02. sep 2022.

Rat i moda u agresiji na Ukrajinu: Je li se promijenila Annie Leibovitz ili svijet?

Od zgražavanja do oduševljenja, tako je prošla najava oktobarskog izdanja magazina Vogue sa Olenom Zelenskom.

foto: Instagram / Vogue / Annie Leibovitz

Od zgražavanja do oduševljenja, tako je prošla najava oktobarskog izdanja magazina Vogue sa Olenom Zelenskom na njegovoj naslovnici, te fotografijama na kojima pozira sa suprugom Volodimirom Zelenskim, ukrajinskim predsjednikom i liderom odbrane Ukrajine od ruske invazije. Oduševljeni su oni koji kroz ratni editorijal vide podršku ukrajinskoj odbrani, a zgroženi oni koji nisu ljubitelji estetizacije rata. Fotografije ljudi u najprestižnijem svjetskom modnom magazinu koji su još uvijek u fokusu svjetske javnosti (i za nadati se da će to ostati do postizanja mira) sigurno bi izazvale pažnju neovisno o osobi koja ih potpisuje. Ali kada je autorica angažovana fotografkinja Annie Leibovitz, onda je ta pažnja proporcionalna njenoj reputaciji i slavi.

Na samoj Facebook stranici autorice mogu se pročitati komentari koji uključuju zahvale ljudi iz Ukrajine i zgražavanje neke druge publike uz izražavanje mučnine zbog rata koji nije umjetnost uz poruku – „Annie ti si bolja od ovoga“.

Kada cijeli svijet sazna za fotografije iz magazina koje će tek biti objavljene tri mjeseca nakon što je publikovana najava na društvenim mrežama, onda je cilj ostvaren. Barem onaj koji je imao Vogue.

„Osim četiri fotografije Olene i Volodimira Zelenskog, objavljenih na Instagram nalogu magazina Vogue, i nekoliko rečenica njihovih odgovora – koje slabo koga i zanimaju, a u njima su uglavnom prepričane stvari koje znamo – nismo dobili ništa drugo, ni konkretno. No, autorica fotografija Annie Leibovitz uspjela je u tih nekoliko fotografija, u kojima je znatno veći fokus na Oleni nego na Volodimiru, učiniti mnogo. Prije svega, potvrditi puno puta dokazanu tvrdnju da fotografija govori više nego 1.000 riječi, ali i podsjetiti na svaki segment formule politologa i komunikologa Harolda Lasswella: “Who says what in which channel to whom with what effect” (tko kaže što kojim kanalom kome s kojim učinkom), koja je i temelj novinarstva”, kaže Mladen Obrenović, doktor komunikoloških nauka, objašnjavajući poruke bračnog para Zelenski kroz formulu Lasswella.

Dodaje da ako se na trenutak zaboravi kanal komunikacije, učinak predstavlja važnu sastavnicu navedene formule.

„Supružnike Zelenski, kao ni 40 miliona Ukrajinaca, a i dobar dio zapadnog svijeta koji u neizvjesnosti dočekuje najavljenu dugu, hladnu, gladnu i mračnu zimu, zapravo zanima kraj rata, okončanje agresije, prestanak invazije. Upravo se photoshooting za Vogue, intervju koji su dali, intima koju su podijelili, i može shvatiti kao jedan od kamenčića mozaika na putu koji Volodimir Zelenski, a potom i njegova supruga Olena (koliko je to u njenoj moći), grade prema konačnom zaustavljanju nasilja“, objašnjava Obrenović.

Kaže kako to možda jeste PR potez, vjerojatno i ‘selebritizacija‘ rata i ‘estradizacija‘ patnje, i da mnoge i iritira poziranje za Vogue, bez obzira što je s druge strane kamere Annie Leibovitz čija fotografija itekako ima smisla i koja šalje brojne poruke.Stigli su, kako podsjeća, i vrlo ogorčeni komentari i osude jer je, na kraju, možda bilo korisnije vidjeti neke druge, ‘no name’, Olenu i Volodimira, ne predsjednika i prvu damu, nego ljude na frontu.

„Međutim, u suvremenom medijskom svijetu, u kojem ljudi sve više gledaju (fotografije, snimke, infografike…) i sve manje čitaju, u kojem se jedan veliki rat prenosi i na Instagramu i na Facebooku i na TikToku, moguće je da su Annie, Olena i Volodimir učinili (barem) jednu korisnu stvar za Ukrajinu, poslali poruku i doveli njene građane korak bliže spoznavanju istine i okončanju stradanja”, navodi Obrenović.

‘Instagramizacija’ života

Možemo li fotografije Annie Leibovitz u Vogueu bračnog para Zelenski posmatrati izvan ukupne društvene realnosti i „instagramizacije“ naših života jedno je od ključnih pitanja koje najava intervjua uz fotografije i scenografija za koju se pobrinuo rat nameću? I ako više na fotografijama koje objavljuju profesionalni mediji ne možemo vidjeti žrtve na način kako su bile objavljivane tokom rata u Bosni i Hercegovini, šta onda vidimo mimo Vogue stilizacije takođe je jedno od pitanja koje je nužno postaviti u kontekstu medijske prezentacije invazije Rusije na Ukrajinu.

„Rat u Ukrajini je jedan od najbolje dokumentovanih ratova u historiji; rat čiji smo početak pratili detaljno na Twitteru, i čiji razvoj svi zainteresirani mogu pratiti na hiljadu načina. Između ostaloga pratimo brojne izvještaje o žrtvama, od kojih mnogi uključuju i vrlo uznemirujuće, eksplicitne fotografije“, smatra Jasminko Halilović, direktor Muzeja ratnog djetinjstva, koji jednu od svojih podružnica ima upravo u Ukrajini u kojoj je i boravio nakon početka agresije.

Vjeruje da je stradanje moguće prikazati na dostojanstven način, ali misli da jeste važno sačuvati dostojanstvo žrtava, što ne znači da ne treba dokumentovati i objavljivati. Zbog toga smatra da su fotografije bračnog para Zelenski u tom smislu nepovezive sa fotografijama stradanja, jer hiljade fotografa dokumentuje rat u Ukrajini, a većina njih dokumentuje destrukciju i stradanje.

„Cijenim da je taj potez bračnog para Zelenski na jednom sasvim drugom frontu, onom diplomatskom. Moramo biti realni i svjesni u kakvom svijetu živimo, te da međunarodna podrška Ukrajini u mnogome zavisi od popularnosti Ukrajine – pa i ljudi koji predvode zemlju – u društvima na Zapadu. U trenutku kad nacija pokušava spasiti gole živote, sva sredstva se moraju koristiti, uključujući i svaku priliku za medijsku promociju, pa makar to bilo i u velikim modnim magazinima“, ukazuje Halilović.

Annie Leibovitz se ne odbija

Jesu li baš morali izabrati Vogue, pitanje je koje često možemo čuti, dok drugi napominju da ne smijemo zaboraviti kako je Volodimir Zelenski u posljednjih pola godine, zajedno sa svojim timom, isprobao gotovo sve kanale komuniciranja, obratio se brojnim svjetskim čelnicima, vladama i parlamentima, koristio i medije i društvene mreže… samo da pokuša uvjeriti svijet s koliko opasnim i na sve spremnim neprijateljem je suočena država na čijem je čelu. Možda je u svemu tome, kako primjećuju upućeni, više postao zvijezda, a manje heroj.

Olena Zelenska, također, pokušala je mnogo toga i stigla čak i do američkog državnog vrha. Ali do sada nije bila u svim američkim domovima, domovima zemlje od koje se kao najveće ekonomske i vojne sile očekuje i najveća podrška.

„Zbog toga je, očito, Vogue pokušaj u tom smjeru, baš kao što se ni Annie Leibovitz ne odbija. To svakako treba razumjeti i stoga je važno shvatiti ‘izlet u Vogue’ kao pokušaj senzibiliziranja zapadne javnosti, koja im je ovdje očito ciljana publika, prema razumijevanju situacije u kojoj se Ukrajinci nalaze“, dodaje Obrenović, svjestan pozicije onih koji nikada neće imati pažnju kakvu je dobio predsjednički par.

„Hoće li drugi građani Ukrajine, žrtve agresije i članovi porodica ubijenih, raseljeni i izbjegli, ratni invalidi i silovane žene naći mjesto na stranicama časopisa Vogue? Na žalost, neće. Priča o njihovim sudbinama, patnjama i stradanju naći će mjesto u drugoj vrsti medija, ali opet – bez fotografija. Nije da fotografske agencije i fotoreporteri nisu snimili mrtve, ranjene, teško stradale. Naprotiv – jesu. Ali takvih fotografija, nakon rata u Bosni i Hercegovini, u medijima više nema. Bez obzira što su, kako to primjećuje Miljenko Jergović, za mir i prestanak ubijanja ljudi u Bosni više učinile fotografije Rona Haviva, nego mirovne snage Ujedinjenih naroda”, podsjeća naš sagovornik.

Servisi velikih svjetskih agencija u svojoj ponudi imaju fotografije mrtvih, ranjenih, masakriranih žrtava ruske agresije na Ukrajinu, ali one su krajnje uznemirujuće i njih ne objavljuju medijske kuće koje drže do etičkih i profesionalnih pravila. Od početka agresije objavljivane su fotografije izbjeglih i prognanih, srušenih domova, često i kućnih ljubimaca koje spašavaju vojnici ili civili (što je bilo znakovito), ponekad su se mogle naći i fotografije sa sahrana, eventualno iskopavanja posmrtnih ostataka iz masovnih grobnica, ali ne i mrtvi ljudi. I bez mrtvih, svi ti prizori, sva ta svjedočanstva stradalih, svi ti apeli za pomoć i okončanje zla dovoljno su dramatični da se svijet pokrene i učini još jedan korak do mira, pod uslovom da želi.

Ipak ostaje pitanje šta bi se sve još dogodilo u Bosni i Hercegovini da nije bilo hrabrih fotografa? Kada bi svijet, na primjer, saznao da Trnopolje i druga jeziva mjesta stradanja nisu „radni kampovi“?

„To je teško pitanje, jer na neki način znači biranje između dva zla. Zlo je ako se istina ne sazna, i to se zlo mora izbjeći, pa i time da se objave dokumenti, uključujući i potresne fotografije. Ali zlo je i da jedna takva fotografija obilježi nečiji život zauvijek, bez pristanka, ili bez mogućnosti te osobe na pristanak. Tu je na neki način potencijalno žrtvovano dostojanstvo pojedinca za viši cilj, da se podigne svijest i otkrije istina. Slažem se da takve fotografije nekad moraju biti objavljene, a posebno ako je to jedini put da se sazna istina. Opet, smatram da i u tome treba biti obziran i oprezan, koliko situacija dopušta. Dokumentovati rat je teško i puno je takvih dilema. O tome bolje mogu govoriti ratni fotoreporteri“, smatra Jasminko Halilović, direktor Muzeja ratnog djetinjstva.

Mnoge su fotografije, dodaje Mladen Obrenović, pomogle u predstavljanju ratne stvarnosti. Fotografije i njihovi autori su imali svoju misiju i smisao, ukazali su svijetu na strahote rata, dokumentirali su događaje, pružili priliku žrtvama da svijetu objasne o čemu se zapravo radi.

„Da, fotografije logoraša iza bodljikave žice su pomogle da svijet shvati što se događa; da, granata bačena među ljude u redu za hljeb nije mogla jasnije pokazati koliko je rat brutalan; ali ne – ubijanje u Bosni i Hercegovini nije završeno još tri i pol godine. Dogodili su se u tim godinama i drugi brojni zločini, pojedinačni i masovni, mnoge od njih snimile su kamere – fotografske i televizijske, ali rat nije zaustavljen bilo kojom fotografijom“, napominje on.

Sarajevski dani Annie Leibovitz

Posebna pažnja prema ukrajinskom lideru i supruzi u Vogueu sigurno bi bio mnogo drugačijija u bosanskohercegovačkoj javnosti da fotografkinja Annie Leibovitz nema „sarajevsku prošlost“. Sa prijateljicom Susan Sontag boravila je u gradu pod opsadom i napravila neke od amblematskih fotografija okupiranog Sarajeva, poput fotografije „Poljubac“. U njenoj knjizi The Photographer’s Life, 1990 – 2005. našla se mučna fotografija teško ranjenog čovjeka u Sarajevu okruženog medicinskim osobljem pred očigledno neizvjesnim ishodom operacije.

Koliko nam ona govori o užasu rata, i kao opomena i kao svjedočenje, a koliko stilizovana prva dama u scenografiji teške artiljerije, pitanje je na koje nije teško dati odgovor.

Nemamo pravo na temelju nečije prošlosti donositi zaključke u sadašnjosti ako osobe više nema, ali možda nije na odmet podsjetiti kako je Susan Sontag zahvaljujući kojoj je Annie bila u Sarajevu tvrdila – estetizirati znači iskrivljavati.

„Kada je snimala svoje sarajevske fotografije, Annie Leibovitz imala je četrdeset i četiri godine. Upravo onoliko koliko Olena i Volodimir Zelenski imaju u trenutku u kojem snima svoje kijevske fotografije. Na sarajevskim slikama Annie Leibovitz nema državnika, političara, mučenika ni njihovih žena. Uglavnom sve samo neki privatan svijet. Mladi ljudi, građani. Većinu sam poznavao. Neke i danas poznajem. Raspuhana prašina jedne propuštene gradske mladosti. Nešto se promijenilo u tih tridesetak godina koliko je proteklo od sarajevskih do kijevskih fotografija. Ne vjerujem da se promjena dogodila u estetici i doživljaju svijeta Annie Leibovitz. Nešto se zbilo sa svijetom“, napisao je Miljenko Jergović i vjerovatno dao najtačniji odgovor na temu Anne, Zelenski i Voguea.

Današnji svijet je onaj u kojem nema Susan Sontag da u Kijevu režira predstavu. A možda bi bilo jednostavnije nego u Sarajevu jer predsjednik dolazi iz područja scenskih umjetnosti.

„Je li se promijenila Annie Leibovitz ili svijet? Njena fotografija, pa i ako je namještena, ako joj akteri poziraju, ako svjesno i namjerno cilja na nešto, zapravo jeste angažirana i jasno se zna od koga je kome kojim kanalom i sa kojim ciljem upućena… i vjerojatno će imati određeni učinak. A svijet? Zna li svijet kad su, ono, Olena i Volodimir Zelenski pozirali Annie Leibovitz? Kad je to objavljeno na Instagramu, kad je bilo u online, a kad će biti u printanom izdanju? O čemu su ono pričali? I šta je ono Olena obukla, a što Volodimir? Ako za njega još i znamo, jer se isto oblači od 24. februara, sve ostale odgovore ne znamo. I ne zanimaju nas nešto posebno, jer… informacija živi koliko i jedan post na Instagramu. Dakle, vrlo kratko“, zaključuje Obrenović.

Jedna od stvari u ovom novom svijetu, kako kaže Jasenko Halilović, je da ništa što valja, što je ispravno, javnost ne može predugo da trpi. Herojska borba Ukrajinki i Ukrajinaca, kako dodaje, prvo je inspirisala gotovo cijeli svijet, ali, kao da je nekima malo dosadilo da oni budu isključivo pozitivci i da im se dive, pa sada čekaju bilo šta što se može tumačiti kao greška, da ih kritikuju.

„Jedino ko nije pisao negativne komentare bile su moje prijateljice i prijatelji iz Ukrajine. Oni su svi odreda bili ponosni na dostojanstven prikaz svog predsjednike i svoje prve dame. Ne trebate zaboraviti da je taj čovjek prije pet mjeseci na ponudu Zapada da mu pošalju avion da izađe iz Ukrajine odgovorio da mu ne treba avion nego oružje. Ostavio je u zemlji svoju porodicu i od nekog ko je ranije imao podršku nevelikog dijela javnosti postao apsolutni lider građanki i građana Ukrajine. Ko zna šta bi se desilo s tom zemljom i njenim ljudima da nije bilo takvog liderstva u tom trenutku. Prošle godine je iz Afganistana predsjednik pobjegao sa helikopterom punim novca, pa sad milioni djevojčica tamo ne mogu ići u školu. Ovdje se radi o puno ozbiljnijim stvarima od toga kakve fotografije je napravila Leibovitz. Vjerujem da se Zelenski bori najbolje što zna i umije i imam ogromno poštovanje za njega“, naglašava Halilović.

Važnost fotografija koje su napravile Sarajlije

Ima li fotografija na kojima su živi ljudi na kojima nema poziranja, takođe je jedno od pitanja koje otvara ovaj rat i moda na primjer. Da li je fotografija Sarajke Melihe Varašanović autentični prikaz rata, čak i ako besprijekorno dotjerana žena zaista nije znala da je fotografisana, ili je autorski plemeniti pokušaj da se podsjeti na dostojanstvo ljudi pod opsadom i na život uprkos svemu.

Da li su sve sarajevske fotografije Annie Lebovitz baš u duhu „Poljupca“ ili bicikla s krvavim tragom, ili se tamo može pronaći i Ismet Bajramović, što pripada potpuno drugačijem kontekstu od portretiranja običnosti pod opsadom?

Da li su osim fotografija ljudi koji su doprinijeli istini o koncentracionim logorima, masovnim grobnicama i strahotama opsade Bosne i Hercegovine još neke fotografije važne? Jesu, za intimnu istoriju grada i njegovih građana (ako se zadržimo na Sarajevu) najvažnije su one koje su napravile Sarajlije. Poput još uvijek do kraja nepregledanih ciklusa Milomira Kovačevića Strašnog, Kemala Hadžića ili nedavno izloženih fotografija Zorana Kanlića u Galeriji Zvono.

Nezahvalno je i pokušati nabrojati sve one koji su dokumentovali život pod opsadom i one koji su odbranili grad.
U novu Instagram realnost teško da bi se njihovi portreti uklopili. I u Instagram realnosti teško da možemo očekivati drugačije nego upravo ovako kako je u Vogueu. Ako stilizovana prva dama može doprinijeti više o istini o agresiji, neka tako i bude, samo da rata više ne bude. Uz nadu da će, za razliku od naše slobode, njihova „umeti da peva“, neovisno o broju followera.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

*

Send this to a friend