17. mar 2020.

Panika u doba koronavirusa: Nedostatak medijske pismenosti i čist, nepatvoreni strah

Panika u svetu u kome komuniciramo na do sada neviđene načine, na koje tek treba da se prilagodimo, kao i na virus, tera nas da se poput zavisnika hranimo novim i novim informacijama, piše za Cenzolovku Ana Dasović iz Zagreba i ukazuje na to kako se i u Hrvatskoj ljudi sve više informišu sa društvenih mreža, gde se nalaze i vrlo opasni stavovi pojedinaca i grupa čiji ciljevi nemaju veze sa informisanjem

Foto: Unsplash

Svakom novom vješću koja se pojavi u feedu vaše društvene mreže, za određeni postotak podiže se stupanj panike u vašem okruženju. No, gdje se brišu granice informiranosti, dezinformiranosti, pa i preinformiranosti o temi koja je odlučujuća o svakom novom koraku koji ćemo poduzeti i svakom planu koji ćemo vjerojatno morati mijenjati?

S ovim pitanjima, ali i neprekidnom i sve većom potrebom građana da budu informirani o epidemiji bolesti Covid-19, bore se već tjednima svi svjetski mediji, pa tako i mediji u Hrvatskoj.

Posljednji primjer dvojbe što bi trebalo napraviti bila je vijest o prvom oboljelom djetetu vrtićke dobi, nakon čega je doslovce cijeli vrtić – 119 djece, sve zaposlenice i zaposlenici tog vrtića, te, naravno, roditelji – završio u samoizolaciji.

Državna pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević apelirala je sljedeći dan na medije, ali i na sve građane, da u objavama ne otkrivaju podatke na temelju kojih bi javnost mogla zaključiti o kojem djetetu se radi, odnosno koje dijete je došlo u kontakt sa zaraženom osobom.

„Svi moramo zaštititi zdravlje djece, ali isto tako njihovu privatnost, mir i dostojanstvo“, istaknula je pravobraniteljica i u pravu je. No, s pravom su mediji postavili i pitanje što je u ovakvoj situaciji informacija previše. Doslovce svaki roditelj vrtićkog djeteta u petak je ostao osupnut informacijom da je oboljelo dijete, iako smo svi već dovoljno puta čuli kako djeca i mladi najbolje reagiraju na novi koronavirus, te uglavnom dobro podnose bolest kad im se i pojave simptomi. No panika se proširila već puno više od same epidemije.

Gdje su granice prava javnosti na informiranost?

A panika u svijetu u kojem komuniciramo na nove, dosad neviđene načine (te nam treba prilagodba na njih, baš kao i na novi virus), tjera nas da se poput ovisnika „hranimo“ novim i novim informacijama. I tu dolazimo do kobne zamke. Sve više ljudi po informacije u svakodnevnom životu više ne odlazi na kiosk, po novine, ili na službene web-portale javnih ili komercijalnih medija, već na društvene mreže, forume i druge platforme koje tek imitiraju profesionalne medije.

U jednakom omjeru, čak i izgledom identične, plasiraju se službene, provjerene, novinarski obrađene vijesti, propagandni materijali od političkih do komercijalnih, privatni stavovi vaših susjeda i rodbine, ali i vrlo opasni stavovi, mišljenja i propaganda pojedinaca ili skupina

U jednakom omjeru, čak i izgledom identične, plasiraju se službene, provjerene, novinarski obrađene vijesti, propagandni materijali od političkih do komercijalnih, privatni stavovi vaših susjeda i rodbine, ali i vrlo opasni stavovi, mišljenja i propaganda pojedinaca ili skupina kojima je cilj učvrstiti vlastite pozicije, ostvariti ciljeve koji nemaju veze s informiranjem, te, u krajnjoj liniji, zaraditi na tuđem strahu i povjerenju. Uz, naravno, činjenicu da ljudi vlastitu (pre)informiranost brkaju sa znanjem i poznavanjem materije, te nadolijevaju ulje u vatru prenošenjem doslovce lažnih priča, ili predstavljanjem svog mišljenja kao potvrđenih činjenica.

U Hrvatskoj se u ovih nekoliko mjeseci od izbijanja epidemije u Kini osjetilo nekoliko medijskih fenomena. Od činjenice da je vijest bila svedena na rubriku bizarnosti jer se „tamo negdje pojavilo nešto“ do eskalacije dosad nepoznate bolesti na svjetsku razinu prošlo je manje od tri mjeseca. A mediji su ostali u nezahvalnoj situaciji donošenja informacija kad provjerenih informacija nije bilo. Naime, senzacionalizam za koji javnost ovdašnje medije optužuje već godinama jednostavno je nadrasla situacija kakve dosad nije bilo. Gdje su granice prava javnosti na informiranost?

„Svaku informaciju uvijek provjeravam kod što više izvora. No pogrešno je prozivati medije za senzacionalizam jer naši su bombastični naslovi posljedica činjenice da se na medijskom tržištu borimo s brojnim sadržajima koji nemaju veze s informiranjem“, istaknula je znanstvena novinarka Jutarnjeg lista Tanja Rudeš na nedavno održanoj tribini Hrvatskog društva knjižničara o dezinformacijama.

Znanstvene informacije iznositi na jasan i interesantan način

Na istoj tribini je Saša Ceci, međunarodno priznati hrvatski znanstvenik, fizičar na Institutu „Ruđer Bošković“, istaknuo kako je jako važno da upravo stručnjaci i znanstvenici iznose što više znanstvenih informacija na način jasan i interesantan široj javnosti. I tu se ne radi o trivijalizaciji znanosti, što neki znanstvenici zamjeraju kolegama, već o razjašnjavanju podataka koji ponekad do javnosti dođu u vrlo pogrešnom obliku.

Zbog toga su građani skloni, kao što je to slučaj posljednjih dana u Hrvatskoj, čak i mišljenja, te analize međunarodno priznatih stručnjaka poput Ivana Đikića tumačiti kao „besmislice“. No, istovremeno su i neki znanstvenici zaista pomalo izgubili kompas u iznošenju vlastitih mišljenja.

Panika u svijetu u kojem komuniciramo na nove, dosad neviđene načine (te nam treba prilagodba na njih, baš kao i na novi virus), tjera nas da se poput ovisnika „hranimo“ novim i novim informacijama. I tu dolazimo do kobne zamke

Mnogi u Hrvatskoj smatraju kako Nacionalni stožer za krizne situacije ne odrađuje najbolje posao informiranja građana, posljednjih je dana vrlo teško doći do epidemiološke službe, a nitko više ne vjeruje da su informacije o broju testiranih i zaraženih točne. To pojačava i činjenica da se zaista radi o dosad nedoživljenoj situaciji koja se doslovce mijenja iz dana u dan, a oni koji nas trebaju ohrabriti točnim i provjerenim informacijama ni sami njima ne raspolažu.

Mediji u slučaju koronavirusa u Hrvatskoj sasvim sigurno ne doprinose panici ništa više ili manje nego u bilo kojoj drugoj situaciji. Ono što najviše doprinosi panici je opći nedostatak medijske pismenosti i čisti, nepatvoreni strah, opravdan nizom okolnosti.

Na kočnicu je svakako trebalo stati već odavno, no dok u medijima zadržimo maksimalnu profesionalnost, te se držimo postulata posla, a ljudi općenito ne dozvole toksikaciju podacima koji nisu nužno „informacije“, te zdravorazumski procjenjuju situaciju iz dana u dan, ne zaboravljajući na vlastita prava na informiranost, ali i slobodu mišljenja, panika će nam nanijeti manje štete nego što je to slučaj ovog trenutka.

* Autorka je novinarka iz Zagreba

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend