
Ilustracija: Chat GPT
Južna Koreja najnesrećnija nacija na planeti: Srbija na četvrtom mestu;
Amerikanac platio 30.000 dolara za vađenje kamena u bubregu svog psa;
Policija otvorila novu istragu povodom samoubistva Kurta Kobejna;
Studija pokazala da su biciklisti inteligentniji od vozača automobila;
Nije sve tako crno: Crnci u proseku imaju penis od 16 cm;
Novog Betmena ipak neće glumiti Ben Aflek;
Indijcu iz želuca izvađeno jaje nepoznatog porekla [pogledaj video];
Ovo su profesije sa najvećim procentom depresivnih: bankari, učitelji, klovnovi;
Tri četvrtine Amerikanaca misli da se Srbija ne nalazi u Evropi;
Šokantno: Jagnje rođeno sa ljudskim licem!;
Procurio porno snimak Bila i Hilari Klinton iz studentskih dana;
Žena u Sudanu kamenovana jer je zapalila cigaretu;
Flamingo će postati istrebljen do 2030., a losos do 2050. godine;
Naučnici konačno dokazali: slanina ne utiče na bolesti srca;
Prosečan tinejdžer rođen posle 1995. godine pogledaće 8.000 pornografskih klipova pre nego što napuni 20 godina;
Čovek u Kini osuđen na doživotnu robiju jer je prodavao američke čokoladice;
Roditelji, pažnja: Pojavila se nova droga koja izgleda i miriše kao žele bombona.
Koja od ovih vesti je istinita? Da skratimo napetost: nijedna. I svaku je doslovno izmislio ovaj sociolog & kolumnista, a za potrebe ovog teksta. I nešto ozbiljnije poente, naravno. A da li zvuče razborito? Da li bismo kliknuli na iste i zašto da?
Spisak lažnih vesti, netačnih informacija i čistih prevara na internetu velik je poput porno kolekcije Čaka Norisa. Dakle, on jeste internet, u najvećoj meri. Ako izuzmemo nenadmašni seks – dakle, pornografiju – internet najviše obožava laprdanja i lupetanja, izmišljotine i dezinformacije predstavljene kao stvarnost. Ponekad deluje kao da se svetska mreža naprosto hrani ovakvim bulšitom ili proseravanjem. A prelivanje tih laprdarija u tzv. tradicionalne medije postalo je opšte mesto medijske planete u 21. veku.
„Globalno selo“, reče onaj junak Makluan onomad? Pre će biti jedan ogromni, globalni tabloid koji briše granice između stvarnosti i fikcije. Jer internet jeste fantastičan alat koji nam omogućuje gotovo bezgraničnu dostupnost informacija. Ali koji zatim koristimo da bismo čitali o vaginalnim frizurama, Bredu i Anđelini, te vaginalnim frizurama Breda i Anđeline. Ili Kanjea Vesta i Kim Kardašijan, svejedno. Međutim, čini se i da gomiletinu tih informacija stvaraju bitange kojima je dosadno u životu, nameračene da učine ljudsku vrstu tupavijom.
Na primer, sećamo li se „vesti“ o trinaestogodišnjaku koji je iskoristio ćaletovu kreditnu karticu da bi sebi poručio prostitutke? Izmislio ju je internet marketingaš da bi povećao klikove na neki novi sajt. „Vesti“ da je Džordž Buš mlađi „izmereno“ najgluplji američki predsednik u poslednjih 50 godina? Isto izmišljotina, koliko god prijala antiameričkom duhu i antizapadnom telu.
Zatim, sa druge strane gvozdene zavese, sećamo li se one fotke hotela u Sočiju tokom Zimske olimpijade, na kojoj su dve WC šolje nezgodno jedna pored druge, u istom toaletnom boksu? Fotka je autentična, ali je uslikan toalet koji se još gradi, pa su dva keramička trona na kratko zdudana u istu sobu. Par dana posle, na tom istom mestu se nalazio (jedan) ormarić.
Pa vest da je najnoviji najvoljeniji vođa u Severnoj Koreji, Kim Džong Un, propisao da muškarci moraju da nose frizure po njegovom ukusu? Opet čista laž koju je lansirao izvesni radio koji nije ni lociran u Severnoj Koreji, a sa podlim geopolitičkim namerama.
Slično je bilo i sa vešću o tome da je u Pekingu bio instaliran veliki televizor koji prikazuje Sunce, jer ga ljudi inače ne vide od smoga. Sećamo li se iste? A slika na ekranu zapravo je bila deo reklamne kampanje koja je promovisala turizam u jednoj kineskoj provinciji. I nema nikakve veze sa zagađenjem Pekinga i željom Kineza da ugledaju Sunce u zoru.
Zatim, da li smo možda čuli za frojdovsku horor priču o nekakvim morskim ribama koje jedu testise ili se uvlače u penise? U pitanju je bila neslana šala par zajebanata iz Muzeja prirodne istorije u Danskoj, koja se zatim transformisala u vest o noćnoj mori svakog muškarca.
A vest da su naučnici „konačno“ proizveli svetlosnu sablju iz „Ratova zvezda“? Zapravo su „samo“ proizveli nekakvu neobičnu i tehnički prekomplikovanu interakciju fotona, na razočarenje mnogih samozvanih džedaja.
U koliko od ovih priča smo bili poverovali? Podelili ih unaokolo možda po Fejsbucima, iako je svaka od njih potpuno lažna? Ne treba se osećati kao magarac, ili bar ne previše. Zato što su većinu ovih „vesti“, stvorenih na internetu i za internet, prenele i mnoge ugledne medijske kuće, od BBC, preko Njujork tajmsa, do CNN. Pritom se pošteno blamirajući za sve pare, sa TV pretplatom ili bez.
U duhu ovakvog kopi-pejst novinarstva, čak je i lice legendarnog Zvonka Bogdana onomad osvanulo u nizu evropskih novina kao ilustracija za „prevaranta“ i „majstora prerušavanja Zvonka B.“ sa Balkana koji je navodno orobio Vatikan i mnoge druge (ne)ugledne kuće.
I sad, iako se sve ovo vremenom razotkrije kao obmana i prevara, šteta je već učinjena. Jer su svi živi i neživi tu „viralnu“ vest već bili poslali svima koje poznaju na internetima. I ovaj trend poput crvotočine, polako ali uporno, nagriza spomenute „tradicionalne“ medije. Na primer, logika društvenih mreža kao sredstvo stizanja do vesti, odnosno mehanizam „šerovanja“ učinio je da lagano odumire i kultna institucija – naslovne strane. Na većini internet izdanja uglednih novina i portala, naslovne stranice (pretvorene u home page) ne beleže naročitu klikabilnost. Naprosto, ljudi su do određenih vesti došli preko Fejsbuka, Tvitera i ostalih društvenih mreža, pristižući na vest preko šerovanog linka, a ne preko naslovne stranice medija. Zatim, neodoljiva lakoća uvaljivanja podvale čini da podvala ima sve više, a da spomenuta granica između stvarnosti i fikcije postane mutnija nego ikad.
Ceo fenomen predstavlja i specifični izraz nečega što su bistriji ljudi interneta nazvali „Poov zakon“, po izvesnom Nejtanu Pou koji ga je i formulisao. U pitanju je tvrdnja da je na internetu teško razlikovati istinski fundamentalizam ili ekstremizam od satire ili sprdačine na račun tog ekstremizma – onda kada autor prikrije svoje namere. Naime, parodija ili satira je po definiciji „ekstremizam“, tj. preterivanje stvoreno zbog komičnog efekta. Ali na internetima ima toliko istinski ekstremističkih ili idiotskih tvrdnji da će mnogi pobrkati zajebanciju i pravu stvar. Na primer, ako napišemo: „Novi primer jevrejske zavere: Sotona prikazan u reklami za čokoladne bananice!“, kako da neko onlajn proceni da li se sprdačimo ili su nam teorije zavere pojele mozak? Kratka i efikasna tehnika za pokazivanje da se samo šalimo je, naravno, smajli, :), odnosno jedna dvotačka i zagrada. Ali šta ćemo sa lažnim vestima koje ne stavljaju smajlije? I koje nisu smešne, već opasne?
Internet jeste prenapučen bulšit tekstovima o teorijama zavere, pričanju sa mrtvima, kontaktima sa vanzemaljcima i njihovim analnim sondama, zatim, katastrofičkim predskazanjima o kraju sveta iza prvog ili drugog ugla, militantnim kreacionizmom, motivacionim porukama za samopomoć, histeričnim (umesto realističnim) tekstovima o ekološkim opasnostima, budalaštinama o uvećanju penisa i tantričkim seksovima, preparatima za podmlađivanje itd. Sve to ako zanemarimo čiste antisemitizme, ogoljene rasizme i nage nacionalizme.
Verovatno najopasniji sadržaji su oni koji se tiču zdravlja, gde pod maskom „alternativne medicine“ cveta čitava Nju Ejdž nadrilekarska industrija. Koja zatim skromnog korisnika svetske mreže učini spremnim za upotrebu mnogih nedelotvornih, štetnih ili čak opasnih metoda lečenja, odnosno koja ga udaljava od vakcinacije sopstvene dece. Od kretenoidnih saveta za tzv. detoksikaciju, laprdanja o najnovijim travkama i voćkama koje leče sve živo, opasnih dijeta, šarlatanskih terapija mirisima, kristalima, masažama i savijanjima kičme, te tupavih parapsiholoških saveta o tome da je dovoljno samo razmišljati pozitivno. Ovi i slični pljačkaši zdravlja su najopasniji i najčitaniji u slučajevima opakih bolesti kao što je kancer. Ljudi će masovno gutati i šerovati „vesti“ o novim, revolucionarnim lekovima protiv raka, od ajkulinih hrskavica, preko molitve, sve do raznih amazonskih bobica ili pak čistog gladovanja. Što sve troši vredne resurse na bolest kod koje su resursi poput vremena i energije – praktično sve što imamo.
Konačno, ni nešto provereniji izvori nisu velika uteha. Iako je Vikipedija poslednjih godina dramatično porasla u kvalitetu (u engleskoj verziji, jer srpska i hrvatska su najčešće i dalje jezivo skandalozne), nova studija je pokazala da su informacije o najvažnijim bolestima i njihovom lečenju na Vikipediji u raskoraku sa najnovijim naučnim istraživanjima u čak 9 od 10 slučajeva. Među greškama su i članci o srčanim bolestima, raku pluća, povišenom krvnom pritisku, bolu u leđima itd. S druge strane, jedna studija je pokazala da čak 50% lekara priznaje da koristi Vikipediju kao izvor.
Zatim, psiholozi i psihijatri su već primetili fenomen „sajber hipohondrije“ ili „sajberhondrije“ (cyberchondria), kao neosnovane zabrinutosti pred uobičajenim simptomima zbog informacija koje smo bili pročitali na internetu. Drugim rečima, ljudi sve češće o svakoj bubuljici na zadnjici čitaju onlajn i odmah pronađu da to može biti i simptom retke groznice iz Indokine, od koje se umire u roku od odmah. Najzad, sve su to – the internet – sadržaji koje „usisava“ najnovije „pametno“ sokoćalo (a zapravo ishajpovani plagijator) Chat-GPT i kojem se (i) za savete o zdravlju obraćaju mnogi sugrađani.
I sad, jebiga, šta nam je činiti? Da li će internet jednom naprosto kolapsirati od količine fekalija koje proizvodi? Ima li spasa, ako su i klasični mediji podlegli „ctrl+c/ctrl+v“ novinarstvu? Da li to znači da je bolje bataliti sve te internete kada je o vestima i informacijama reč? Izvući kablove, povući se u pećinu, žvakati korenje i osluškivati samo svoj (ne)zdravi razum? Ma kakvi. Ili, ne daj Bože, opet dohvatiti daljinski upravljač za dnevnu dozu razonode i žvake za mozak? Nipošto. Samo treba bolje razumeti internet, i zatim ga koristiti na način koji je odgovorniji prema sebi i drugima. Samo to.
Deset istraživačkih priča koje svaki građanin Srbije treba da pročita
Kako u najezdi laži i gubitka poverenja u medije osnažiti informisanje u interesu građana i svest o značaju pouzdane vesti
Žene koje su progovorile o seksualnom zlostavljanju: Kakve posledice ostavljaju senzacionalističko izveštavanje i javni sudski postupak?
Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.