
Ruska državna televizija „Raša tudej” koja program emituje na engleskom jeziku, prikazala je ovih dana dokumentarnu emisiju o Kosovu i Metohiji pod nazivom „Srbija: Znaci rata “u kojoj je konflikt predstavljen kao jedino pravo rešenje.

Gotovo 200 napada na kritičke medije objavljeno je na portalima provladinih tabloida za četiri meseca, zaključak je monitoringa Slavko Ćuruvija fondacije. Oni su u proseku dnevno objavljivali po jedan tekst u kojem su diskreditovali, vređali ili targetirali sve one koji pišu kritičke tekstove o vlastima, pre svih novinare Nove, N1 i Danasa.

Skup „Za spas Srbije“ i litija koja je završena potpisivanjem peticije za zabranu Parade ponosa održana je 28. avgusta u Beogradu, a na društvenim mrežama proteklih dana se dele objave u kojima se tvrdi kako mediji u Srbiji o ovom događaju nisu izveštavali, a pogotovo „javni servis“. Analiza medijskog sadržaja, ipak govori drugačije.
I „disklejmer” i „Srpski blok” i „Prajd” i pripiti predsednik, polazak u školu i mreža prostitucije, sve je ovog prvog septembra bilo tu. Nije se desilo baš ništa što su provladini dnevni listovi (znači skoro svi koji postoje) najavljivali u poslednjih skoro mesec dana, ali to njih ne opterećuje preterano. Naprotiv, to je jedan uigrani proces koji, neverovatno, uvek upali. Daćemo mu radni naziv „Ne pitajte me za obijanje trafika dok gori Hilandar”, odnosno, nema dovoljno velikog problema, a da novine ne mogu da izmisle neki još gori.
Možete razgovarati sa stotinu sportašica, trenerica, sportskih dužnosnica ili žena iz sportske administracije i teško ćete pronaći jednu ili dvije koje neće ustvrditi da se nikad nisu susrele s nekim od oblika diskriminacije samo zato što su žene. Diskriminacija žena u sportu ima toliko lica i naličja da je ponekad teško povjerovati kako je tu uistinu riječ o diskriminaciji, a ne o stjecaju okolnosti, slučajnosti ili nazivanja diskriminacijom nečega što to, zapravo, nije.
Ivana Jelača sa Instituta za medije i različitosti koji je sproveo monitoring o govoru mržnje u medijima u Srbiji rekla je, gostujući u Danu uživo na N1, da je on definisan zakonom, da ne bi trebalo da postoji, ali da istraživanje pokazuje koliko je on čest i koliko targetira ranjive grupe društva.

„Svetska eksluziva” da je američki Blumberg objavio intervju sa direktorom Telekoma Vladimirom Lučićem, u kojem je pohvalno pisao o poslovanju ove državne kompanije, pojavila se u brojnim medijima u Srbiji poput Večernjih novosti, Informera, Republike,Kurira, Aloa i pokrajinskog javnog servisa. Čitaoci su već u naslovu mogli da pročitaju kako svetski poznat Blumberg hvali srpski Telekom, ali im nigde nije napomenuta ključna stvar - da je Telekom platio za objavljivanje pohvalnog teksta, odnosno da je reč o plaćenom sadržaju iza koga ne stoji redakcija. Osim što se radi o sadržaju koji nije novinarski već je reklama, nije čak ni potekla sa Blumberga, već sa britanskog sajta Biznis reporter, odakle ga je preneo Blumberg.
Rat u Ukrajini je ponovo pokrenuo važnost izvještavanja iz ratnih područja. Iako ovaj rat nije jedini koji se trenutno vodi u svijetu, za nas je on dodatno bio povod da napišemo seriju tekstova koji su imali za cilj da pomognu novinarima/kama u profesionalnijem pristupu izvještavanju iz rata, da doprinesu većoj fizičkoj, digitalnoj i mentalnoj zaštiti novinara/ki, te da pruže resurse i alate koji mogu olakšati istraživanje i izvještavanje o ratu.

Za razliku od prva tri meseca trajanja rata u Ukrajini kada je ova tema bila dominantna u medijima i u potpunosti marginalizovala sve druge teme, tokom leta se o njoj dvostruko manje izveštavalo, pokazuju podaci monitoringa medija koji sprovodi Crta. I pored toga, Rusija je u junu i julu ostala sila koja se daleko najviše pominje u svim vrstama medija. Češće pozitivno nego negativno.
Sliku iz lične karte komercijaliste Igora Vukotića iz Zemuna, koju je dnevni list Blic objavio predstavljajući ga kao vođu škaljarskog klana, ovom dnevnom listu dostavio je službenik BIA. O kom službeniku se radi duže od godinu dana ne može da sazna Više javno tužilaštvo, a to nije uspeo ni Poverenik za zaštitu podataka o ličnosti tokom vanrednog inspekcijskog nadzora
Jedno od osnovnih ljudskih prava je biti informisan i širiti informacije o pitanjima od javnog značaja na maternjem jeziku. Istovremeno i biti subjekt koji u medijima ima priliku da iznese svoje stavove o svemu što javnost treba da zna, pa bilo da osoba koja je direktno citirana pripada mejnstrim zajednici ili rubnim kulturama jednog društva.
Informacija da je čak 1.000 zaposlenih u Univerzitetskom kliničkom centru(UKC) u Nišu neovlašćeno pristupilo zdravstvenom kartonu nekog pacijenta koji se lečio u toj zdravstvenoj ustanovi i tekst objavljen početkom avgusta u jednom od tabloida u kome se tvrdi da je njihov novinar imao u uvid medicinsku dokumentaciju baš tog pacijenta, pobuđuju sumnju da podaci o zdravstvenom stanju hospitalizovanih u ovoj zdravstvenoj ustanovi nisu dovoljno zaštićeni.
Od majmunskih boginja do EuroPrajda preko nacionalne frekvencije, podvučeno antivakserskim i kvazimedicinskim stavovima. U našoj svakodnevici, nažalost, sasvim očekivan sled.
Na spisku zaposlenih u Kliničkom centru Niš, koji su neovlašćeno pristupili zdravstvenom kartonu učesnice rijaliti programa MIljane Kulić, je hiljadu imena, kažu lekari iz ove zdravstvene ustanove. Prosleđuju i naredbu direktora Zorana Perišića da se zbog neovlašćenog pristupanja sa njima obave razgovori i preduzmu mere, jer su podaci o zdravstvenom stanju pacijenata poverljivi, i kao takvi trebalo bi da budu zaštićeni i dostupni samo lekarima koji su uključeni u lečenje.

„Petar Petrović: Odlukom o ličnim kartama i tablicama Kurti zapretio ratom Srbima sa Kosova i Metohije”, „Sprema se opšti napad na sever! Kurti za noćas naredio akciju Crna Oluja!?!”, „Kosovski specijalci okupirali most na Ibru” , „Vučić: Priština planira opšti napad na sever Kosova 1. oktobra”, samo su neki od ratnohuškačkih i senzacionalističkih naslova tabloidih medija prilikom izveštavanja o situaciji na Kosovu.

Za konzervativnog voditelja Aleksa Džounsa bilo je to konzumiranje slobode govora (usput, i prilika da se obogati), dok je za roditelje deteta ubijenog u pucnjavi u osnovnoj školi to što je on uporno govorio bilo notorno širenje laži i teorija zavere, od kojih su imali neviđene probleme, uznemiravanja i proganjanja. Porota u Ostinu stala je na stranu roditelja. U Srbiji je odgovornost za širenje laži i blaćenje i dalje u sferi misaone imenice, a naknada štete – simbolična