
Kroz slučaj Miroslava Aleksića, vidljivo je kako se istina oblikuje, relativizira ili potiskuje ne samo u sudnici, nego i u naslovima, emisijama i komentarima, i kako se odgovornost razrjeđuje upravo tamo gdje bi trebala biti najjasnija.
U ponedeljak, 16. decembra „Femmedia” realizuje radionicu „Odgovornost umesto senzacije: Profesionalno izveštavanje o nasilju prema ženama” sa početkom od 13 časova. Radionicu će održati novinarka portala „Cenzolovka” i članica grupe „Novinarke protiv nasilja” Danica Đokić u prostoru Američkog kutka. Prijave su otvorene do utorka, 10. decembra.
Pred vama je nova epizoda podcasta Snaga uma, o snazi solidarnosti i borbe za ono u šta verujemo, sa novinarkama Jovanom Gligorijević (Vreme) i Tamarom Urošević (TV N1).
Rekao sam i napisao to možda i sto puta, ali vreme je očigledno i za sto prvi: kad muškarac ubije ženu, u čemu je ova usrana zemlja šampion, novinari, ne znam zašto, to uporno nazivaju „tragedijom“. Kolege treba da prekinu s tom bednom praksom, jer to je, pre svega, zločin, tipičan za primitivne i zaostale sredine, u kojima muškarac smatra ženu vlasništvom, bez obzira na to da li joj je dečko, bivši dečko, muž ili bivši muž.

Umesto stereotipnih fotografija na kojima su muške pesnice u prvom planu, a u pozadini žena koja čuči u ćošku, Novinarke protiv nasilja ponudile su medijima bazu besplatnih fotografija koje mogu da koriste za izveštaje o nasilju prema ženama. Ove fotografije nikoga neće povrediti, tvrdi Marija Janković, jedna od realizatorki ovog pionirskog poduhvata
Nasilje se ne može opravdati zloupotrebom alkohola ili “ljubomorom”.
Nakon što je Miroslav Aleksić, koji je osumnjičen za silovanje i nedozvoljene polne radnje, pušten u kućni pritvor, nekadašnji fudbaler Dušan Savić gostovao je na televiziji Pink. Savić je u jutarnjem programu govorio kako je optužnica „iskonstruisana”, „osmišljena” i kako predstavlja napad na Srbiju.

Interesovanje za izveštavanje o nasilju prema ženama poraslo je poslednjih godina, posebno otkako su obelodanjeni slučajevi zlostavljanja i silovanja za koje su optužene pojedine javne ličnosti u Srbiji. Pre samo 15-20 godina o takvim događajima pisalo se retko ili se uopšte nije pisalo, dok su oni danas na naslovnim stranama i tema su velikih rasprava u medijima i na društvenim mrežama.

Zašto podatak da ste žrtva seksualnog nasilja nije posebno osetljiv podatak? Koja je šansa za oporavak i resocijalizaciju žrtava imajući u vidu da informacije iz institucija cure; mediji ih detaljno prenose, ponekad i izmisle? Ima li smisla da govorimo o edukaciji novinara i javnosti kada od državnog vrha dobijamo dnevne doze horor scena i kršenje svih mogućih kodeksa?