INTERVJU Barbara Matejčić: Dobro novinarstvo ne pristaje da se laž naziva „tuđom perspektivom”

Barbara Matejčić je hrvatska slobodna novinarka, istraživačica i profesorica istraživačkog novinarstva. Više od dvadeset godina bavi se društvenim temama, ljudskim pravima, diskriminacijom, nasiljem, odnosom institucija prema građanima i nekažnjivošću. U radu često koristi narativno i istraživačko novinarstvo, kombinirajući dugotrajno prikupljanje svjedočanstava, dokumente i sudsku građu.

Nakon njezina višegodišnjeg istraživanja o fotografijama egzekucije dvojice zarobljenika u Brčkom tijekom rata u BiH objavio je BIRN. Fotografije je snimio beogradski fotograf, objavio ih je Reuters, a jedna od njih kasnije je nagrađena nagradom World Press Photo.

Matejčić je krenula od pitanja koje se desetljećima gotovo nije postavljalo: kako je fotograf mogao iz neposredne blizine snimiti egzekuciju kroz više kadrova – i je li fotograf bio samo svjedok ili je njegovo prisustvo na neki način utjecalo na sam zločin? Istraživanje se temelji na gotovo 30 neposrednih izvora, sudskim spisima i dokumentaciji Haškog tribunala.

Za istraživačku priču „Ubijanje za fotografiju” dobila je nekoliko važnih priznanja: Specijalnu nagrada European Press Prize 2026., jednu od najvažnijih europskih novinarskih nagrada, zatim Nagradu „Dejan Anastasijević” za istraživačko novinarstvo 2026., NUNS-ovu nagradu za najbolju istraživačku priču objavljenu u Srbiji prethodne godine te Regionalnu novinarsku nagradu „Srđan Aleksić”, u kategoriji „Za hrabrost”.

Istraživanje je potom preraslo u knjigu Ubijanje za fotografiju, objavljenu u Hrvatskoj u izdanju Sandorfa. Knjiga proširuje novinarsku priču i ne bavi se samo konkretnom egzekucijom nego puno širim pitanjem etike ratne fotografije, odgovornosti fotografa, urednika i medija te granice između dokumentiranja zločina i sudjelovanja u njegovu pretvaranju u medijski proizvod.

Barbara Matejčić u listopadu će na Varaždin Media Festu moderirati panel na temu „Etika ratnog izvještavanja – Postoji li više uopće ratno novinarstvo?“

S Barbarom Matejčić za Cenzolovku je razgovarao Saša Leković.

Cenzolovka: Koje su bile najteže etičke dileme s kojima ste se suočili tijekom rada na priči o snimkama pogubljenja civila i kako ste ih rješavali?

Barbara Matejčić: Imala sam razne dileme, ali ne i neke važne etičke. Recimo, kako strukturirati veliku količinu materijala u tekst koji će držati pažnju. Ili hoću li otići posjetiti ubojicu Gorana Jelisića u zatvor, kada sam nakon gotovo godinu dana konačno uspjela stupiti u kontakt s njim. Bila mi je namjera da ga posjetim, on je bio voljan da dođem i već smo se dogovarali oko formalnog zahtjeva za moj posjet. Znala sam da bi novinarski bilo snažnije da otiđem i razgovaram uživo s njim, no zaključila da sam da sam telefonski već dobila sve što mi je za istraživanje trebalo od njega i da mi je susret suvišan. Prevagnuo je privatni dio mene nad profesionalnim, ako je to moguće razdijeliti.

Cenzolovka: Postoji li granica između javnog interesa i mogućnosti da objava određenih ratnih snimki dodatno traumatizira žrtve, njihove obitelji ili zajednicu? Kako tu granicu određujete?

Matejčić: Granica svakako postoji, ali nije uvijek „čista” i često se određuje od slučaja do slučaja. Nekada, nažalost, nešto može biti u javnom interesu i istovremeno traumatizirati žrtve. Bilo bi dobro da se u takvim slučajevima objavljuje u dogovoru sa žrtvama i njihovim bližnjima. Ni obitelj Huseina Krše, ubijenog na fotografijama iz Brčkog, ne želi da se te fotografije stalno iznova objavljuju, ali mi je sin Mustafa Kršo dao i povjerenje i dozvolu da ih mogu objaviti onda kada smatram da je potrebno. U knjizi „Ubijanje za fotografiju”, koju je nedavno objavio izdavač Sandorf u Hrvatskoj, nisu objavljene fotografije upravo zbog toga da ih se nepotrebno ne reproducira.

No, novinarstvo mora ponekad natjerati javnost da pogleda ono od čega bi najradije okrenula glavu. Bez snimki nasilja mnogi zločini ne bi bili dokazani. Sjetimo se snimke ubojstva Georgea Floyda. Da nije postojao taj video koji je snimila prolaznica, tinejdžerka Darnella Frazier, koju je Pulitzerov odbor kasnije nagradio za hrabrost, policija bi vjerojatno, kao mnogo puta prije, poricala odgovornost. Prilično sam sigurna da je ta snimka morala duboko traumatizirati bližnje Georgea Floyda, ni meni je nije bilo jednostavno gledati, ali je bilo važno da se objavi. Ali argument javnog interesa nije dozvola za objavu svega, uvijek i u cijelosti.

Vidjeli smo to u izvještavanju o masovnom ubojstvu u beogradskoj školi „Ribnikar“, kada su mediji grubo gazili pravo na privatnost i prekršili još niz drugih etičkih standarda. Kao urednici i novinari trebamo se pitati jesu li snimka ili opis nasilja nužni kao dokaz i pomažu li da se razumije odgovornost ili samo proizvode šok kod publike i klikove. Tako određujem granicu: prema odnosu dokazne vrijednosti i moguće štete. Ako je snimka nužna da bi se dokazao zločin, razotkrila laž ili zaustavilo poricanje, njezina objava može biti opravdana. Ako objava služi samo tome da se nasilje konzumira kao spektakl, onda to više nije javni interes, već eksploatacija tuđe nesreće.

Cenzolovka: Koliko je važno da novinari koji izvještavaju o ratnim zločinima razumiju kontekst sukoba, a ne samo pojedinačne događaje koje istražuju?

Matejčić: To je presudno jer ratni zločini nisu izolirani događaji. Treba znati što je tome prethodilo, kako funkcionira lokalna vlast, tko su ljudi u uniformama, tko ih plaća i tko im naređuje, što znače pojedini simboli, koje riječi imaju propagandnu težinu, tko kome laže, tko se čega boji, što se u toj zajednici već desetljećima prešućuje… Ako kao reporter ne razumijete kontekst, lako ćete postati prenositelj pogrešnog značenja ili nečije propagande. Zato je iz ratova i o ratnim zločinima najopasnije izvještavati s viškom samopouzdanja i manjkom znanja. Mnogi su strani reporteri početkom devedesetih došli u bivšu Jugoslaviju ne poznajući lokalni kontekst.

Cenzolovka: Smatrate li da suvremeni mediji ponekad podcjenjuju potrebu za sporim, dugotrajnim istraživačkim radom u korist brzine i viralnosti sadržaja?

Matejčić: Ne samo ponekad, nego često. Ubrzanje je jedno od ključnih obilježja našeg vremena pa tako i novinarstva. Sjajan britanski istraživački novinar Nick Davies je suvremeno novinarstvo nazvao „churnalism”. To je novinarstvo koje više ne istražuje, nego melje, štanca, reciklira. Sadržaja koji se mora proizvoditi je sve više, a zaposlenih u medijima sve manje, prikovani su za radne stolove i broje im se klikovi, mada znamo da teme koje su iznimno važne nisu nužno i najklikanije. Takva medijska mašinerija ubija istraživanja.

Nerijetko znam naići na dobre teme u medijima koje nisu dovoljno dobro istražene, vjerojatno upravo zato što novinari nisu imali vremena. Za istraživanje fotografija iz Brčkog sam imala puno više vremena nego što bi mi ga omogućila neka redakcija, ali da sam se držala prvog roka, ne bih imala dvojicu ključnih sugovornika – ubojicu i glavnog fotografa. Mogla sam napisati tekst, ali sam znala da će biti nepotpun i procijenila sam da je vrijedno ustrajati dalje. To je skromna prednost rada izvan sistema.

Cenzolovka: Kako pronaći ravnotežu između emocionalne snage priče i profesionalne distance koja je nužna za vjerodostojno izvještavanje?

Matejčić: Rekla bih da ravnotežu pronalazim u strukturi rada. Direktni razgovori s ljudima znaju biti emocionalno zahtjevni pa i uznemirujući i od toga se ne pokušavam obraniti. Važno mi je da osjećam ono što radim i ne mislim da time gubim na vjerodostojnosti ili profesionalnosti. Ali kod pisanja ili montiranja, ovisno u kojem mediju radim, nastojim razlučiti gdje me vlastita ljutnja, tuga ili uznemirenost možda vode predaleko ili pogrešno.

Mislim da je dovoljno da emocionalna snaga priče proizlazi iz preciznosti, iz odmjerenosti, iz načina na koji pišete i strukturirate priču. Emocije ne treba dodatno proizvoditi ni potencirati. Na mene, kao dio medijske publike, to ima suprotan učinak.

Cenzolovka: Koliko je važan jezik koji novinari koriste u izvještavanju o ratnim zločinima i na koji način formulacije mogu utjecati na percepciju odgovornosti i krivnje?

Matejčić: Jezik je uvijek važan, u svakom tipu novinarstva. Kod ratnih zločina jezik može razotkriti odgovornost, ali je može i sakriti. Nije isto reći  „ljudi su stradali” i  „ta i ta vojska je ubila civile”. Pasivne konstrukcije često brišu počinitelja, a eufemizmi ublažavaju zločin. Zato je kod ratnih zločina jezična preciznost etičko pitanje. I, naravno, važno je da novinari ne preuzmu jezik vojske, političara, pobjedničkog narativa. Ponekad samo jedna riječ može promijeniti cijeli moralni smisao događaja. U slučaju Brčkog, ubijeni Husein Kršo je desetljećima bio predstavljen kao snajperist. To nije mala pogreška u opisu fotografije, već užasna manipulacija. Ako publika misli da gleda smaknuće snajperista koji je pucao na izbjeglički konvoj, ona drukčije razumije ubojstvo nego ako zna da gleda smaknuće nenaoružanog civila, 34-godišnjeg konobara iz Brčkog, supruga trudne žene i oca njihove dvojice malih dječaka.

Cenzolovka: Može li novinarstvo doprinijeti procesima suočavanja s prošlošću i društvenog pomirenja, a da pritom ne izgubi svoju kritičku i neovisnu poziciju?

Matejčić: Može, doprinos novinarstva u suočavanju s prošlošću je u tome da utvrđuje činjenice, otvara arhive, pronalazi svjedoke, ukazuje na mehanizme poricanja i imenuje odgovorne. I da to uporno ponavlja jer smo skloni kolektivnom potiskivanju i zaboravu neugodnih činjenica. I da ne pristaje da se laž nazove tuđom perspektivom. Takvo novinarstvo je kao ona jedna članica obitelji koja ne pristaje na obiteljske lakirovke i kad netko spomene da je djed Ante bio velikodušan, ona kaže da je tukao ženu pa svi okreću očima jer im istina kvari ručak i predodžbu o sebi. Tako nas i dobro novinarstvo podsjeća na ono što radije ne bismo znali. Tim više je važno u procesu suočavanja s prošlošću, jer se unutar i političkog i obrazovnog okvira ne otvara prostor za neugodne istine. Studenti kojima predajem su tek iz novinarskih tekstova na kojima smo radili na drugoj godini studija saznali da je i hrvatska strana u ratu počinila ratne zločine.

Cenzolovka: Kako zaštititi vlastito mentalno zdravlje tijekom višemjesečnog rada na temama koje uključuju nasilje, smrt i ljudsku patnju?

Matejčić: Nisam sigurna da se može sasvim zaštititi, čak mislim i da je važno ne pristajati na svojevrsni novinarski mačizam prema kojemu nas ništa ne smije pogoditi. Mene pogađa štošta, ali mogu živjeti s poslom tako da me ne pojede. Barem zasad. Prilično sam sigurna da mi u tome pomaže što se dosta smijem. Jutra mi često počinju tako da s najboljim prijateljem, koji je također novinar, Hrvoje Šimičević, telefonski smišljamo bedastoće i smijemo se. U danima koji počnu tako da jedva dolazim do zraka od smijeha, mogu podnijeti puno transkripata sa svjedočenja za ratne zločine. Mogu razgovarati i s nekim zločincem ako baš moram. Od nekih zaštitnih mehanizama koje svjesno provodim jest da nisam puno na društvenim mrežama, jer mi to opterećuje i zagađuje glavu. Također, dobro mi je mijenjati teme, da nisu sve samo različiti oblici užasa. Prošle godine sam radila radijski dokumentarac o podmorju i bilo mi je divno družiti se s morskim biolozima, pa sam zaključila da bih tako nešto trebala raditi svake godine. I tako ovih dana ponovno snimam o moru, ali sad to već uključuje stradavanja dupina i kornjača. Tako da mogu pobjeći od rata, ali očito ne i od nasilja. Ili, točnije, od sebe i svojih interesa.

Cenzolovka: Kada biste iz iskustva rada na ovoj priči morali izdvojiti jedno pravilo koje bi svaki mladi novinar trebao usvojiti prije izvještavanja iz kriznih ili ratnih situacija, koje bi to pravilo bilo?

Matejčić: Ako bih se vodila radom na ovoj priči, rekla bih da ni jedna takozvana ekskluziva nije vrijedna toga da novinari postanu sudionici u nasilju ili propagandi. To se može dogoditi i tako da novinari nisu svjesni da se njima manipulira i zato je potrebno stalno preispitivati tko su vam sugovornici, tko postavlja pravila, kakva su ta pravila i hoćete li ih prihvatiti, jer u ratu pristup informacijama ili događajima gotovo nikada nije neutralan. Netko vas vodi na teren, netko vam dopušta kretanje, netko vam pokazuje što želi da vidite, netko vam možda prevodi, netko vam nudi da snimite neki kadar. Ako ne znate pouzdano tko to radi i zašto, vrlo lako postanete dio tuđe režije. Ukratko, rekla bih da je nekada najvažnija novinarska odluka ne snimiti neki događaj ili ne izvijestiti o njemu.

Cenzolovka: Jesu li postojeći novinarski etički kodeksi dovoljno prilagođeni digitalnom dobu u kojem se ratni zločini često dokumentiraju i šire putem društvenih mreža?

Matejčić: Temeljna novinarska pravila nisu zastarjela: provjeriti, ne manipulirati, ne nanositi nepotrebnu štetu, razlikovati činjenice od tvrdnji, zaštititi izvore i tako dalje. Zato bih rekla da, kada govorimo o medijima, nisu potrebne potpuno nove etičke smjernice, nego jasniji, precizniji protokoli za njihovu primjenu. Recimo, kako provjeravamo snimku, jer često dezinformacije na društvenim mrežama ne počivaju na manipuliranom sadržaju, nego na autentičnom sadržaju stavljenom u lažni kontekst. Zato redakcije i novinari moraju znati što točno trebaju raditi kada im na ekran stigne snimka nečije smrti. A za sadržaj koji se distribuira društvenim mrežama je definitivno potrebno puno više ograničenja.

Cenzolovka: Koji profesionalni standard smatrate najugroženijim u današnjem medijskom okruženju i kako ga očuvati?

Matejčić: Najugroženija mi se čini upravo provjera, jer si mediji ne dozvole dovoljno vremena za proces verifikacije informacija. Ne mislim da su urednici ili novinari zaboravili na taj elementarni standard, ali je proizvodni model medija sve manje kompatibilan s provjerom, pogotovo dubinskom.

Cenzolovka: Je li i vas ova vaša priča nešto novo naučila o ulozi novinarstva kao javnog dobra?

Matejčić: Samo mi je potvrdila ono što sam već znala: novinarstvo jest javno dobro i ne tretira ga se tako. Javno dobro treba uvjete: vrijeme, novac, uredničku podršku i zaštitu. I treba institucionalnu, sistemsku podršku, jer je sve jasnije da se ne može očekivati da kvalitetno novinarstvo bude komercijalno. Za takvo novinarstvo se mora osigurati ozbiljno i stabilno financiranje, i nacionalno i šire, europsko i globalno. Recimo, puno rigoroznije oporezivati velike platforme kao što su Meta i TikTok, koji zarađuju i na medijskom sadržaju, i ulagati taj novac u medije. S druge strane, i oni rijetki koji imaju status javnih medija u Hrvatskoj, pa onda i adekvatno financiranje, proizvode prilično sadržaja koji ne spada u primarni javni interes, a dosta košta. Mislim na javnu televiziju. Pogledajte koliko tamo ima sadržaja koji je istraživački. Istraživačko novinarstvo dobrim dijelom počiva na entuzijazmu pojedinaca, a ono nije ništa manje važno za jedno društvo od kulture, recimo. A za kulturu ne dvojimo da je javno dobro.