
Tokom januara ove godine, Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) zabeležilo je ukupno 38 incidenata koji su uključivali novinare i medijske radnike.

Nijedna država ne voli slobodne medije, a država Srbija ih nije volela nikada. Ni šest meseci nisam bio profesionalni novinar kada je u decembru 1994, na katoličko Badnje veče, u prostorije dnevnog lista Borba na Trgu Marksa i Engelsa upao savezni ministar informisanja u pratnji još dvojice, rekavši da je država poništila privatizaciju Borbe i da Savezna vlada preuzima naš list i pride sve nas koji smo se u Borbi zatekli...
Novinar Omer Karabeg počeo je prvi regionalni dijalog na Radiju slobodna Evropa u maju 1994. godine, u vreme kada se, kako kaže, orila propaganda sa državnih televizija i širila mržnja sa svih zaraćenih strana. Na pitanje kako je u tako teškim godinama za region to tada moglo, a sada izgleda potpuno nemoguće, Karabeg za N1 kaže da su se "učvrstile autokratske vlasti, a da autokrate ne žele dijalog".
Udruženje novinara Srbije (UNS) podseća da se danas, 23. septembra navršava 30 godina od ubistva snimatelja Radio-televizije Republike Srpske (RTRS) Saše Kolevskog i vozača ove televizije Gorana Pejčinovića.

Uz jubilarni desethiljaditi broj Danasa, koji je izašao 26. avgusta, objavljen je tekst glavnog urednika i jednog od osnivača ovog lista od 15. oktobra 1998, nekoliko dana pre donošenja zloglasnog Zakona o informisanju, kada su mediji kao što su Danas, Dnevni telegraf, Evropljanin, Studio B i drugi zabranjivani i kažnjavani enormnim novčanim kaznama
Kada je 1998. donet zloglasni Šešeljev Zakon o javnom informisanju sa drakonskim novčanim kaznama za medije koji su za 24 sata pred sudijom za prekršaje morali da dokazuju objavljene tvrdnje, čak i prenete izjave iz stranačkih saopštenja, sprovodio ga je - pogodite ko - ministar informisanja Aleksandar Vučić, koji je tada isto voleo slobodne medije kolko i danas. Dakle, neizmerno!

Can we commemorate the victims of crimes of the past, even as we turn a blind eye to the crimes against journalists of the present? This is the fundamental question. The answer will determine our future. On that hot and sticky August morning, the 21st of the month, 1998, Radio Priština journalists Đuro Slavuj from Dvor on the Una and Ranko Perenić from Lipljan went to the Sveti Vrači monastery in Zočište, in western Kosovo, to report on the return of kidnapped monks. They have been missing ever since.
Provladini mediji jutros su objavili vest da je komesarka za proširenje Marta Kos izjavila da su Srbi počinili genocid u Srebrenici. Za tu tvrdnju iskoristili su poruku koju Kos objavila na društvenoj mreži X.

Rezolucija o genocidu u Srebrenici je usvojena u Ujedinjenim nacijama. Mediji i najviši državni zvaničnici dočekali su i ispratili glasanje u Generalnoj skupštini nizom manipulacija. Isti slučaj je sa svakim julom i obeležavanjem godišnjice genocida nad više od 8.000 bošnjačkih civila. Iz godine u godinu opstaju isti narativi - počinju sa tvrdnjama da je u Srebrenici bio zločin ali ne i genocid, da su zapravo streljani vojnici „zloglasne Armije BiH”, kao i da se „političkim” presudama međunarodnog suda „zloupotrebljavaju činjenice” i „ubija Srbija”. Sve se na kraju svede na to da su žrtve Srbi i predsednik Srbije, a optužbe i „žig genocidnog naroda” deo „paklenog plana” Zapada.

What if the dogs of war kill you and then fake it as if you had committed suicide? What if a dirty machine was used to cast a shadow over your truthful articles to prove that something was mentally wrong with you? It would stick. You are a woman. What if the blood-thirsty hellhounds of the past, so alive among us, set up a scenario where the only outcome is that the investigation of your death becomes obsolete by the passage of time?

Dvojica ubojica, dvojica ubijenih, dvojica fotografa - ovo je priča o jedinim profesionalnim fotografijama egzekucije iz rata u bivšoj Jugoslaviji. Jesu li dvojica beogradskih mladića sa kamerama samo zabeležili brutalno ubistvo zarobljenika ili su njihovi objektivi bili ne samo svedoci već i saučesnici zločina?
Na današnji dan pre 33 godine na novinarskom zadatku na Baniji ubijena je četvoročlana šabačka ekipa. Umesto istine i odgovora, i danas samo podsećanje i nezaborav na kolege.

„Poginule kolege novinari su se svojim životom i svojom smrću upisali u naše redove i oni nisu samo novinari Kine, oni su i naši novinari“, rekla je novinarka RTS-a i članica Uprave UNS-a Olivera Kovačević na mestu gde je na današnji dan pre 25 godina, u NATO bombarodvanju SR Jugoslavije srušena Ambasada Kine, kada je poginulo troje kineskih novinara.
List Tajms objavio je tekst koji Milorada Ulemeka Legiju dovodi u vezu sa ubistvom britanske novinarke Džil Dando 26. aprila 1999. godine ispred njene kuće u Londonu. Jedna žena, svedok, koja se zatekla u blizini mesta zločina i videla muškarca koji beži, izjavila je da je prepoznala Legiju na fotografiji, rekao je za N1 Dejvid Braun, novinar Tajmsa.
Britanski stručnjak izjavio je da misteriozni ubica, viđen u blizini kuće britanske novinarke Džil Dando, liči na bivšeg komandanta Jedinice za specijalne operacije Milorada Ulemeka, koji služi kaznu zatvora od 40 godina zbog ubistva predsednika Vlade Zorana Đinđića, piše The Times.

Pre tačno četvrt veka, šestog aprila 1999. godine, u režimskom tabloidu Politika Ekspres objavljen je tekst „Ćuruvija dočekao bombe“. Potpisao ga je izvesni Miroslav Marković, a potom je u celini bio pročitan i na Dnevniku RTS. Samo pet dana kasnije, novinara Slavka Ćuruviju je dočekalo 14 metaka s leđa, u haustoru zgrade u kojoj je stanovao. Ubijen je na Uskrs, 11. aprila 1999.