Dobro se sećam tužne večeri finala super-teške kategorije Svetskog prvenstva u boksu maja 1978. u Beogradu, u kome naš Vujković nije imao ama baš nikakve šanse protiv Kubanca Teofila Stivensona. Borci su ušli u ring, pozdravili publiku, odjeknuo je gong i počela je igra mačke i miša u „prirodnim bojama“ ekrana našeg prvog kolor-televizora. Te večeri izvesnu utehu pružao je samo glas Dragana Nikitovića. Nikitini komentari bili su oličenje svega onoga čega odavno više nema ne samo u sportskom novinarstvu. Dragan Nikitović je imao mišljenje, svim svojim autoritetom zastupao je svoj stav kojim je gledaoce pozivao na aktivno razmišljanje i kritičnost. Nije bilo neukusnog navijanja, nije bilo gomilanja nikome potrebnih podataka, ali je bilo lepo izgovorene rečenice koja nešto znači.