja je potpuno nova za mene. Radi se o tome da mi je nepoznat muškarac prijetio odsijecanjem glave jer sam objavila fotografiju sa dvojicom izbjeglica. Zatim je uznemiravao i mene i moje prijatelje na društvenim mrežama, gdje nam je pisao užasne stvari i vrijeđao nas. Taj napad je izazvao veliko interesovanje javnosti i sistem podrške se stvorio sam od sebe, na čemu sam beskrajno zahvalna. Međutim, ubrzo je krenuo i talas novih napada, većinom na društvenim mrežama, gdje su ljudi dali sebi za pravo da opravdavaju prijetnje smrću jer ja ‘nemam šta da tražim u društvu izbjeglica’. Zatim, krenuli su napadi na mene kao ženu, ja sam postala objekat o kome se javno raspravlja jesam li dovoljno privlačna da me odvuku u krevet, kao da se ja tu ništa ne pitam, na njima je da procijene i realizuju.”

Stokić dodaje kako su strukovna udruženja u njezinom slučaju odigrala jako veliku ulogu, alarmirali su i policiju i regionalne i novinarske organizacije.

“Sa te strane sam se osjećala zaštićenom jer su BH novinari zaista uradili sve što su mogli”, kaže ona i dodaje kako institucije države nisu.

“S institucijama je već druga priča jer policija nije bila zainteresovana za ove prijetnje, pa su me vratili kući i rekli da dođem ponovo za dva dana. Tek kada smo na e-Trafici objavili šta se desilo i tako alarmirali javnost, policija je odlučila da ipak reaguje pa su me pozvali da dam izjavu. Čovjek koji mi je prijetio je odmah priveden na davanje izjave, a zatim pušten. Donekle me umirilo to što je policija ipak reagovala, iako je njihov prvobitni stav samo pojačao uznemirenost koju su izazvale prijetnje”, dodaje Stokić.

Da li javnost štiti novinara?

Alarmiranje javnosti je važno, jer kao što novinari progovaraju o brojnim temama koje se, obično u društvima tranzicije guraju pod tepih, tako je od krucijalnog značaja stati u odbranu onih koji, po vokaciji profesije, brane sve ugnjetavane.

“I posljednja, nova mjera BH novinara je slanje informacija i saopćenja o prijetnjama novinarima domaćim organima i ministarstvima, Instituciji ombudsmena i svim međunarodnm organizacijama u BiH i donatorima, da svi oni znaju ko to stoji iza prijetnji ili koji medij nije skinuo govor mržnje odnosno uznemirujuće poruke iz komentara ispod autorskih tekstova ili s javnih foruma. Jedan broj tih medija dobija međunarodne donacije, potporu iz javnog budžeta, ugovore sa domaćim vlastima… Pa ako neko hoće od  bh. instititucija i ministarstava, kao i međunarodnih donatora i dalje svojim novcem finansirati one koji svakodnevno čine ili podržavaju krivična djela  – onda da to i javno znamo!”, rezolutno zaključuje Rudić koja se i sama nedavno našla na meti govora mržnje.

Prijetnjama su izloženi novinari koji pišu o bilo čemu što se smatra škakljivom temom – ljudima u pokretu, LGBTIQ zajednici, ratnim zločinima, pronevjerama.

“Ovo društvo ima gomilu tabu tema i mnogo stvari koje gura pod tepih, pa se ljudi ljute čim neko zaviri ispod tog tepiha i kreće da prebire po svemu što se tamo nalazi. Ljudi u pokretu su definitivno grupa koja izaziva najviše mržnje kod lokalnog stanovništva. Predrasude, neznanje i strah su zaista prerasli u mržnju i to je jezivo”, govori Vanja Stokić. Ipak, dodaje, za veliki broj tih napada nikada ne sazna ni javnost, pa ni strukovna udruženja, ni policija.

“Na jednog kolegu redovno potežu oružje na terenu a on to nikome ne prijavljuje jer smatra da time neće ništa postići. Neki ljudi smatraju da sam pretjerala jer sam prijavila prijetnje smrću. ‘Pas koji laje ne ujeda’, ili ‘previše buke ni zbog čega’ – bili su komentari na društvenim mrežama”.

Ugledna dugogodišnja novinarka Arijana Saračević-Helać je nazvana lažovom i varalicom, nakon što je gostujući u programu televizije N1 pokazala dokumentaciju koja dokazuje vezu kompanije u kojoj je suvlasnik advokat Kadrija Kolić – sa nabavkom posebnog vozila za MUP KS. Kolić je dan kasnije, gostujući u programu te televizije, rekao da je novinarka “lažov i varalica” jer je u prvi plan informacije o nabavci vozila stavila njegovo ime, a on je samo suvlasnik… Nakon afere s nabavkom respiratora na meti su se našli i novinari i novinarke koji su pisali o tome, a početkom juna su reagovali iz Udruženja BH novinari.

“U posljednjih nekoliko dana na društvenim mrežama pojavilo se nekoliko montiranih videa u kojima se direktno spominju imena novinarki i novinara koji su otkrili aferu ‘Respiratori’ i pisali o njoj, uz objavljivanje njihovih fotografija u izrazito negativnom kontekstu i uz iznošenje teze o njihovoj navodnoj povezanosti sa pojedinim političarima i političkim strankama. Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari i Linija za pomoć novinarima smatraju objavu navedenih videa grubim pokušajem zastrašivanja i targetiranja novinara/ki, odnosno medija koji su svojim istraživačkim pričama u protekla dva mjeseca razotkrili jednu od najvećih afera u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.”

Šta je odgovor na sve što doživljavaju i preživljavaju novinari i novinarke u BiH – kako se boriti sa napadačima, prijetnjama, neadekvatnim odgovorom sistema, a istovremeno biti na liniji otkrivanja istine u interesu javnosti? Odgovora, zasad, nema.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend