02. maj 2017.

Radna prava novinara: Prekarijat i rad na crno

Novinarska radna mjesta danas podrazumijevaju nesigurnost, slabu plaćenost, a nerijetko i opasnosti poput digitalnog nadzora, prijetnji i čak fizičkih napada. Povodom Dana slobode medija, pitamo se - u kakvim uslovima rade novinari danas i koje su najčešće zloupotrebe njihovih radnih prava?

Novinarstvo se već godinama nalazi na vrhu listi najstresnijih zanimanja, pretičući čak i opasna zanimanja poput zatvorskih čuvara i drvosječa. Konstantan rad pod rokovima, materijalna nesigurnost, a nerijetko i politički pritisci i fizička opasnost, svakodnevnica su mnogih medijskih radnika. Radna mjesta dopisnika iz inostranstva ukidaju čak i najbogatije medijske kuće, zamjenjujući ih slabo plaćenim freelancerima, koji se, često bez osiguranja i treninga, dovode u fizičku opasnost da bi izvijestili o prirodnim katastrofama, političkim protestima i ratnim sukobima.

Nove tehnologije, koje doprinose razvoju profesije, ujedno je i ugrožavaju – novinske kuće eksperimentiraju sa automatizacijom svakodnevnih novinskih zadataka, profesionalni fotografi i lektori danas su sve rjeđi u redakcijama i polako gube bitku sa mobilnim kamerama i automatiziranim procesima provjere teksta, a od novinara se, za isto ili manje novca, zahtijeva savladavanje cijelog niza novih tehničkih vještina.

Rad na crno, zloupotreba ugovora na određeno vrijeme, neplaćen prekovremeni rad, rad vikendom, niska primanja, te isplata plate „na ruke“, najčešći su primjeri pritisaka i kršenja radnih prava novinara. Studija koju je prošle godine provela Evropska unija pokazuje da je audiovizualni sektor sve više okarakterisan atipičnim ugovorima, poput samozapošljavanja, ugovora na nepuno radno vrijeme, te rada preko agencija za privremeno zapošljavanje. Istraživanja pokazuju da se radnike koji rade po netipičnim ugovornim sporazumima tretira nejednako – oni imaju niže plate i manja prava, a njihovi radni sati i godišnji odmori nisu dovoljno definirani. Podaci Evropske federacije novinara (EFJ) pokazuju da će se broj slobodnih i samozaposlenih novinara samo povećavati.

Posebno ugroženu skupinu predstavljaju tzv. prekarni radnici, „nedovoljno zaposleni“ koji rade po nekom od atipičnih ugovora. Prekarijat u novinarstvu česta je pojava i njome su se posebno pozabavili njemački i nizozemski poslodavci, koji su zakonski regulisali odgovore na određeno i zaposlenima pod kratkoročnim ugovorima omogućili da traže povlastice za nezaposlene.

Američka istraživanja su pokazala da novinari gube posao tri puta češće od drugih radnika, a često i sami napuštaju profesiju, seleći se u „protivničku“ oblast odnosa sa javnošću, u potrazi za stabilnošću, sigurnošću i većim primanjima.

Iako određeni broj novinara izbjegava sindikalno organizovanje, ne želeći da se zamjera poslodavcu, trend ka sindikalnom udruživanju medijskih radnika, obično povezivan sa evropskim i tradicionalnim medijima, posljednjih je godina došao i do digitalnih medija, koji često zapošljavaju honorarne, freelance i prekarne radnike koji su shvatili da im je potrebna zaštita tog tipa. Guardian, Vice, Salon, Gawker i Huffington Post neki su od digitalnih medija čiji su se zaposlenici u posljednjih nekoliko godina organizovali i pokrenuli pregovore za bolje kolektivne ugovore.

„Svako radno mjesto treba sindikat. Sindikat je jedini pravi mehanizam koji omogućava predstavljanje interesa radnika u kompaniji, te jedini stvarni način da radnici pregovaraju kao grupa, umjesto kao gomila odvojenih, nemoćnih jedinica“, rekao je Hamilton Nolan, novinar Gawkera.

Imajući na umu promjene na medijskom tržištu, i tradicionalne sindikalne organizacije posljednjih godina su otvorile svoje članstvo za online novinare i novinare poduzetnike.

Podaci Sindikata medija i grafičara Republike Srpske govore da se prava radnika, u ovom slučaju novinara, češće i u većoj mjeri krše tamo gdje radnici nisu sindikalno organizirani, a gdje, samim tim, sindikat, odnosno radnici, nemaju mogućnost da se zajednički bore za ostvarivanje svojih prava, navodi se u izvještaju Indikatori nivoa medijskih sloboda i bezbjednosti novinara u BiH, objavljenom 2016. godine.

„Bez pristojne plaće i jednakih prava za novinare, ne može se jamčiti kvaliteta u novinarstvu“, smatraju autori priručnika „Prava i rad u novinarstvu: Izgradnja snažnijih sindikata u Evropi“, koji je s fokusom na taj problem objavila Evropska federacija novinara i u kojem se novinarima daju detaljne upute kako i zašto se pridružti novinskim asocijacijama i kako takva udruženja ojačati.

Na Balkanu standardne boljke medijske profesije, pad prihoda i nesigurnost izazvanu tehnološkim napretkom, prate i visoka stopa nezaposlenosti i niske plate, što medijske radnike čini ranjivim za različite vidove kršenja medijske etike, od autocenzure do korupcije.

„Potplaćenost medijskih zaposlenika ozbiljan je problem. Honorari su često nedovoljni i novinari, zbog svoje nesigurne pozicije, postaju podložni političkim utjecajima na redakciju, što može rezultirati adaptacijom i autocenzurom“, komentariše Marijan Primorac, profesor Sveučilišta u Mostaru, u novom izvještaju Indeksa medijske održivosti.

Novinari u BiH rade „na crno“, na ugovore na određeno vrijeme ili čak i bez ugovora, a takvu situaciju ne prijavljuju iz straha od gubitka posla. Autori izvještaja procjenjuju da se 30-40% novinara u BiH nalazi u takvoj radnoj situaciji, a među razlozima za neefikasnu primjenu radnih prava navode nejasno formuliranje radnih prava, izraženu sklonost poslodavaca da vode računa isključivo o finansijskim faktorima i sklonost ka nepotizmu prilikom donošenja odluka o zapošljavanju i radnim odnosima kao i neefikasnost institucija koje bi trebale da kontroliraju primjenu zakona o radu.

„Slobodnom procjenom može se reći da se u većoj ili manjoj mjeri krše sva prava novinara„, zaključuju autori izvještaja.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend